Literatura| Život

Intelektualac u književnosti, čemu?

vladimir petrovic RSS / 11.03.2010. u 19:20

                                                                                                  An intellectual is a person who's found one thing that's more interesting than sex. (Aldous Huxley)

Odavno se nosim mišlju da napišem blog o Oldusu Haksliju. A kada sam juče video na blogu dr Ane ‘WithAFamilyNameTooHardToPron...  mišljenje blogokolege Nebojše Krstića: "Pa zar nije ideja bloga da pišete o stvarima o kojima nemate pojma? U toj mogućnost je suština oslobađanja koje je donela digitalna revolucija. Muziku pisu nemuzikalni, fotografije i filmove snimaju oni koji to ne znaju...piše ko šta hoće...šta ima lepše od toga?", okuražio sam se, shvativši da više nema potrebe da izbegavam i odlažem pisanje. Hvala mu na ovom pogurivanju.   

Oldus Haksli (1894-1963), engleski pesnik, romansijer, esejist, putopisac i dramski pisac, bio je veoma učen čovek. Svako pisanje o njemu obično počinje sa ukazivanjem da je on poticao iz vrlo intelektualnog miljea, kako sa očeve tako i sa majčine strane, te da je prilazio književnosti kao - intelektualac. Činio je to kao neko koji trezveno odmerava, analizira, pravi sinteze, beleži, a onda svoj naučni metod znalački kombinuje sa umetnošću. Prema tome, urodjen, nasledjen i odnegovan intelekt njegov bio je njegova najveća snaga, pa su njegove knjige prvenstveno namenjene sofisticiranim čitaocima, premda neke od njih (‘Setni Krom', 'Kontrapunkt života', 'Vrli novi svet', 'Vrata percepcije') imaju vrlo veliku čitanost širom sveta.

Haksli je, dakle, od malih nogu bio upućen na nauku i umetnost (pored književnosti, dobro je poznavao muziku, slikarstvo i svetske religije/filozofije). Njegov deda bio je čuveni biolog Tomas Haksli, naučnik i univerzitetski profesor, koji je, pored ostalog, ostao upamćen kao «Darvinov buldog», odnosno vatreni borac za priznanje naučne opravdanosti Darvinove teorije, mada je slovio za agnostika. (Neki ukazuju da su njegova predavanja oduševljavala mladog H. G. Velsa i navela ga na pisanje pseudonaučnih novela). Piščev otac Lenard Haksli bio je poznat pisac i novinar (koji je, pored toga, posedovao veoma dobro opremljenu laboratoriju u kojoj su njegovi sinovi sticali svoja prva znanja iz sveta nauke). Sa majčine strane, pradeda mu je bio dr Tomas Arnold, čuveni engleski prosvetni pregalac, a deda Tom Arnold, brat poznatog pesnika, esejiste i kritičara Matjua Arnolda. A piščeva majka Džulija Arnold-Haksli bila je jedna od prvih Engleskinja koje su stekle univerzitetsku diplomu, te je osnovala i vodila jednu poznatu školu za devojke. Njegov brat ser Džulijan Haksli bio je svetski priznat biolog, a polubrat Endru Haksli, takodje, bio je naučnik svetskog glasa (dobitnik Nobela za medicinu).

Medjutim, odrastanje Hakslijevo bilo je obeleženo trima velikim nesrećama, koje su na njega ostavile duboke tragove. Kada je imao četrnaest godina umrla mu je majka, što je on, u bolu svom, pesnički smatrao 'velikom izdajom života', te se u odnosu na mnoge druge dugo smatrao nekako uskraćenim. A dve godine kasnije, njega pritiska - slepilo, kao velika crna mora, jer oči njegove nisu - valjale. Gotovo da je tada potpuno oslepeo. Bio je primoran da nauči azbuku za slepe i da se njome služi pri čitanju knjiga, ali i nota, jer se bavio muzikom i svirao klavir. Tek posle mučnog perioda od oko tri godine vid mu se donekle popravio na jednom oku, da je mogao da nastavi studije. A treća velika nesreća zadesila ga je kada se njegov omiljeni brat Trev, tri godine stariji od njega, koji je važio za toplog, nesebičnog mladića, i za koga je bio veoma vezan, izvršio - samoubistvo. Mnogo je patio za izgubljenim bratom, koga je u odrastanju smatrao «svojim zaštitnikom».

Mada je najpre želeo da studira medicinu, pa biologiju, odlučio se za književnost i filologiju, koje će završiti na najboljim engleskim školama (Iton, Oksford), sa briljantnim ocenama. Svoju književnu karijeru započeo je pisanjem pesama (objavio je četiri zbirke) i satiričnih priča, u kojima je ismevao modu i manire visokog društva u Britaniji, da bi se pritom latio pisanja romana, eseja, putopisa i dr. Bio je prijatelj poznate bogatašice Otoline Morel, koja je u svom domu četvrtkom okupljala umetnike, medju kojima su neki bili članovi ‘Blumsberške grupe' umetnika (Virdžinija Vulf, Liton Strejči, E. M. Forster, ekonomist M. Kejnz, slikari i drugi).

Haksli se oženio 1919. godine, u 25 godini, s Belgijankom Marijom Nis, koja je tada još bila tinejdžerka i koja je, kao izbeglica, boravila u Engleskoj za vreme Prvog svetskog rata. S njom je imao jednog sina. Veliki deo života Hakslijevi su proveli u inostranstvu, uglavnom u Italiji i Francuskoj, a zatim u SAD. Putovali su mnogo, uključujući Indiju, Bliski Istok i Centralnu Ameriku. Družili su se, za vreme tih izbivanja po inostranstvu, s piscem D. H. Lorensom i njegovom ženom Fridom.

