Piše: Boban Stojanović
Dragi drugari i drugarice, potpuno nag pred vama, pomalo se bojim da mislim, a kamoli da napišem, ali – mislim da je došlo vreme svrstavanja!
Nema više prve i druge Srbije, nema više levo i desno, sumnjiv mi je i civilni sektor...
Između jakih nacionalista i verujućih ljudskopravaša gotovo da nema razlike!
Prvi se bore za teritoriju, drugi za neke nad-ideale, uglavnom salonske, a ljudi uvek ostaju po strani.
I sada, budi pametan ili pametna, pa znaj gde da se smestiš.
Pre nekoliko godina, fenomenalna Anita Mančić u predstavi Karolina Nojber, u jednoj sceni – sceni sna – traži svoje mesto. Skakuće po površini kruga, sa jedne na drugu tačku, govoreći da je tu stala da bi bila dobra ovome, onome, ovome, onome i na kraju se sasvim izgubi, ceo njen život je bio pozicioniranje da bi bila dobra drugima.
I tako, mi, ja, ti, mi neki, da bi bili dobri drugima, neprestano gubimo nama preodređeno tlo da budemo ono što želimo da budemo.
Jedino što nam preostaje: na parove razbroj - pa ko u vojsku ko protiv nje. Nema puno mudrovanja. Jedino što ostaje je blagonikakav, treći put, šatro, put pomirenja i tolerancije.
U poslednje vreme, taj treći put, na koji i mene neprestano guraju jer sam aktivista nevladinog sektora, te sam, jel’te po difoltu etički superioran u odnosu na sitnu raju, postaje mi nejasan. Ja, nekako, ne mogu da se ne pitam, i to samopropitivanje je jedan važan faktor mog opstanka, jer dok se pitam osećam se OK, osećam se živ.
I onda kada se pitam – gotovo uvek se zbunim: šta je u ovom društvu još etično, šta je ispravno i ko ima prava da mi bilo šta kaže!?
Pre neki dan, jedan moj prijatelj mi kaže kako u BGD možeš da kupiš dijamanstki nakit koji ima deklaraciju da ne potiče iz ratom zahvaćenih područja!!!
Super je to - kaže on – vidiš kako je to u svetu pravedno!!!!
I ja ga na to belo gledam?
Majke ti, društvu je palo na pamet da jedan kamen može da košta boga oca, jer je tobož taj kamičak redak, a za tu cenu možeš da hraniš Afriku dve godine. I sada, treba da budeš kreten, pa da poveruješ da taj neki dijamant čiji je jedini smisao da se proda, ZAISTA ne potiče iz ruku nekog jadnika koji ga bunari negde po Afrci i 1 dolar dnevno, ako preživi taj mesec da bi dobio platu. Kao što u zemlji u kojoj je super plata 250 eura može da se kupi kaput od 7000 eura !? Sve to u Srbiji postoji zbog dvadeset pet kriminalaca koji to mogu da kupe, tako što su jedni klali i krali po Bosni, a drugi svojim monopolom drže čitave živote, jer je sve njihovo i hleb, i mleko, i papir za brisanje dupeta. I taj se jebeni dijamant prodaje u centru države u kojoj ljudi umiru jer ne mogu da plate neki lek, ali je zato velika kontrola državnih organa da li dijamant ima ili nema deklaraciju.
I to što se ministri razni proseravaju kako smo ponosni na proizvodnju zdrave hrane, iako sve to raste na dva kilometra od masovne grobnice. Ali neprskano.
Ma...
I kao, jako nam je važno da imamo 30% žena u parlamentu, a što je od njih 20% čine radikalke to ništa. Žalim ponekad što sam 2000 i neke bazao po NBGD gurajući u sadnučiće letke za podršku kvotama ženama u Parlamentu. Kada to kažem, odmah mi pljunu da sam mizoginičan, kao da ne smem da kažem da je Lidija Vukičević glupa - jer je glupa, i da ne podrazumevam da je Lidija Vukičević glupa - jer je žena. Ili da možda kažem da je Lidija glup. A onda to nije gender korektno. A gender je korektno da u pojednim firmama za zaštitu ljudskih prava imaju plate od 2000 eura!?
Cela ta priča sa ovim ili onim manjinama je u većini slučajeva birokratska, nema suštine usmerene ka ljudima
I ne smeš da kažeš da je mulitkulturalizam samo krčkanje malih nacionalizama, a ne lepota različitosti.
I da smeš da kažeš da ti je komšija sa kojim si nokat i meso „peder“ jer je to homofobija...
I ubiše me zabrane mojih, pa mi često pada na pamet slogan Žena u crnom: Ne dajmo se od svojih prevariti!
Ova afera sa Perom Lukovićem...Nisam njegov fan zaista, ima neki stil koji mi nije blizak, ali čemu tolika frka. U najmanju ruku to što je rekao je nepristojno ili nedostojno da neko ko je intelektualac tako kaže, eto, na primer, ali okarakterisati to kao govor mržnje je too much. Možda, nisam siguran, ali ne sećam se da se neko novinarsko udruženje oglasilo povodom učestvovanja Ljiljane Smajlović Politike i onog voditelja sa RTS-a u kampanji za očuvanje Kosova – u kampanji koja u blagom obliku poziva na rat. Možda je to njihovo ljudsko pravo na mišljenje, ili možda novinarska etika... To moramo da trpimo i da posštujemo sve konvencije.
Lepo je rekao moj omiljeni Breht: Ima nečeg trulog tamo gde su velike vrline!
Totalitarno, u kome smo živeli, toliko nas je naviklo na uniformisano mišljenje, na ćutanje, na nepružanje otpora prema nepravdi koju nam nanose ne samo neki tamo već i oni koje smatramo bliskima.
Pobuna i revolt su kreativni procesi, strašno je kada takve stvari jedni drugima ne dozvoljavamo.
I što je najgore, na apsurdan način poražavajuće – sve je više ljudi koji ne mogu da budu imuni na fašizam sa jedne i površnost demokratije sa druge strane.
Došlo je vreme svrstavanja, ili si moj ili nisi. Ništa ružno, ništa nasilno, ništa strašno...samo malo, tako, etički, valjda...
Kojoj strani Ti pripadaš?
Love,
Boban Stojanović