Kao i svaki mlad otac sa nasih prostora i ja sam bio impresioniran svojim prvim sinom Jovanom. Umeo sam da ga gledam dok spava, da mu pipkam prstice, slikam grimase,... Moj ponos je bio najveci na svetu. Njegovim rodjenjem sam i ja dobio VIP status u nasoj porodici.
Secam se jasno trenutka kada me je prvi put prepoznao i nasmejao se. Mislio sam da cu da se istopim od topline koju sam doziveo tada. Secam se i kada je poceo da puzi, pa kada je poceo da ispusta glasove. Neponovljiv osecaj kada me je pozvao "taja". Normalno, prvo je rekao mama, pa meme (mleko), pa kaka, pa taja. Onda je poceo da hoda. Sam. Nicim izazvan. Jednostavno jednog dana je ustao sa patosa i otisao da uzme neku igracku. Roditelji, malo je reci, presrecni.
Ubrzano je ucio nove reci i pricao sve bolje. Vremenom je poceo da koristi i bezobrazne reci. I to nismo mogli da ga sprecimo. Kada ga grdimo, njemu je interesantno da je u centru paznje pa nastavlja. Ako se pak nasmejemo, isti efekat. Nastavlja sa psovanjem.
Stariji i iskusniji su nas naucili da ga ignorisemo kada psuje. Kao to sto posto deluje. A ako stariji kazu... I tako mi vise nismo reagovali (mnogo) kad Jovan psuje. A kao za inat, repertoar psovki mu je postajao sve gori i vulgarniji. Od klasicnoe srpske "dobar dan psovke" pi&ka materina do analnog i oralnog opstenja sa familijama sagovornika. Uzgred, u Nishu nije retkost kada se vide dobri drugari posle nekog vremena da kazu
"Pa gde si bre ti pi&ka mu materina".
Osmesi i tapsanje po ledjima zavise od stepena bliskosti ali je psovka na nekim platformama default.
Prolazi tako vreme, Joca ne prestaje da psuje. U obdanistu kazu malo je nemiran, ali fin. U stvari nije bas fin, znate, on psuje. Ja se pravim nevest i kazem da to nije mogao kod kuce da nauci. Valjda nisu pomislili da ce otac takvog djaka da laze. Kulminacija je nastala par dana kasnije, kada sam ujutru odvezo malog Jocu u skolicu. Vrata nam je otvorila vaspitacica sa mlecnim imenom - Belka. Otvorila je jer su bila zakljucana, jer mi uvek kasnimo jer volimo da spavamo.
"Dobar dan."
"Dobar dan." odpozdravlja Belka.
"Gde si Belka @#$ anal #$@#!!" Pozdravlja Joca, prilicno srdacno vaspitacicu Belku.
Mi u soku. Dobio sam nagon da ga prebijem na licu mesta, ali "mi ne bijemo decu" a i "dogovorili smo se da ne reagujemo". Barem sam pocrveneo da jadnoj zeni stavim do znanja da ga mi ne podrzavamo. Da sam mogo nestao bih odatle. Ili bih se napravio da ne poznajem Jocu. Ma barem bih pobego.
Sve u svemu jedno neprijatno iskustvo za mladog oca. Kao da ima neko uputstvo za vaspitavanje dece i ja namerno nisam hteo da citam. Stvarno je zalosno sto za tako vaznu stvar nema neki kursa ili barem knjiga. "Vodic kroz vaspitanje za pocetnike".
Taman sam pomislio da ce Joca da prestane da psuje tek kada njegova deca podju u obdaniste (citaj izgubio nadu), desio se splet okolnosti koji ga je naterao da prestane. Splet okolnosti kao u filmu, ili u dobrim pricama pisaca iz dijaspore.
Moja majka, vecito zabrinuta za sve i svasta, mnogo se sekirala sto Joca kasni u obdaniste. Probao sam da joj kazem da on samo prati ritam svojih roditelja i da ne treba da ga budimo nasillno da bi isao da se igra u skolici. A takodje i ne verujem da ce da propusti mnogo od gradiva. "Pacija skola" i "Ti si maco nevaljala" nisu bas upotrebljive price kad treba da se zaposlis ili odradis neki projekat na poslu... Ali moja majka je, u nedostatku drugih obaveza, preuzela na sebe da ga vodu u obdeniste. Takodje je preuzela na sebe antipsovacku kampanju. Ispricala je Joci pricicu da sve te lose reci koje koristi su ustvari otrovne i da mu truju jezik. I da vremenom, ako nastavi da psuje, jezik ce mu biti toliko zatrovan da nece moci da ga koristi i prica. Joca se nije bas primio na pricu ali je primio k znanju. Ali avaj! Narednog jutra, kad ga je baka povela onako sanjivog u obdeniste, prva osobo koju su sreli ispred zgrade ,je nasa nema komsika. Sto kazu ljudi mutava. Ona cuje ali iz nekih medicinskih razloga ne moze da prica. Znao sam zasto ali sam zaboravio. Sve u svemu ne prica.
"Dobar dan." kaze moja mama.
"Aaaihghars" odgovori komsika.
Joca gleda komsiku ali se skroz pribio uz baku.
"Bako jel ova teta isto puno psovala kao ja?"
"Jeste sine. Bas je puno psovala."
"Ja, bako, necu nikada vise da psujem!"
I tako je Joca prestao da psuje. Odlucio covek da prestane, nema potrebe da rizikuje da bude mutav.