Supruga Marija, sa kojom je bio u prisnoj i uzornoj (mada nekonvencionalnoj) vezi do kraja njenog života, umrla je od raka, 1955. godine. Sledeće godine, Haksli se oženio, po drugi put, s italijanskom violinistkinjom-terapeutkinjom Lorom Arčerom. Ona se, kao i on, bavila pisanjem, te je naročito ostala upamćena kao Hakslijev prvi biograf, sa knjigom «This Timeless Moment». Godine 1961. izgorela je njihova kuća u Kaliforniji, zajedno sa velikom Hakslijevom bibliotekom i mnogobrojnim pismima i dokumentima, što ga je veoma pogodilo. Umro je u svojoj 69 godini, na svom imanju u okolini Los Andjelesa (mada nikada nije postao američki državljanin), baš onog dana (22. novembra 1963. godine) kada je ubijen američki predsednik Džon Kenedi.  

Haksli je objavio pedesetak knjiga, na različite teme. Kaže se da je u prvim knjigama kritikovao  «viktorijanske i edvardijanske društvene principe koji su umnogome doveli do stvaranja povoljne klime za izbijanje Prvog svetskog rata». Smetala mu je «spoznaja da je pred njegovim očima, kao i očima čitave Evrope, nivelisano sve ono što je nekada imalo neku vrednost, da je svaki smisao obesmišljen i da se ogromna praznina, poput crne rupe u svemiru, kretala čovečanstvom, nemilosrdno ga gutajući». O tome je pisao u mnogim svojim knjigama.  A pošto je lično bio pogodjen sa problemom vida,  o čemu je pisao i više knjiga, on se bio odlučio da živi u Kaliforniji, verujući da baš svetlost tog kraja odgovara za njegov vid, kao i primenjujući razne metode sanacije vida koje su u to vreme predlagali poznati američki lekari, mada u duši nikada nije voleo Ameriku. Jedno vreme zanosio se pacifizmom i učestvovao u mnogim kapanjama protiv primene sile; zagovarao je doktrinu neangažovanja iz Istočnih filozofskih pravaca (uključujući tumačenje nekih stavova iz Vedante). Takodje, u jednom periodu života bio je posebno okupiran naučnom fantastikom, uz pokazivanje pesimizma («Ne očekujte happy end, nema ga», govorio je), tako da je njegov pristup umnogome bio antiutopijski,  jer je, za razliku od nekih utopista, ljudskom rodu proricao mračnu budućnost. Bavio se istočnjačkim religijama i filozofijama. Ostao je upamćen i po tome što je lično pravio eksperimente sa halucinogenim drogama, koje iskustvo je opisao do najsitnijih detalja u  jednoj knjizi. 

Od velikog broja Hakslijevih knjiga, ja ću se ovom prilikom osvrnuti samo na njegova četiri dela ('Setni Krom', 'Kontrapunkt života', 'Vrli novi svet' i 'Vrata percepcije').

«Setni Krom» ('Chrome Yellow', 1921, što se kod nas različito prevodi, ponekad kao «Žuto kao hrom» i «Kromov kukavičluk») jeste prvi njegov roman. Mada sam nije učestvovao u Prvom svetskom ratu (zbog slabog vida), on je progovorio glasom svoje generacije koja je prošla kroz rat, ali čiji su svet ideja i shvatanja porušeni gorkim razočarenjima, lutanjima i krizama nastalim posle rata. Knjiga se smatra duhovitim i oštroumnim štivom, sa mnoštvom veoma dobrih opservacija tadašnjeg društva, koje se okupljalo na imanju jednog aristokratskog para (Filip i Otolina Morel). U pitanju su predstavnici viših krugova, koji su umnogome društveni paraziti, jer žive od imovine stečene trudom predaka; oni vode beskrajne diskusije, ponekad izuzetno zanimljive, a da se pritom ništa naročito ne dogadja. Tom knjigom autor je odmah osvojio čitalačku publiku; skrenuo je na sebe pažnju svojim blistavim intelektom, koji je izbijao iz njegovih redova, te svežinom duha i osećanjem za humor i satiru, kao i ležernošću sa kojom je govorio o onome što se dotle smatralo neprikosnovenim svetinjama. Ima mnogo cinizma i ismevanja tog preživelog sveta, te ukazivanja  na preživelost «lažnih bogova».

Evo kako je jedna od ličnosti iz knjige razmišljala o prirodi kao ‘nerazumljivoj, ravnodušnoj, promenljivoj, nepredvidivoj u svojoj neobuhvatnosti': «Ja sam uvek naročito uživao u kubizmu. Volim da gledam slike iz kojih je priroda potpuno izgnana, slike koje su iključivo proizvod ljudskog uma. One mi prižaju isto zadovoljstvo kao neko dobro rasudjivanje ili matematički problem, ili graditeljsko delo. Priroda je suviše široka i suviše zamršena, i iznad svega - isuviše besmislena i nerazumljiva. Ja se osećam kao kod svoje kuće samo pored čovekovog dela... ja sam u stanju da razumem sve što čovek napravi ili smisli. Zato uvek putujem podzemnom žeeznicom a nikad autobusom... Jer kad čovek putuje autobusom, on čak i u Londonu ne može a da ne vidi nekoliko nepravilnih božjih dela - na primer, nebo, neko slučajno drvo, cveće u izlozima. Ali putujte podzemnom železnicom i nećete videti ništa drugo do čovekovo delo - gvoždje u geometrijskim oblicima, betonske prave linije, šarolike površine keramičkih pločica.... Sve je to ljudsko i sve je proizvod prijateljskih i razumljivih umova. Šta su filozofije i religije nego duhovni tuneli probijeni kroz univerzum? Kroz te uske tunele... čovek putuje udobno, nalazeći načina da zaboravi da se svuda oko njih, ispod njih i iznad njih, nalazi mračna masa zemlje, beskonačna i neispitana. Da, dajte mi uvek tunel i kubizam; dajte mi ideje. A poštedite me prirode, poštedite me svega što je neljudsko, veliko, zamršeno i nejasno. Ja nemam hrabrosti i, pre svega, nemam vremena za tumaranje kroz taj njen lavirint».

