Draga Branka,
Duže vreme pratim Vaš blog, a samim tim i Vaš rad, i moram priznati da sam zadivljena Vašom hrabrošću, ali mnogo više upornošću i srčanošću sa kojom se borite.
Ono što me je navelo da Vam napišem ovaj mail je Vaš tekst "Kako se RZZO potkrada, nadležni žmure, a majke gladuju". Možda će se u prvi mah nekom i učiniti da ova moja priča nema veze sa Vašim tekstom, ali ja sam ubeđena da je veza više nego jaka.
Radim u osnovnoj školi u jednom malom mestu. Pošto je, kako rekoh, mesto malo, svi se manje-više poznaju, "ne zameraju se", a ustanove sarađuju jedne s drugom. Tako i naša škola sarađuje sa Domom zdravlja, što znači: deca redovno idu na sistematske preglede, vakcinacije, po opravdanja i sl. Sve deluje lepo, zar ne?
Međutim, evo jednog primera koji možda može da objasni zašto majke na Klinici za neurologiju i psihijatriju za decu i omladinu ostaju bez obroka, odnosno zašto RZZO nema para za tako važne stvari.
Naime, pedijatar (žena, ali ne znam kako imenica pedijatar glasi u ženskom rodu) koji radi u lokalnom Domu zdravlja, po mojim razmišljanjima i vrednosnim stavovima, otvoreno i nekažnjeno zloupotrebljava svoj položaj.
Kako? Uporno, svakodnevno i bez bilo kakvih analiza, učenicima škole (a i drugoj deci) prepisuje izvestan antibiotski sirup. Kad god su učenici naše škole otišli na sistematski pregled ili vakcinaciju, bar polovina njih (a nekada i više) su vraćani sa receptom i upozorenjem doktorke da odmah odu u apoteku po sirup. To i ne deluje strašno dok Vam ne kažem da je taj sirup proizvod jedne farmaceutske kuće u kojoj na visokom položaju, pogađate, radi doktorkin sin! A i to, ajde, neka ne bude strašno, ali taj antibiotski sirup je cefalosporin treće generacije. Stručnjaci znaju šta to znači. A daje se potpuno neopravdano - bez izražene kliničke slike, bez antibiograma, samo na osnovu "bacanja pogleda" na grlo učenika.
Odem ja jednom prilikom u Dom zdravlja dok su deca na sistematskom pregledu, sedim sa njima u čekaonici, a oni, naviknuti na takvo ponašanje doktorke, sa smehom izlaze iz ordinacije, hvale se da su dobili "P....." i time koliko bočica već imaju dok kuće u frižideru. Reći ću Vam samo da pojedina deca imaju i po 7 neotvorenih boca! Neotvorenih jer im roditelji ne daju da to piju jer nisu bolesni. Na moje pitanje šta rade sa tim sirupima kažu da roditelji ponekad daju pilićima! Da se ne baci. Poludim ja pa pravo kod direktora Doma zdravlja da vidim može li nešto onako "drugarski", kroz argumentovan razgovor da se reši. Kad tamo - još veća katastrofa. Kaže direktor da ne može da se meša u stručni rad lekara specijaliste (šta će siroma' kad on sam nije specijalista), da to ne bi trebalo ni ja da radim, i da ne vidi zašto se ja tu nešto bunim kad je to dobar sirup i znam li ja da košta 550 dinara a deca ga, pazite ovo, ne plaćaju! Znači treba da budemo još i zadovoljni jer smo dobili skup poklon! "Pa neko plaća!" rekoh ja, "Vi, ja, svi drugi građani". Pa onda udarim malo po "stručnosti" kako se nekontrolisanom i nedoslednom upotrebom antibiotika stvaraju rezistentni sojevi bakterija, kako zbog toga za neko vreme neće moći da se izleče ozbiljne infekcije, kako je takvim ponašanjem ugroženo celo stanovništvo i sl., ali džabe. Dobih samo pohvalu da sam dobro informisana. A kasnije se informišem i da Dom zdravlja od iste farmaceutske kuće dobija poklone za upešnu saradnju.
Vratim se u školu, htela bih nešto da uradim da se to spreči, iako znam da ima takvih slučajeva svuda po jadnoj Srbiji, ali bar u "svom selu" da se nešto uradi, ali ne znam šta. Onda jedan duhoviti nastavnik predloži da organizujemo akciju - da sva deca donesu sve sirupe koje imaju kod kuće, da slikamo tu kamaru i damo oglas da menjamo „P....." za nekoliko kompjutera. Deci će više koristiti. Nismo sproveli akciju, delovalo je neozbiljno za jednu školu. A i malo je mesto, "ne treba se zamerati".
Ne znam da li je ovo slučajnost ili praksa u našim zdravstvenim ustanovama, i ne zanima me. I da je slučajnost - mnogo je. I da li treba da ćutimo i trpimo samo zato što je praksa (ako jeste)?
Ja odavno nisam sigurna da li će mi lekar prepisati neki lek zato što mi je potreban ili zato što on ima neke beneficije ako ga prepiše, zato i ne idem kod lekara. Međutim, ovakvo raspanje para iz RZZO, para koje svi mi uredno, svakog meseca, izdvajamo od svojih zarada, a zbog napredovanja nekih likova u farmaceutskim kućama, je u najmanju ruku bezobrazno, a po neni i nehumano.
Prosta računica: 550 din. bočica sirupa (mada sam skoro čula da je mnogo skuplji)
x 5 kom. (prosečna "imovina" deteta u našoj školi)
x 350 dece (da ne bude da baš svi imaju)
= 962 500 dinara!
Samo jedno pitanje: KOLIKO JE TO OBROKA ZA MAJKE KOJE LEŽE SA SVOJOM DECOM NA KLINICI ZA NEUROLOGIJU I PSIHIJATRIJU ZA DECU I OMLADINU?
S poštovanjem,
XXX