Da li je Srbiji bolje nego pre 12. marta 2003. godine ─ između pitanja koje na kraju svoje knjige Atentat na Zorana postavlja Miloš Vasić i dileme kako bi Srbija izgledala danas da je Zoran Đinđić živ, koje je u danu za nama sebi verovatno postavljala većina građana i građanki ove zemlje, priča o političkom nasleđu Zorana Đinđića jedna je od onih tema koje, čak i danas, sedam godina kasnije, Srbiju čine taocem svoje loše prošlosti. U međuvremenu ─ nada da je bolja budućnost ipak moguća (čitaj: uređeno i upristojeno društvo koje počiva na principima i na zakonima) svedena je na minimum, politička scena pretvorena je u otužni buvljak, u patetično šibicarenje i pilićarenje koje sa pokojnim premijerom ima toliko malo veze da čovek ima pravo da se pita i da li je u ovoj zemlji Zoran Đinđić ikada uopšte i postojao?
Odlučnost za pokretanje procesa vezanog za političku pozadinu atentata na premijera ne postoji. Prođe i taj 12.mart ─ tako da od sutra sve može da se nastavi po starom. Mogu da se nastave principijelne i "malo manje principijelne" koalicije i različite kohabitacije u kojima se premijerov pragmatizam slobodno tumači kao pravo da - zarad trenutnih političkih interesa i stranačkih kombinatorika - ne postoji mračnjak sa kojim se ne bi moglo udružiti.
Kad je o političkoj pozadini atentata reč Srbija je, baš kako je pred izricanje svoje završne reči primetio advokat Srđa Popović, dobila tačno onoliko istine koliko je bila spremna i sposobna da prihvati. Mera te “istine”, istovremeno, je i mera, odnosno presek trenutnog stanja morala, etike i odgovornosti u predmoralnom i predmodernom društvu u kom smo imali nesreću da se rodimo i u njemu živimo.
Kako mi, tako, nažalost, i sam Zoran Đinđić.
U društvu muljanja, podmetanja, spletkarenja, udbašenja, lopovluka i laži! Društvu koje je osporilo Slobodana Miloševića, ali ne do kraja i njegovu politiku i “vrednosni sistem”. Društvu koje je uklanjanjem Zorana Đinđića uklonilo poslednju prepreku za svoj povratak u predmoralno, predmoderno i predpolitičko stanje. Vizija Zorana Đinđića bila je vizija Srbije kao zemlje u kojoj ljudima neće biti sistem(at)ski ubijana volja za životom. Vizija društva u kom se problemi rešavaju, gde je realizam ispred populizma i demagogije, gde je država servis građana a ne obratno...
U mrzovoljnoj zemlji bez jasnog i nedvosmislenog političkog cilja, u kakvu se pretvorila Srbija današnjice ─ način na koji se to društvo odnosi prema nalogodavcima i političkim inspiratorima ovog zločina, odnosno njihova prećutna abolicija, jasna je politička poruka svima onima koji isto žele da menjaju, transformišu, reformišu ili civilizacijski unapređuju na način brži od onog koji je to društvo spremno da prihvati. Brzina Srbije jeste brzina puža. To je ona fatalna greška koju Zoran Đinđić, na našu i svoju žalost, nažalost nije uspeo da uoči.
Upravo zbog toga, u vrednosnom pogledu odnos prema političkoj pozadini atentata na Đinđića i dalje određujuće utiče na našu današnjicu ─ jednako kao što će određujuće uticati i na našu sutrašnjicu. Zbog takvog svog odnosa ovo društvo danas jeste mrzovoljno društvo bez nade i bez jasne vizije. Insistiranje na razotkrivanju političke pozadine, inspiratora i mogućih nalogodavaca Đinđićevog ubistva obaveza je koju imamo, ne toliko više prema samom Zoranu Đinđiću ─ koliko prema sebi. Razotkrivanje političke pozadine atentata na premijera jeste naša povratnica u svet moralnih i odgovornih naroda.
U suprotnom, vidimo se ponovo, sledećeg 12.marta ─ u budućnosti koja ni tada svakako neće stići.