Kad sam prije deset godina stigao u Teksas, nisam imao pojma kakvi su mi planovi. Moja mama nadala se da su americki doktori strucniji od svojih srpskih kolega. Tesko je, bar sa pocetka, prihvatila cinjenicu da je moje ostecenje vida, manje vise, gotova stvar.
Meni je sa druge strane, bilo vise zao zbog nje nego sto americki doktori nemaju carobni stapic. Svojski sam se trudio da joj pokazem da sam sasvim OK, i da ce nama biti svima lakse ako realnost prihvatimo svi.
Jeste, bio sam optimista, al onda sam se nasao sa ljudima iz TCB (Texas Commission For Blind) i shvatio da sam ustvari pesimista.
Zelis li na fakultet. Trebalo bi da ides na fakultet. Imamo u Ostinu rehabilitacioni centar, tamo mozes otici na program.
Nakon ovih rijeci ljudi koji su tad radili za lokalni TCB, ostao sam prilicno zbunjen.
Prvo sam mislio da ih pitam da li su oni svjesni da ja jedino mogu da vidim slova na metarskim reklamama, al se sjetih da bi bilo prilicno glupo pitati ih da li znaju da ja ne vidim, kad vec ljudi rade bas sa takvim osobama.
Otisao sam u Ostin. Tamo me ucili kako da koristim stap, kako da koristim kompjuterski program, kako da kuvam sa povezom preko ociju da, zaboga, ne koristim i to malo vida sto imam. Jedino sam odbio postati clan NFB (National Federation of the Blind) jer sam mislio da je cisti idiotizam da moram na nekim BS skupovima (nije to sto mislite to je blind seminar :-) moram vikati iz sveg glasa da sam ponosan sto sam slep. Hvala gospodo slep jesam. Frke nema, al glup nisam.
Zavrsio sam faks. Mami je bilo drago kad sam ujutro odlazio u skolu, al ne da ucim vec da predajem klincima u srednjoj skoli. Bila je presretna kad su me primili na postdiplomske studije. Nije joj smetalo sto sam nosio stap sa sobom, samo ju je nerviralo sto sam ga redovno gubio po uglovima kuce.
"Dobro znas da ne vidim, zar bih ga drugacije i trazio", govorio bih trazeci taj sklopljeni stap ispod kauca u boravku.
"Da, samo se izvlacis na to", odgovorila bi dok mi je predavala stap u ruke.
Kad sam joj rekao da putujem za Beograd... docekalo me pitanje "Pa sa kim ides?"
"Pa sam. Sto? Mislim, ja i stap."
"Nije smjesno Dalibore. Znas da ne mozes sam."
Priznajem da su mi ove rijeci odzvanjale u usima dok sam vezivao pojas na sjedistu aviona koji je tog popodneva 16. decembra poletao za Amsterdam.
Ne mozes sam Dalibore...
Yes, we can, sto bi rekao predsednik, cvrsce sam stisnuo sklopljeni stap u krilu.
Rodbina u Beogradu se naravski obradovala mom dolasku. Baka priznala, i tetka ce docnije, da su se iznenadili sto dolazim sam. Posto su znali da cu da idem za Zagreb i rodnu Slavoniju, iskreno sam se nadao da mi nece ponuditi drustvo. Bio sam spreman braniti svoje pravo da putujem sam svim sredstvima ukljucujuci i vise puta pomenuti stap.
Super. Nisu me mnogo pitali. Bus za Zagreb bio je poluprazan.
"Gospodo, moracete van radi kontrole pasosa."
Eebiga prvi problem. Lako cu ja izaci van. Samo pratiti ljude. Kako covjece zapamtiti sjedalo gdje sam bio. Da ih brojim do vrata autobusa? Ma jok. Bolje da ostavim neki "unique" marker. Nesto po cemu cu prepoznati svoj sic. Da ostavim stap?