Proslo je par godina i Jocin tata je morao da se otisne u svet i to bas u daleku Ameriku. Joca je ostao u slobodarskom Nishu sa majkom i sa babama , koje nisu bas mogle da obuzdaju njegov vatreni temperament. Tako je Joca poceo da pusta kosu, da nosi prsten, narukvicu, da redovno kasni sa igranja... Postao mini buntovnik u 8 godina. Uhvatio se sa klincima iz zgrade, svi stariji od njega, i napravili bandu za pisanje grafita. Zvuci simpaticno ali nije. Probam da se stavim u poziciju vlasnika taze okrecene bele kuce na kojoj se sepuri "Joca mafija", "Joca '98", "Partizan forever"... Dobro, ovo zadnje je vec uredu. Ali bio bih poprilicno besan da se neko dete nestasno pougra sa auto lakom na mojoj fasadi. To je za Jocu bilo samo ispoljavanje gradjanske neposlusnost. Koliko sam obavesten, on je bas uzivao u tome.
Dodje vreme letnjeg raspusta i Jocinog dolaska kod tate u Ameriku. Distanca je ogromna. On je mali. Pravi izazov za Jocu. Pokazao je od cega je napravljen jer je po drugi put preleteo okean sam, bez roditelja, prijatelja,... A ima samo osam godinica. Na aerodromu, nakon sest meseci razdvojenosti, pojavio se moj prvenac. Porasao, izduzio se, a sav cetkast, zbog frizure. Bas je lepo videti voljeno bice nakon pola godine. Tatin ponos i dika. Topim se.
Primecujem da nije isti. Sazreo je. Ima nova interesovanja. Bolje se zafrkava. Duhovit je. Interesuje ga muzika, film. Cak i vesti, pomalo, prati. Oblaci se mangupski, na ofanzivno. Ja uzimam slobodne dane na poslu i posvecujem se nasem odnosu. Svaki dan, bazen, plaza, bioskop, kuglanje, bilijar, video igrice, basket, fudbal,... Ja se vratio u detinjstvo. Provodimo zaista kvalitetne trenutke zajedno. Cesto ga cujem kada odusevljen kaze "Tata najbolji si", "Majami je raj na zemlji"... Svaki put kada mi se obrati sa "tata", u meni, kao na video igrici, neki brojcanik otkucava poene. Dobijam energiju. Carobna je to stvar ljubav roditelj - dete.
Svakog dana se seti da mu nesto treba, pored svih igracki koje sam mu kupio, a kupovao sam bas pasionirano. Naocare za sunce i za plivanje, maska, peraje, mini ventilator za lice, flomastere (jedno 100 razlicitih boja),... Potrazio mi i auto lak u spreju. Kaze da pise grafite.
"Nema nista od toga Joco. To je ovde kaznjivo. Neznam kako i koliko, ali sam siguran da je kaznjivo. Matjaz (moj mnogo dobar drug, Slovenac koji sve zna) mi rece da je 500$ ako te uhvate da pravis grafite."
Joca kao Joca, ne veruje da rode donose decu, pa ni u 500$ kaznu. Probao sam da mu kazem da je Amerika takva da je sve po pravilima, ali nije proslo. Primetio sam da nosi sa sobom debeli alkoholni marker. Kaze za grafite. Kazem mu da se ne zajebava sa tim jer cu da odem u zatvor. On i dalje ne veruje. Da budem iskren ni ja. Do danas.
Izlazimo iz firme, u kojoj radim, da kupimo sladoled za njega i pljekavicu za mene (dobro - hamburger). Buum! Cuje se udarac ljudskog tela o auto. Primecujem tipa u bermudama i majici kako trci i preskace auto, iza njega trci drugi u kosulji sa kravatom. Juri ga i prica u radio stanicu gde se krece. Primecujem da ima lisice na boku a pozadi na kaisu i pistolj. Bice da je policajac. Ma sve izgleda bas kao na filmu. I mi ucestvujemo. Pokazujemo trecem ucesniku trke, takodje policajcu, gde su otrcala prethodna dvojica i ispunjavamo gradjansku duznost. Sirene policijskih vozila se cuju sve glasnije i glasnije. U ulicu, gde mi stojimo, skrece uz skripanje guma jedan, pa drugi policijski auto. Joca odusevljen.
"Tata, ovo je kao na filmu."
"Jeste sine, ajde da jedemo" i produzavamo u radnju na cosku. Kupujemo dva Haagen dasz sladoleda. Prelazimo jos pola bloka i kupujemo pljeskavicu i pomfrit. I naravno koka kolu. Ne pristajem da jedem dok nemam koka kolu. Na izlazu iz radnje srecemo, oznojenog i lakse zadihanog, pandura kome sam pokazao gde je otisao razbojnik. Kao poreski obveznik interesujem se jesu li ga uhvatili. Kaze imaju jednog ali je drugi pobegao i pokazuje mi da vidim stetu koju su napravili na susednoj radnji. Ocekivao sam svasta. Slomljeno staklo, razlupana vrata, ili tako nesto. Ne! Napravili su 2 - 3 masna grafita na futeru radnje i to flomasterima (alkoholnim kao sto moj sin ima). Kapiram da je cela frka zbog 2 - 3 grafita. Trcanje, motorole, jurnjava kolima, buka... Sve to zbog grafita. Dobro dosli u Ameriku, zemlju koja ima zatvor za grafitase.
Vratili smo se u firmu, Joca jede sladoled, ja se borim sa pljeskavicom gigantskih dimenzija. Malo kecapa mi kapnulo po podu i dok ga brisem opazam crni marker na podu.
"Joco ispao ti flomaster."
"Nije moj a i ne treba mi." Sto rece Djelic: "A i da imam odakle mi?"
Tako je moj prvenac prestao da psuje i da grafitira komsijske zgrade. Sve u svemu izgleda da je najbolje vaspitavati decu jasnim primerom. IF THEN ELSE rulz!