Da li su nacisti mentalni bolesnici ili politički protivnici?
Na ovom blogu i uopšte u javnosti, ne samo srpskoj već celokupnoj zapadnoj, provejava stav da su nacisti mentalno poremećeni, jer niko normalan ne bi mogao da zastupa stavove koji su doveli do najstrašnijih zlodela u ljudskoj istoriji. Drugim rečima, u nacistima kao ljudima je nešto suštinski pogrešno, čak nenormalno, te nacisti ne mogu biti posmatrani kao politički protivnici, ne mogu se posmatrati isto kao liberali, socijalisti ili konzervativci. Retko ćemo reći za nekoga da je poremećen ako zagovara slobodno tržište ili državnu intervenciju, ali ćemo vrlo verovatno reći da je neko ko tvrdi da postoji svetska jevrejska zavera ozbiljno lud.
Ovo najbolje opisuje upotreba reči ksenofobija i u poslednjih par decenija homofobija, gde se implicite mržnja prema drugim narodima ili prema homoseksualcima dovodi u istu ravan sa klaustrofobijom ili čak hidrofobijom (dakle besnilom). Naravno ovo je sve u domenu javnog diskursa, na svu sreću ni u jednoj zapadnoj zemlji (a samim tim ni u Srbiji) niko nije zaglavio u ludnicu što je nacista. Mnoge zemlje za to predviđaju zatvorske kazne, i to obično za naciste koji počine neko konkretno krivično delo. Ipak za dobar deo javnosti nacisti su ludaci, te ću se tome posvetiti u ovom postu.
Naime ja mislim da su nacisti normalni ljudi, kao i mi, koji zastupaju nama neprihvatljive stavove, za nas pogrešne i čak opasne. Ali u njihovoj ljudskoj suštini nema ničeg što ih razlikuje od nas komunista, klerikalaca i ostalih. Šta više, ja tvrdim da upravo ovo verbalno svođenje nacizma na mentalni poremećaj uveliko otežava borbu protiv ove ideologije, a čak preti da naš javni prostor pretvori u monstruozni Serbski institut.
Serbski institut (ili u originalu Центр социальной и судебной психиатрии им. В.П.Сербского) je psihijatrijska bolnica osnovana 1921. u Moskvi i još uvek postoji. Serbski institut je postao poznat po dijagnosticiranju takozvane "usporene šizofernije". Osoba koja pati od ove bolesti bi se uglavnom ponašala normalno, ali bi s vremena na vreme imala "napade uzrokovane paranoidnom potragom za istinom i pravdom", što dovodi do "nefleksibilnosti uverenja". Tako je recimo sovjetski general Petar Grigorenko (Петр Григорьевич Григоренко) proglašen ludim zato što je "bio ubeđen u ispravnost svojih postupaka, bez trunke sumnje". Prema mišljenju psihijatara iz Serbskog instituta, čovek je morao da bude lud da bi bio protiv komunizma.
Direktna paralela sa Serbskim Institutom prestaje ovde. Danas ni jedan ozbiljan psihijatar ne bi uspostavio dijagnozu kakve su uspostavljane u Sovjetskom Savezu, ali stav da politički protivnik čije su ideje neprihvatljive (u ovom slučaju nacista) može biti nazvan ludakom, bar u okviru političkog delovanja, je sasvim uobičajen.
Naravno, smatrati naciste ludacima je logički konzistentno sa našim poimanjem liberalne demokratije. Kakva je to demokratija ako su neke političke opcije isključene iz političke debate? Kakva je to sloboda ako u njoj nema mesta za neprijatelje slobode? Ovaj paradoks se najlakše prevazilazi ako prihvatimo da su nacisti mentalno poremećeni, konzistentnost našeg demokratskog poretka je očuvana, a nacisti nisu nužno deo tog poretka. Drugim rečima, oni su van društva, bar van zdravog društva, te nemaju pravo da učestvuju u društvenom životu.
Ovaj stav iako logički konzistentan, nosi u sebi ogromnu opasnost. Po meni ljudi koji naciste smatraju ludacima u stvari iste te naciste amnestiraju. Osobi sa mentalnim poremećajem je potrebna terapija. Ako su nacisti ludaci, onda ih treba lečiti. Ovim se ne samo amnestiraju nacisti, već se amnestiraju i uzroci nacističke ideologije, uverenja koja su proizvod razmišljanja potpuno normalnih ljudi, kao što su naša uverenja o slobodi i demokratiji. Prihvatimo naciste kao odrasle, normalne i napokon odgovorne ljude, jer će tek tada biti očigledno koliko su oni opasni.
Gledati na nacizam kao društvenu bolest je suviše lako, ne moramo da trošimo vreme objašnjavaći opasnost koja leži u rasnim teorijama, ne moramo da analiziramo uzroke nacizma, da obaramo njihovu argumentaciju, dovoljno je da uspostavimo dijagnozu i pošaljemo pacijenta lekaru specijalisti. Kao rezultat ovakvog pristupa, njihove ideje se šire bez nekog većeg otpora. Jedino što postižemo je da normalni ljudi ne žele da otvoreno kažu da su nacisti, iako su im te ideje vrlo bliske. Pa naravno, svaki ludak zna da neće biti proglašen ludim ako svoje ludilo dobro sakrije.
Ako pak odlučimo da naciste gledamo kao političke protivnie, ostaje nam da razrešimo paradoks liberalne demokratije bez nacista. Sami nacisti se pozivaju na svoje demokratsko pravo da propovedaju svoje rasne teorije. Ako su nacisti tek jedna od političkih opcija (mada vrlo opasna) kako im ne dozvoliti puno učešće u političkom životu? Ili možda treba da srušimo svoje iluzije o liberalnoj demokratiji i krenemo u otvoreni progon nacista? O ovome, nadam se, u diskusiji koja sledi.
P.S. Pažljivi čitaoci mog bloga će primetiti da sam počeo da pišem duže (i nadam se ozbiljnije) tekstove, kao nekada na starom blogu. Morate me razumeti, poslednjih nekoliko meseci mi je bilo jako teško da napišem nešto ozbiljno, jer mi je jako teško palo što su komentari sa mog starog bloga netragom nestali, što je u mnogome oborilo njegovu vrednost. Međutim, vreme leči sve, pa eto i moje frustracije.
P.P.S. Srećan dan Republike!