Medjutim, delo koje je Haksliju obezbedilo sigurno mesto u engleskoj književnosti jeste ‘Kontrapunkt života' (Point Counter Point, 1928). U tom njegovom najobimnijem i najkompleksnijem, ali veoma čitljivom romanu, ima mnogobrojnih likova, medju kojima su oslikani D. H. Lorens i autor lično, s tim što su ti likovi uporedjeni sa instrumentima nekog orkestra, a svako od njih je, po autorovom vidjenju, igrao posebnu životnu ulogu. Likovi su, dakle, parodije poznatih ličnosti, kako iz sveta umetnosti tako i ličnih Hakslijevih poznanika.

Jedna od glavnih ličnosti romana jeste umetnik Rampion (nadahnut likom D. H. Lorensa). On je zagovarao «predavanju životu», ali je voleo da mnogo diskutuje o smislu života, naročito o odnosu tela i duše i negativnom uticaju hrišćanskog negiranja tela. Na jednom mestu, on ovako razmišlja:

«Čovek ne može ukinuti svoje senzacije i osećanja potpuno a da se i fizički ne ubije. Ali ih može omalovažiti posle svršenog čina. I, u stvari, veliki broj inteligentnog i dobro vaspitanog sveta to i radi - omalovažava čovečansko u interesu nečovečanskog. Njihov motiv se razlikuje od hrišćanskog; ali je ishod isti. Jedna vrsta uništavanja samog sebe. Uvek isto», nastavi on, a u glasu mu mu planu iznenadan gnev. «Svaki pokušaj da se ispadne nešto bolje nego čovek - ishod je uvek isti. Smrt, jedna vrsta smrti. Vi pokušavate da budete nešto više nego što ste po prirodi i ubijate nešto u sebi i postajete mnogo manji. Mene su toliko zamorile sve te budalaštine o uzvišenijem životu i moralnom i intelektualnom napretku i životu za ideale i svemu ostalom. Sve to vodi smrti. Isto onako sigurno kao i kad se živi za novac. Hrišćani i moralisti i kulturne estete i sjajni mladi naučnici i poslovni ljudi a la Smajls - sve te jadne sitne ljudske žabe koje pokušavaju da se naduju da bi izgledale kao bikovi čiste spiritualnosti, čistog idealizma, čiste efikasnosti, čiste svesne inteligencije, pa onda prosto puknu i od njih ostanu samo delići male žabe - uz to još delići u raspadanju. Cela je ta stvar ogromna glupost, ogromna odvratna laž. Vaš mali smrdljivac Sv. Franja, na primer». On se obrati Berlapu, koji se bunio. «Prosto-naprosto smrdljivac», uporno ponovi Rampion. «Glupi, sujetni čovečuljak, koji je pokušao da se naduva da bi postao Hristos, a koji je uspeo samo da ubije u sebi svaki smisao o uljudnosti, uspeo samo da sebe pretvori u gadne, smrdljive otpatke pravog ljudskog bića. Traži da se razdraži i uzbudi ližući gubave! Uf! Odvratni mali izrod! On smatra da je suviše uzvišen da bi poljubio ženu; hoće da je iznad tako vulgarne stvari kao što je prirodno, zdravo uživanje, a jedini je rezultat što je uspeo da ubije i ono poslednje zrno čovečanskih obzira koje je ikada bilo u njemu i da postane smrdljivi izrod koji jedino može da se uzbudi ližući gubave čireve. Ne leči on gubavce, zapamtite to. On ih prosto liže. Radi svog sopstvenog zadovoljstva. Ne njihovog. To je gnusno».  

Povodom objavljivanja prevoda ove knjige na naš jezik Isidora Sekulić napisala je esej, koji se koristi kao predgovor nekim njenim izdanjima. Pored ostalog ona je beležila: «Sa ovim svojim romanom Haksli je, kao nikad pre ni posle, izveo muziciranje lepe književnosti. Pred teškim zadatkom da da roman ideja, dakle roman ljudi koji imaju ideja, ali da pored toga dade i roman života, i to punog života, života sa atavističkim i životinjskim primesama, Haksli se rešio da pokuša orguljsku tehniku. I uspeo je ovoga puta u potpunosti. Genijalnom jednom tehnikom, i ideje i život se rastvorili u nečem trećem, što je čista, fluidna, lako čitana umetnost, čisto umetničko uživanje».

Hakslijeva skeptična i pronicljiva intelektualnost posebno je došla do izražaja u knjizi ‘Vrli novi svet' (Brave New World, 1932), u kojoj se daje zastrašujuća vizija budućnosti ljudskog roda. Nauka i tehnologija se vide kao sredstva za sputavanje ljudskog duha. Neki tu knjigu smatraju njegovim najboljim delom. U pitanju je distopijsko vidjenje visokorazvijenog tehnološkog društva u budućnosti, ali je ovde umnogome značajno to što je, za razliku od «naučnog optimizma» H. G. Velsa, Haksli zauzeo veoma pesimističke stavove.

