Jedanest je godina od NATO bombardovanja Srbije (to jest - tadasnje SRJ). U Srbiji se ova godisnjica više skoro ni ne obeležava. Da nije medija da (kako koji) podsete ovaj narod na 24. mart 1999. - malo ko bi se setio da su te večeri na Novi Sad, Beograd, Niš, Prištinu i sve ostale gradove po Srbiji počele padati prve bombe. Prve od nekoliko hiljada tona bombi...
To što se dan početka bombardovanja ne obeležava na neki dostojan način možda pomalo govori i o tome da narod nije puno naučio iz tog iskustva, da od tada nije ništa drugačiji, bolji, ili pametniji ... Mi ni danas ne znamo da li se bombardovanje stvarno moglo izbeći, da li treba da priznamo rezultate tog bombardovanja, da li treba da se pridružujemo u NATO, da li treba da tužimo počinioce brojnih NATO zločina ... Vidi se na primer da se svo to iskustvo agresije NATO-a na Srbiju u stvari želi što pre zaboraviti. I na neki način naravno da je tako. Niko normalan ne želi da se seća svojih nečasnih poraza, niti da se priseća svoje tadašnje (ali i sadašnje) skoro pa potpune nemoći. Srbija je tada doživela veliki nacionalni poraz i poniženje. Poraz i poniženje od koga se ova generacija teško može zaista oporaviti...
Ali nije ovo tekst o Srbiji, ovo je tekst o svim ljudima na planeti.
NATO je u avanturu bombardovanja ušao polazeći od nekoliko pretpostavki - ali najviše od one da bi Milošević mogao da organizuje neku novu Srebrenicu na Kosovu. To je iz današnje perspektive bio onaj najjači argument koji je miroljubive Klintonove demokrate podstaknuo da glasaju za to da se ide u Intervenciju, da se ide u pomoć Albancima. Incident u selu Račak je na kraju bio ta kapisla koja je gurnula NATO u akciju tj. u rat. Mediji su takodje odradili svoje i svet je opet dobio svog "zlikovca dana" - državu Srbiju i Miloševića koji etnički čisti i ubija nedužne kosovske Albance. Posle je k'o s' neba pala i nekakva Operacija potkovica, manje poznata ali jednako efektna da potkrepi potrebu za Intervencijom.Tri meseca Intervencije ...
Da li je pretpostavka o mogućem novom genocidu i etničkom čišćenju bila tačna, sada je prekasno pitati se. A to u principu više nije ni tako važno. Ko bi imao koristi od toga da zna da se NATO poslužio stereotipima o Srbima i Miloševiću kao genocidnom narodu i krvoločnom vođi-kasapinu? Koga je više briga za to da li je Račak zaista bio insceniran? Ko se još seća neke Operacije potkovica i da li je ona zaista postojala? Kome su više važne tzv. kolateralne žrtve rata (i srpske i albanske, da ih ne razdvajamo)?! I tako dalje ... Kome je, evo vec deceniju kasnije, posle onolikih haskih sudjenja, do kopanja po ranama?!
Važno je znati samo dve stvari:
1) Intervencija je bila potpuno besmislena i beskorisna.
Bambardovanje 1999. nije dalo nikakve značajnije pozitivne rezultate. OK znamo svi da su Albanci konačno zavladali Kosovom, prostorom na kojem su ubedljiva većina. Da - vlast jednog naroda jeste smenjena vlašću drugog naroda. Ali to je nešto što je moglo mirnim putem da bude ostvareno još početkom devedesetih da su Albanci hteli da se to tako desi ili da je svet to od njih tražio. Dakle nije istina da je bombardovanje donelo slobodu i demokratiju. Slobode i demokratije je moglo da bude i bez bombardovanja. Sa druge strane - Srbi su u velikom broju izbegli sa Kosova a veliki deo srpske kulturne baštine i imovine je uništen. Dakle rezultat je u stvari potpuna katastrofa u pogledu mira, slobode i demokratije, jer su navodne zločine jednih zamenili pravi zločini dugih, navodnu političku diskriminaciju zamenila je prava politička diskriminacija (diskriminacija u smislu fizičkog nestanka - Srba danas dole nema, a Albanaca je devedesetih bilo) ...
Dakle humanitarna intervencija jeste donela mir, ali tako što tamo više nema Srba. Jeste donela slobodu, ali samo slobodu jednom narodu da bude slobodan od drugog naroda - da može ga protera ili da mu ne dozvoli da se vrati. Intervencija jeste donela demokratiju (tamo se održavaju izbori, postoje političke stranke...) ali ni blizu onakvu kakve je moglo biti da su SAD i EU pritisle Albance da se uključe u politički život Srbije. I na kraju, intervencija Albancima nije dala državu. Iako su proglasili nezavisnost i svoju državu Kosovo - ono niti je priznato od Srbije, niti je član UN-a, niti će to u bliskoj budućnosti biti. Proglašenjem nezavisnosti stvorena je jedna problem-država, država koja će biti problem celom regionu i celoj Evropi još dugo, dugo ... Stvorena je jedna evropska Palestina koja če tinjati i prolaziti kroz mnoga kratkotrajna stanja (ni rata ni mira) ali u stvari biti bez ikakve šanse da se dugoročno rešenje...
2) Intervencija je postala model
Model za sledeća dva velika i mnogo tragicnija rata - onaj u Avganistanu (koji se eto sada širi i na Pakistan), i ovaj u Iraku (koji je za sada odneo najviše žrtava). Intervencionizam SAD i NATO-a 1999. u Srbiji je u junu te godine na žalost moguće bilo nazvati uspehom - Srbi jesu isterani sa Kosova! Pa što onda taj uspeh ne bi ponovili i negde drugde, što ne bi oterali talibane i Sadama! I tako je to počelo davne 2001 i traje do danas - odnoseći hiljade žrtava, uništavajući države i narode - a sve to iako se zna da ni jedna od tih intervencija neće dati ama baš nikakav konkretan pozitivan rezultat, nikome neće doneti ni mir, ni demokratiju, ni slobodu - ma koliko bile velike naše moći interpretacije ...
U tome je stvarna tragedija 24. marta 1999. Niko ništa nije zaista naučio od njega, najmanje oni koji najviše odlučuju (SAD, EU i NATO). Takvi smo ljudi izgleda, ništa ne učimo a veliki smo avanturisti. A avanturizam je čoveka odveo na Mesec, ali ga je odveo i na Kosovo, u Avganistan, u Irak, ...