Uvek me gane kada vidim kako se predstavnici dojučerašnje vlasti transformišu u ”nezavisne” intelektualce i žestoke kritičare svih demokratskih vlada od 2000. naovamo. Oni koji su do juče čučali u ćoškovima partijskih nusprostorija kako bi dobili priliku da ubace neku svoju rečenicu u stranačko saopštenje, odjednom se grabe za baklju slobode, demokratije i pravde, iznenada bivajući prosvetljeni naknadnom pameću, odjednom se guraju u red onih koji se diče ”činjenicom” da ”nikada nisu bili član/ice nijedne stranke”, kao da je to sertifikat Mense.
Raznežim se na energiju koju ovi konvertiti troše na pranje svojih otužnih biografija. Na suzu koju ti ketmani (a bogami i poneka ketvumen!) puštaju negodujući zbog postojanja problema koji sami nisu zarezivali dok su bili vlast. Oni koji su noću spavali jednim okom e da ne propuste telefonski poziv iz kabineta i tekst koji mora sutra da osvane na naslovnoj, laprdaju sada o pravu i pravdi, o principima, o državi koja nema institucije i u kojoj je njima, poštenima, dogorelo do nokata.
A ništa od sve te buke ne bi bilo samo da se njih neko setio za Dan bezbednosti, da se pronašlo neka ambasadorska foteljica koja pasuje njihovim patriotskim guzicama.
Mi o ketmanstvu, a preblagi Toma Nikolić u Utisku.
Evo kako vojvoda abortiranih četnika, dojučerašnji šovinista i čovek koji je ”video” šta će se dogoditi onom koji je kao Broz, pred smrt imao problema sa nogom; onaj kome nije žao što je ubijen Ćuruvija, tvrdi da je Tadićev medijski tim organizovao poziv ruskog predsednika srpskom, u finišu predizborne kampanje.
Ovo nije toliko glupo koliko je uvredljivo za jednu prijateljsku zemlju kakva je Ruska federacija, i za njeno rukovodstvo koje svoje odluke donosi nezavisno od bilo kakvog i bilo čijeg ”medijskog tima”.