Džordž Orvel će 1949. godine napisati svoju „1984" (Nineteen-Eighty-Four), po uzoru na „Vrli novi svet", dok neki veruju da je Hakslijev „Vrli novi svet" nastao po uzoru na roman „Mi" (Мы, 1921), ruskog pisca Jevgenija Zamjatina, iako je Haksli negirao da je to delo bio pročitao pre nego što je započeo rad na sopstvenom. Neki smatraju da ove tri knjige i danas predstavljaju klasiku antiutopijske «science fiction». U odnosu na Orvelovu "1984" Hakslijeva knjiga se pokazuje kao duhovitija, a i naučno tačnija kada se razmatraju stvari kao što su genetski inženjering i kloniranje, TV kultura i sl.

Vrli novi svet" je svet otudjenosti, potrošačkog mentaliteta, lažne sreće i neprikosnovenih autoriteta, gde se vlast uspostavlja i održava pomoću sile i apsolutne kontrole. Naime, opisano je društvo koje je po zamisli njegovih tvoraca idealno: stubovi društva jesu kastinska podela, brisani su individualiteti i upotrebljava se droga. Svako novorodjenče biva genetskim manipulacijama proizvedeno za pripadnika određene kaste (od Alfe do Epsilda), i potpuno je intelektualno spremno za poslove koji mu prema podeli rada pripadaju. Otuda je svako srećan i zadovoljan svojom ulogom, živeći životom koji mu je zadat i ne zavideći drugim kastama. Za razliku od Orvela, koji će se posvetiti «tehnologiji u službi masovne kontrole», Haksli se prvenstveno bavi biologijom, jer je ona upotrebljena za stvaranje onakvih ljudi kakvi su vlasti potrebni. Nauka se poštuje iznad svega, ali ne sva nauka, već samo ona čija istraživanja služe interesima vladajuće elite. Stvaraju se ljudi-zombiji, koji svrhu svog života nalaze jedino u pokornom služenju vladarima (industriji), a jedini odušak pronalaze u zabavi (koja, ponovo, donosi profit toj industriji). Svetska država podstiče jedino onu nauku koja podupire njena shvatanja sveta, dok se svaka nezavisna potraga za istinom smatra opasnom  i seče se u korenu. Čudovišnost ovakve društvene organizacije je sagledana iz vizije divljaka, čoveka rodjenog u rezervatu koji još uvek jeste ljudsko biće kakvim ga je priroda stvorila.

Kada se pojavio prvi put, «Divni novi svet» dočekan je 'na nož', kako od strane književnih kritičara, tako i od sveukupnog medijskog establišmenta, da bi tek nakon više godina stekao svoj kultni status.

Mnogo kasnije (1958. godine) Haksli će dopuniti svoje delo, napisavši «Brave New World Revised», kada će priznati da je omanuo što nije prepoznao zlokoban potencijal nuklearne fisije, imajući u vidu da je atomska energija bila popularna tema u razgovorima i pre nego što je knjiga napisana. Drugim rečima, on je verovao da je individualna sloboda mnogo bliža svom nestajanju nego što je on to zamišljao.

Bavio se Haksli sa još jednim smelim poduhvatom, koji su neki smatrali besmislenim. Bio je zainteresovan za problem uticaja halucinogenih droga na ljudsku psihu, pa je pravio eksperiment na sebi, pod kontrolom lekara/psihijatra, i svoja lična iskustva upečatljivo je opisao u noveli "Vrata percepcije" (The Doors of Perception, 1954). Za moto ta knjiga ima ove reči Vilijama Blejka: "Kad bi se dveri opažanja ljudskog otvorile, sve bi nam se predočilo kakvo jeste, beskonačno".

U pitanju je bila halucinogena droga meskalin, koja se dobija od prilično neuglednog pustinjskog kaktusa pejotla, koji raste u Meksiku i američkoj državi Teksas. Priča se da su još stari Asteci znali za čudotvorna svojstva tog kaktusa. Smatralo se da oni koji žvaću koren pejotla ili popiju napitak pripremljen od tog kaktusa imaju vizije koje su kod nekih zastrašujuće, a kod drugih vesele i vedre; da pejotl poseduje svojstva stimulansa, vraća energiju, utoljuje glad i žedj, uklanja svaki osećaj straha." U Hakslijevo vreme neki lekari su istraživali dejstvo te droge na obolele od šizofrenije; medjutim, kod Hakslija  je prevladala radoznalost da se podvrgne ispitivanju, kako bi pomno zapisivao kako on, pod dejstvom droge, reaguje na muziku, slike i sve predmete koji ga okružuju. Priželjkivao je da dodje u stanje kada će "zakoračiti u druge svetove". Očekivao je da će mu meskalin pomoći da "pobegne iz zatvora jezika i oslobodi se tiranije konceptualnog razmišljanja",  da će učiniti da se on oseti "kao Adam na dan svog postanka - čudo gole egzistencije", ali i da "od obične baštenske stolice shvati da se nalazi pred Strašnim sudom."

Za svoje iskustvo, koje je detaljno opisao u  "Vratima percepcije", Haksli kaže: "Hrišćani bi ga nazvali ‘nezaslužena božja milost' koja ne vodi ka spasenju duše, ali pomaže, i treba je, ako vam se ukaže, prihvatiti sa zahvalnošću. Takvo iskustvo - ono koje vam pruža mogućnost da osetite kako ste istrgnuti iz korena obične percepcije i na par bezvremenskih sati, direktno i bezuslovno, potpuno oslobodjenog uma, sagledate spoljni i unutrašnji svet - predstavlja neprocenjivo iskustvo za svakog, a naročito za intelektualca." Sve u svemu, Haksli nije bio razočaran svojim iskustvom, verujući da mu je  droga pomogla da otkrije "svetu viziju stvarnosti", da na novi način sagleda spiritualne i moralne implikacije iskustva.