Ma necu. Zgrabio sam stap i ostavio jaknu.
Kakva greska. Napolju je bilo minus sto. Dobro preterujem, mozda minus pet, ali nakon decenije zivota u sutropskoj klimi meksickog zaliva meni se sve sto je ispod 10 u plusu cini kao minus sto.
Nije neki problem, samo pratim ljude u redu. Predajem svoj pasos na salteru. Joj samo da potrefim otvor na staklu. Ako ga promasim? Ma valjda je staklo dovoljno cvrsto. Sve je pod kontrolom. Vracam se u bus. Jakna je tu. Ruksak. Vise ne idem bez jakne.
Hrvatska carina sljedeca. Mozda su gospoda susjedi malko bolji. Ajde oni uvijek glume zapad. Pasalo bi mi da ga odlume i da lijepo udju u bus te pregledaju pasose, pardon putovnice.
Gospodo ista procedura, obavjestava nas kondukter kad smo stali na hrvatskoj strani granice.
E eto ti ga sad. Ej Sloveni nek ste zivi... sve je to isto, mrmljam sebi u bradu. Opet moramo van.
Ma ne ostavljam nista. Nosim i jaknu i stap. Ups. Pa ovdje moramo do zgrade nije red vani. Sad moram da rasklopim stap. Mozda vreba koja stepenica.
Zanimljivo je gledati ljude koji me gledaju jer misle da ih ja uopce ne vidim zbog stapa. Stap nose i slabovidne osobe, al, ko bi sve znao. Sem hladnog zraka osjecam nelagodnost ljudi oko mene. Ljudi se smicu na sigurnu distancu. Ne vidim dobro. Mozda se neko i prekrstio. Pljucnuo koji put...
Ljubazna gospodja sa one strane stakla. Pruzam passport. Promasih ulaz. Za malo.
"Putujete sami?", pita me.
"Da, da putujem sam", odgovorih prilicno ponosan.
"Neko vas ceka u autobusu?", uporna je.
"Ne, niko me ne ceka u autobusu. Putujem sam. Mozda me neko ceka u Zagrebu".
Lagao sam. Znao sam da me u ZG ceka rodbina, al sta cu, bilo je jace od mene.
"Nego, zelite li da vas kolega otprati do autobusa"?
"Hvala. Mogu sam".
Osjecam da su valjda svi carinici upiljili poglede prema meni. Mislim, jedini sam ostao tu. A tek putnici autobusa koji su cekali dok se njihov zadnji saputnik docepa busa onako ubrzanim hodom tu i tamo lupkajuci stapom. Prepreka prevazidjena. Nisam pao. Sic nasao. Operacija prelaz izvrsena. Pauza. Sofer nas obavestava da cemo 15 minuta moci protegnuti noge. Popiti kafu, zapaliti cigaretu. E taman da se pocastim.
Osjecam taj slavonski zrak. Mozda mi se samo cini da je drugaciji. Zbog tog poznatog naglaska ljudi koji sjede ispred trgovine. Zvoni mi telefon. Tetka. Ovog puta tetka Djuja iz Lipika. Sretna je. Smije se. Znam da se brine, al osjecam da je sretna. Tacno je 15 godina kako me je te 1995. posjetila na VMA. Trebalo je imati hrabrosti sa hrvatskim papirima preci iz Hrvatske, preko Madjarske u Srbiju. Pokazati osobnu iskaznicu na ulazu na beogradsku VMA. Tad sam se tek bio probudio iz kome. Totalno nesposoban da pricam, da hodam, da vidim. Sad joj dolazim u goste... sam...
Dok bus zuri slavonskom ravnicom opet telefon. Moja Masha. Steglo me u grlu nesto. Zao mi je sto nije tu sa mnom. Medjutim, znao sam da taj put moram preci sam. Zbog sebe. Zbog nas.
Cvrsce sam stisnuo sklopljeni stap na sjedistu do mene.
Yes, we can....