Kada je knjiga objavljena odmah je postala bestseler. Haksliju su stizala mnoga pisma čitalaca, ali i brojnih prijatelja, sa opisima sličnih vizija izazvanih meskalinom. Bilo je, naravno i onih koji su ga oštro kritikovali, posebno činjenicu da on toj drogi pripisuje uzvišene duhovne moći. Tako je Tomas Man, drugi veliki pisac koji je svojevremeno hvalio Hakslija, njegova "Vrata percepcije" opisao kao "neodgovornu knjigu koja zbunjuje svet i sprečava ga da se mudro i razumno pozabavi opasnim (smrtonosnim) pitanjima sa kojima se trenutno suočava".

U poznim godinama svojim Haksli je pominjao da su dva dogadjaja u njegovom životu bila od sudbonosnog značaja. Prvi je očna bolest, koja ga je bila dovela do skoro potpunog slepila. Druga je kada je saznao za tzv. Bejtsov metod lečenja očiju, koji ga je rukovodio da se nastani u SAD. Po tom metodu, uz veliku volju i potrebnu tehniku on je umnogome bio savladao negativne okolnosti s kojima je došao na svet. To je učinilo i da on dodje do zaključka da je «problem slobode u psihološkom, a ne u političkoj smislu, u velikoj meri - tehnički problem», što će umnogome determinisati njegove životne stavove i imati odraza na njegovo pisanje. Pritom je polazio od toga da čovek mora naći načine da se oslobodi osnovne ljudske slabosti - egotizma, što provejava iz većine njegovih dela.

Da pomenem još i to da je Haksli, u godinama koje su sledile, nastavio da lično istražuje efekte psihodeličnih supstanci, uključujući drogu LSD (koju je prvi put uzeo 1955. godine). Zabeleženo je da je, na samrtnoj postelji, tražio od svoje supruge da mu ubrizga dozu LSD. Tako su njegove poslednje reči bile: "LSD 100 miligrama IM, u mišić".

-----------------

Trivijalnosti

- U poslednje vreme, sa potrebne  vremenske distance, pojavilo se više dobrih biografija Oldusa Hakslija. U njima se potvrdjuje da je Haksli bio veliki čovek, dobar pisac, uz nezaobilazno isticanje da mu je intelekt bio - najvažnije oružje.

Medjutim, obavezno se ističe pikanterija da je Hakslijeva supruga Marija, koja je važila za dobru suprugu i dobru majku,  bila - biseksualka. A nije sve u tome. Kažu da je bilo slučajeva «trojstva», odnosno da su Oldus i Marija istovremeno bili u vezi sa jednom osobom (uvek sa ženom, naravno). Te da je Marija «nameštala» neke zgodne žene svom - suprugu. Takodje, pominje se da je, kada je videla da će umreti, Marija zdušno tražila, medju svojim poznanicama, ženu koja bi je zamenila kao nova supruga Hakslija. Tako je ona «odabrala» Italijanku Lauru Arčeru, i poslušni Haksli se oženio njome, posle Marijine smrti.

- Hakslijev lik pojavljuje se u gornjem desnom uglu na ilustraciji za jedan od najpopularnijih albuma svih vremena "Klub usamljenika narednika Pepera" (Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band) legendarnih Bitlsa.

- Članovi američkog benda "Dors" (Doors) odlučili su se za ovo ime (vrata) inspirisani upravo Hakslijevim esejom "Vrata percepcije".

- Ima nagoveštaja da je Haksli bio jedan od istaknutih engleskih intelektualaca koji su izražavali sumnju da je Vilijam Šekspir ikada išta napisao, već su smatrali da je ser Francis Bejkon,  najučeniji čovek svoga doba, bio (originalni) autor dela koja mi danas znamo pod - Šekspirovim imenom.

- Haksli je bio stalno u pokretu, izmedju Italije, Pariza, Londona i Kalifornije. Kao čovek radoznalog duha, zanimao sa za mnoge teme, od francuskog simbolizma do pacifizma, od hrišćanstva do istočnjačkih religija, za Volta Diznija, za meskalin i LSD.  Kao u slučaju njegovog zemljaka i savremenika filozofa Bertranda Rasela, Hakslijeva mišljenja su tražena na svim stranama, jer je bio učen i svestran čovek, a pritom pristupačan, a nastupao je sa mnogim idejama i - idejama o idejama. A bio je, očigledno, liberalan i po pitanju seksualnog života uopšte.

- Naravno, ima onih koji su Hakslija cenili, ali su imali rezerve po pitanju životnosti njegovih postavki. Tako je cinični Andre Žid (Gide) rekao: «Haksli je vrlo inteligentan; ali oseća se da je on na probleme naišao usput. Nije ih sam iz sebe, i s bolom, rodio».

Atačmenti



Komentari (227)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Kraja Kraja 17:42 12.03.2010

....jeste cetvrtak...

...dan gadan i tmuran, ali preterali ste...u mapetu samo dva lika sede na balkonu, ovde je citava horda...

Filip2412 Filip2412 21:48 12.03.2010

...

puno komentara, ali sve gola zajebancija

moram da priznam ocekivah mnogo dublju, sadrzajniju & smisleniju diskusiju...
ivana23 ivana23 22:06 12.03.2010

Jeste trol, ali...

vladimir petrovic vladimir petrovic 00:21 13.03.2010

Re: Jeste trol, ali...

Tajna ukletog hleba

Hvala ti, Ivana, na ovom linku. Nisam to bio video.

Samo, pretpostavljam da su doze koje je koristio Oldus Haksli bile manje. Uostalom, on je, bez zezanja, eksperimentisao uz konsultacije lekara i psihijatara, osim što je onu poslednju dozu, kada je bio na samrti, uzeo "na svoju ruku"...

Možda će zvučiti neozbiljno ovo što kažem, ali napast, odnosno izazov droge obično osećaju mladi ljudi... Hakslijevo eksperimentisanje sa drogom je došlo u zrelom dobu. Ima tu razlike.
ninasimone ninasimone 02:21 13.03.2010

Re: Jeste trol, ali...

vladimir petrovic
Uostalom, on je, bez zezanja, eksperimentisao uz konsultacije lekara i psihijatara, osim što je onu poslednju dozu, kada je bio na samrti, uzeo "na svoju ruku"...

u to vreme, lsd je bio sasvim legitimna supstanca koju su psihoterapeuti redovno koristili. Keri Grant je tako pocetkom sezdesetih tripovao vise od 60 puta i uvek je govorio kako mu je lsd jako pomogao "with issues" (a u to vreme mu je bilo skoro 60 godina).

p.s. komentar iz blica :
"Ajme mene joj ,ajme mene joj BUĐAV LEBAC,bu´đav le ´bac!!!"
aleksanadar aleksanadar 23:15 12.03.2010

"Ideje" u književnosti

Možda je dobro napraviti razliku između književnosti i "ideja" koje su u njoj sadržane. Jedan roman je dobar ako je životan, uzbudljiv i ubedljiv, bez obzira kakve su "ideje" u njemu iznete. Sa druge strane, ima književnih dela u kojima sve vrvi od raznoraznih filozofskih, umetničkih, socijalnih i i inih teorema, ali su, u rukama i očima čitoca, prazna i dosadna.

Haksli je je tu, rekao bih, negde između...

Mene je, kao adolescenta, prilično potresao Hakslijev roman "Vrli novi svet". Dakle, kao roman, dakle, kao književno delo, smatram ga uspelim. Zato što su likovi upečatljivi, uzbuljivi, zato što je ono što je opisano moguće zamisliti, i zato što me priča dotiče.

Ali, on je, svakako, zanimljiv i sa "idejne" strane. U njemu se ozbiljno raspravlja o konsekvencama razvoja nauke i tehnike po društvo. U romanu je prikazano totalitarno društvo budućnosti, u kojem je nauka u službi podjarmljivanja pojedinca.

Mnogo kasnije (ako se ne varam), Haksli je napisao roman "Ostrvo", svoju sliku harmoničnog, savršenog društva.



Ono što je zanimljivo, jeste da je ovde nauka stavljena u službu ljudske dobrobiti. Međutim, ovo Hakslijevo delo je mnogo manje uspelo i ubedljivo. Po mom sudu.
vladimir petrovic vladimir petrovic 01:16 13.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

Aleksanadar
...Mnogo kasnije (ako se ne varam), Haksli je napisao roman "Ostrvo", svoju sliku harmoničnog, savršenog društva.

Ostrvo je poslednji Hakslijev roman.
Mnogi smatraju da nije bio na visini prethodnih romana - Divni novi svet se, najčešće, smatra najboljim Hakslijevim delom, a zatim Setni Krom, kao i Vrata percepcije (mada ne po literarnim vrednostima, već pre zbog specifičnosti eksperimentisanja drogom), čemu ja dodajem i Kontrapunkt života.

Evo jednog tekstića, nasumce odabranog:

Forty years ago, Aldous Huxley (1894-1963) wrote Island, in which he created a utopia where fundamentalist religion and omnipotent leaders did not exist, where no one could earn more than five times anyone else's wages and where the nuclear family and puritanism were replaced by vast extended families and liberated sexuality.

It never achieved the success of his dystopian Brave New World, the critical acclaim of Crome Yellow or the attention of The Doors of Perception and Heaven and Hell.

But the novel's warnings about religious fanaticism, the exercise of massive military power, the geopolitical importance of oil and the development of artificial insemination seem extraordinarily prophetic.

It was his last novel, published the year before he died in 1963, on the day President Kennedy was shot. Huxley's death was noteworthy partly because of his decision to take LSD as he lay dying.
Filip2412 Filip2412 03:50 13.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

aleksanadar
Možda je dobro napraviti razliku između književnosti i "ideja" koje su u njoj sadržane. Jedan roman je dobar ako je životan, uzbudljiv i ubedljiv, bez obzira kakve su "ideje" u njemu iznete. Sa druge strane, ima književnih dela u kojima sve vrvi od raznoraznih filozofskih, umetničkih, socijalnih i i inih teorema, ali su, u rukama i očima čitoca, prazna i dosadna.
Aleksandre mislim da si odlicno ovo primetio. Ja licno, vise se interesujem za ideje. Ako mi treba da se uzbudjavam radije cu video igrice da igram i slicno.

Imam utisak da je Haksliju bitnije da kaze sta misli, nego da nas mami pricom, ne mogu da verujem koliko su prefinjena i prezicna njegova opazanja... procitam nesto kao ono dole na temu buka/tisina i apsolutno sam odusevljen.

aleksanadar aleksanadar 08:46 13.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

Ja licno, vise se interesujem za ideje. Ako mi treba da se uzbudjavam radije cu video igrice da igram i slicno.


Ti ne voliš da čitaš, drugim rečima.


Imam utisak da je Haksliju bitnije da kaze sta misli, nego da nas mami pricom


Ne, mislim da mu je bitno i jedno i drugo. I da upravo hoće da "mami pričom". Upravo zato je pisao romane i pripovetke, a ne filozofske rasprave.
vladimir petrovic vladimir petrovic 10:04 13.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

Aleksanadar
... Upravo zato je pisao romane i pripovetke, a ne filozofske rasprave.


Bavio se Haksli i filozofskim raspravama, naročito religijsko-mističnim.

Kao što sam već ranije pomenuo, Haksli je napisao knjigu «Perennial Philosophy» (taj izraz je skovao Lajbnic), i knjiga je prevedena na srpski kao «Večna filozofija», u izdanju Metafizike, Beograd 2003. (imam tu knjigu).

Dajem ocenu koja ide uz englesko izdanje (Amazon): "Both an anthology and an interpretation of the supreme mystics, East and West. . . . A magnificent achievement."--Rufus M. Jones "In his absorption and other-worldliness, he soars clear out of sight."--The New Yorker
-----------------
A u predgovoru koji je Haksli napisao za engleski prevod Bhagavad Gite (Introduction to the Bhagavad-Gita, Translation of Bhagavad-Gita by Swami Prabhavananda and Christopher Isherwood.) by Aldous Huxely), on lično ovako je rekao:

At the core of the Perennial Philosophy we find four fundamental doctrines.
First: the phenomenal world of matter and of individualized consciousness--the world of things and animals and men and even gods--is the manifestation of a Divine Ground within which all partial realities have their being, and apart from which they would be non-existent.
Second: human beings are capable not merely of knowing about the Divine Ground by inference; they can also realize its existence by a direct intuition, superior to discursive reasoning. This immediate knowledge unites the knower with that which is known.
Third: man possesses a double nature, a phenomenal ego and an eternal Self, which is the inner man, the spirit, the spark of divinity within the soul. It is possible for a man, if he so desires, to identify himself with the spirit and therefore with the Divine Ground, which is of the same or like nature with the spirit.
Fourth: man’s life on earth has only one end and purpose: to identify himself with his eternal Self and so to come to unitive knowledge of the Divine Ground….

Filip2412 Filip2412 13:40 13.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

Ti ne voliš da čitaš, drugim rečima.
Tako je. Citam samo ako imam potrebu da istrazujem na neku temu. Citanje radi citanja ili citanje kao zabava me ne interesuje.

Milorad Pavic, u Hazarskom Recniku, na samom pocetku dugo ubedjuje ljude da ostave knjigu jer ima mnogo korisnijih i lepsih stvari koje mogu raditi u tom trenutku... nesto kao, ova knjiga je ozbiljna, nije za svakoga i treba je citati samo ako vam je zaista potrebna.... ja citam, sa puno energije i iz neke unutrasnje potrebe.
Hazarski recnik sam inace ostavio na pola, ko sto sam pisac u jednom trenutku savetuje :) jer nisam osetio da mi potrebno citati to, a i mnoge druge knjige nisam procitao do kraja.

Uvek mi je neshvatljivo bilo citanje na plazi, sto je omiljeni sport kanadjanki ovde. Plaza, talasi, boja neba i mora, jednostavno ne idu uz moje citanje. Nikad nisam opusten kad citam, citanje je kod mene rad kome pristupam sa strascu.

Ne, mislim da mu je bitno i jedno i drugo.
Pa sad, OK... kako kazes.... ja Hakslija volim da citam, a svaki citat koji je Vladimir ovde postavio je toliko jak da se treba par puta procitati. Eto u tome je razlika izmedju pripovedaca i ovakvog pisca. Kod Hakslija uvek mozete istrgnuti komad texta i on ce sa za sebe delovati mocno.
aleksanadar aleksanadar 15:05 13.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

Nikad nisam opusten kad citam, citanje je kod mene rad kome pristupam sa strascu.


Razumem te, što se tiče čitanja na plaži. Bolje je bacati belutke i zuriti u veliko plavetnilo.

Verovatno ne voliš Čehova. Kod njega nema velikih ideja. Ali, on je dobar pisac.
Filip2412 Filip2412 15:19 13.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

Verovatno ne voliš Čehova. Kod njega nema velikih ideja. Ali, on je dobar pisac.
Citao nesto u lektiri srednje skole, slabo poznajem coveka. Uvek sam imao takav odnos prema citanju, ali sta ja znam, menjaju se lkjudi i okolnosti, doci ce verovatno vreme da i ja nesto iz zabave procitam.

Nego sad posebno citanje predstavlja rad, jer zbog ucenja jezika namerno citam samo na engleskom. Upinjem se, i stvarno nije uvek lako , te iz dokolice ne mogu da citam.... doduse audio knjige su mi lakse, tu premotam par puta a i moze da se slusa dok setas kroz park i tako to, nekako mi slusajuci manje smeta ako ne razumem po neku rec.
aleksanadar aleksanadar 14:22 14.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

Uvek sam imao takav odnos prema citanju, ali sta ja znam, menjaju se lkjudi i okolnosti, doci ce verovatno vreme da i ja nesto iz zabave procitam.


Čitanje nije zabava. Kopanje po starim, prašnjavim knjižurinama je težak, iscrpljujuć rad. Traži celog čoveka.

Iz zabave se rade druge stvari.
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:05 14.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

Aleksanadar
...Iz zabave se rade druge stvari.

Ostao si nedorečen.

Pitanje: Koje druge stvari??

Nadam se da nisi mislio da ljudi iz zabave prilaze - seksanju.
Jok. Seks je mnogo ozbiljna stvar. Taj koji se zabavlja upražnjujući seks, neće dobro završiti, jer svi znaju da seksanje nije samo sebi svrha, he, he, he...
aleksanadar aleksanadar 15:16 14.03.2010

Re: "Ideje" u književnosti

Jok.


Pa, naravno, i bavljenje seksom je teška rabota! Ko ne veruje, neka proba.

Muzika je zabavna. Dobro zezanje.



bocvena bocvena 02:25 13.03.2010

vrli novi svet

Nije ni čudo što su ti ljudi iz predmodernog doba bili svi ludi, bedni i zli. Njihov svet im nije dopuštao da stvari primaju olako, da budu zdravi, vrli, srećni. Što od majki i ljubavnika, što od zabrana koje nisu bili obrađeni da poštuju, što od iskušenja i smotnog kajanja, što od bolesti i beskrajnog bola koji izdvaja od sveta, što od nesigurnosti i bede - morali su, hteli - ne hteli, da imaju jaka osećanja. A s tako jakim osećanjima (i to jakim osećanjima usamljenosti, u beznadežno samotnoj izdvojenojsti), kako su mogli da budu stabilni?

Odličan blog, Vladimire!
vladimir petrovic vladimir petrovic 09:17 13.03.2010

Re: vrli novi svet

Bocvena
Odličan blog, Vladimire!

Hvala.

Gde si ti? Dugo te nije bilo, primetili smo i nedostajala si!
Filip2412 Filip2412 03:43 13.03.2010

...

Silence, Liberty, and Peace (1946)
The twentieth century is, among other things, the Age of Noise. Physical noise, mental noise and noise of desire -- we hold history's record for all of them. And no wonder; for all the resources of our almost miraculous technology have been thrown into the current assault against silence. That most popular and influential of all recent inventions, the radio is nothing but a conduit through which pre-fabricated din can flow into our homes. And this din goes far deeper, of course, than the eardrums. It penetrates the mind, filling it with a babel of distractions, blasts of corybantic or sentimental music, continually repeated doses of drama that bring no catharsis, but usually create a craving for daily or even hourly emotional enemas. And where, as in most countries, the broadcasting stations support themselves by selling time to advertisers, the noise is carried from the ear, through the realms of phantasy, knowledge and feeling to the ego's core of wish and desire.

Spoken or printed, broadcast over the ether or on wood-pulp, all advertising copy has but one purpose -- to prevent the will from ever achieving silence.

Desirelessness is the condition of deliverance and illumination. The condition of an expanding and technologically progressive system of mass production is universal craving. Advertising is the organized effort to extend and intensify the workings of that force, which (as all the saints and teachers of all the higher religions have always taught) is the principal cause of suffering and wrong-doing and the greatest obstacle between the human soul and its Divine Ground.
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:01 13.03.2010

Re: ...

Ja ostadoh živ!


P. S. Sliku svoju ljubim! (Mo je odsutna, na duže).
vishnja92 vishnja92 20:53 13.03.2010

point counter pizon

Ja,
Zlatousti,
cija svaka rec
novoradja dusu,
imenuje telo,
govorim vam:
Najmanja mrvica zivota
vrednija je nego bilo koje
moje
delo!
Slusajte!



V.Majakovski
vladimir petrovic vladimir petrovic 23:44 13.03.2010

Re: point counter pizon

Pižon Counter Pižon
Može li se tako živeti?
-------

S druge strane, i ja konja za trku imadem. Ali on je iz sunčane Granade:

LUCKASTA PESMA

Mama,
hteo bih da postanem srebro!
Sine,
bojim se, hladno bi ti bilo!
Mama,
hteo bih da postanem voda!
Sine,
bojim se, hladno bi ti bilo!
Mama,
utkaj me u uzglavlje svoje!
To moze!
Evo, odmah, dete moje!

CANCIÓN TONTA

Mamá.
Yo quiero ser de plata.

Hijo,
tendrás mucho frío.

Mamá.
Yo quiero ser de agua.

Hijo,
tendrás mucho frío.

Mamá.
Bórdame en tu almohada.

¡Eso sí!
¡Ahora mismo!

FEDERICO GARCIA LORCA

vishnja92 vishnja92 07:37 14.03.2010

Re: point counter pizon

preporuka
aleksanadar aleksanadar 13:34 14.03.2010

Čitajući Hakslija...

padnem u očajanja, pa mi dođe da kušam ljutu travu ili napravim (napokon) opit sa eL-eS-De-om.

4krofnica 4krofnica 09:36 17.03.2010

*

Mnogo volim da te citam.
Tvoje tekstove uvek odstampam i natenane citam-prava uzivancija.
Citala sam Hakslija ali retko analiziram privatni zivot pisca/resizera/slikara. Nekako mi njihova umetnost stoji za sebe i ne vezujem je za coveka nego kako to utice na mene..
tvojim divnim tekstovima upotpunjujem svoje znanje i povezujem kockice.
Hvala Vladimire
veliki pozdrav!
vladimir petrovic vladimir petrovic 10:03 17.03.2010

Na kraju

4krofnica
... Mnogo volim da te citam.
Tvoje tekstove uvek odstampam i natenane citam-prava uzivancija.

Hvala. Ti baš umeš da kažeš lepu reč, sada na kraju, jer će se ovaj post uskoro zatvoriti.
Citala sam Hakslija ali retko analiziram privatni zivot pisca/resizera/slikara

Ja ovo shvatam.
Ali, ja volim da ponavljam da postoje autori za koje nije važno da čitalac poznaje njihov život, pošto njihova dela sama sebe objašnjavaju. S tim u vezi, čak ima mišljenja da što manje prepoznamo pisca u njegovom delu, vredniji su i delo i pisac. Medjutim, kod Hakslija nije takav slučaj: kada se čita ono što je on napisao (romani i novele, članci, eseji, pisma, pesme) potrebno je da se zna, koliko-toliko, način na koji je on živeo i čime se bavio naročito pri kraju života, jer su život i stvaralaštvo Hakslija čvrsto isprepleteni, te poznavanje njegovog života nikako ne umanjuje vrednost dela, već ga dodatno pojašnjava. Prema tome, što više čitalac poznaje Hakslijev život to će se više diviti načinu koji je on koristio da da oduška svojoj duši i udovolji svom radoznalom, visokom umu. Ja volim Hakslija.

Pošto sam gore, na Višnjinu (pozitivnu) provokaciju sa Majakovskim, dao jednu laganu ali važnu Lorkinu pesmicu, na srpskom i u španskom originalu, dajem ovaj klip da se vidi kako je Leonard Cohen doživljavao Lorku

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana