Ima li kapetana i kormilara na brodu?
„Budućnost nemaju oni koji znaju već oni koji hoće da uče", Peter Drucker
Zamislite nesnosnu glad. Zamislite svoje domaćinstvo, u kojem imate sve potrebne sastojke za najukusniji ručak.
Šta ćete uraditi? Naravno uzećete odmah nešto iz frižidera.
Šta sigurno nećete uraditi? Nećete zvati restoran iz drugog grada ili države, da vam napravi i dostavi večeru?!
Ono, što prirodno ne biste uradili u sopstvenom životu i domu, rade oni koji su domaćini u domaćinstvu koji se zove Energetski sektor Srbije.
Srbija raspolaže potencijalima za izgradnju termo i hidro kapaciteta. Na taj način je mogla da zadovolji decenijske potrebe za električnom energijom, ali i potrebe Regiona. Rast energetske tražnje u regionu Jugoistočne Evrope bio je 1.5% godišnje, sve do 2001.godine, od kada je Region u deficitu. U godinama koje dolaze, godišnji rast će biti 2.3%. Potrebe za investicijama se procenjuju na blizu 5 mlrd € do 2012.godine, i dodatnih 35 mlrd € do 2025.godine.
Srbija i region su „gladni" energije, i projekcije pokazuju da će tek biti.
Zato je neozbiljno najavljivati ulaganje u izgradnju objekata van Srbije, a praviti se lud na ono što čeka i postoji u sopstvenoj zemlji. Ponašanje Ministra pokazuje nam da se ozbiljnim strateškim pravcima pristupa površno, i očito bez temeljne ekonomsko - energetske analize.
Samo utemeljena analiza svih relevantnih faktora određuje potrebne kapacitete, počev od fiksnih i varijabilnih troškova do stepena opterećenja. Ovi faktori treba da opredele godišnji potreban prihod po kW, kao i funkciju faktora kapaciteta. Samo rezultati analize mogu dati pretežni deo odgovora, na pitanje da li graditi u ili van granica Srbije. Sve ostalo je gubljenje vremena.
Možda Ministar ima vremena.
Srbija nema. Srbiji treba odmah bolje.
Oni koji su čitavu deceniju vodili ovaj sektor, današnjim rezultatima su pokazali šta im je bio prioritet - lični - sitni - sopstveni i usko stranački interesi.
Mišljenje da će se nerad i nečinjenje zabašuriti „praznim obećanjima" i pričom o učešću u izgradnji NE u Bugarskoj, konkurišu za „Budalaštinu godine".
Na osnovu kojih strateških dokumenata, kriterijuma.. se kreće u jedan takav posao? Šta su bile polazne osnove, ako ih je uopšte i bilo? Učešće Srbije 5% u izgradnji NE Belane u Bugarskoj košta oko 150 mil €, otprilike koliko i kredit koji je JP „Srbijagas" uzeo od EBRD za navodne infrastrukturne projekte, ali i za refinansiranje kratokoročnih kredita (u stvari za pokrivanje gubitka od preko 110 mil €).
Niko neće opovrgnuti da se iz NE mogu dobiti ogromne količine električne energije, sa emisijom koja je jednaka nuli. Niko ne može da opovrgne da su tehnologije izgradnje, i proizvodnje energije iz NE itekako napredovale, kao što su napredovale i tehnologije odlaganja i čuvanja radioaktivnog otpada.
Međutim, da li je to prioritet srpske energetike?
Ili je to još jedan o megalomanskih projekata, o kojima se govori..a da u isto vreme, niko ne polaže račune za prethodnih deset godina dezinvestiranja, odnosno razloga bežanja investitora (glavom bez obzira) iz ovog sektora?
Da li je normalno da svi relevantni organi u ovoj zemlji iskazuju povećanje potreba za električnom energijom a da se ni jedan objekat ne izgradi već 24 godine?
Postalo je blazirano da svaki ministar pa i ovaj, izjavljuje da samo što investitori nisu došli i pokrenuli investicije...
"Razgovarali smo, ili su razgovori u toku, sa potencijalnim investitorima, kompanijama iz Slovačke, Češke, Rusije, Austrije, Kine. Mi želimo da na bazi odluke Vlade uđemo u procedure legalnog i legitimnog tendera koji će omogućiti svim potencijalnim strateškim partnerima da pod istim uslovima pristupe realizaciji ovih projekata". 28.05.2010. Petar Škundrić
Izjava nije ni demagoška. Ovo je farsa.
Razgovaralo se sa mnogima, od Azerbejdžana do Egipta I Kube.., samo što je opet pitanje šta je bio prioritet, kao I sa kakvom Platformom se otišlo npr., na Kubu (osim one laisser-faire), ili u Azerbejdžan?
Trenutno je aktuelan Memorandum o saradnji I razumevanju sa Kinom, kojim su definisane "intenzivna saradnja u oblasti resornih minstarstava, državnih uprava I javnih predzeća, I formiranje zajedničke grupe, koja će se baviti operativnim pitanjima saradnje". Ministar reče I da je Memorandum "opšteg karaktera".
Šta bi to značilo?
Oblasti o kojima se razgovaralo su: elektroenergetika, posebno TE u Štavlju (Sjenica), neiskorišćen hidropotencijal I iskorišćenje obnovljivih izvora energije (OIE).
Jel i to farsa? Razgovarali se o pojedinostima, a za srpsku javnost o "opštim pitanjima".
Posle deset godina, jedino možemo konstatovati da se ništa nije promenilo.
Dogovori se i dalje, nakon deset godina od proživljenih promena čine bez kriterijuma, i u "četiri oka". Rezultat je rast korupcije, gubitak vremena, prihoda, i energije.
Zbog toga što su se tako dogovarali i/ili pokušavali da se dogovore, danas na mreži nema novih objekata: TE TO Kolubara (700MW), novi blok TENT B3 (700 MW), kao i bar prva faza HE Đerdap 3 (koja bi mogla davati oko 7 mlrd kWh/godišnje).
Zbog uvođenja ličnih kriterijuma i stavova, danas čitavih 6 godina od donošenja zakona o energetici, nema adekvatnog iskorišćenja potencijala obnovljivih izvora energije, zbog čega je Srbija na začelju kolone zemalja Regiona.
Možda se Energetski sporazum sa Italijom smatra poslom "decenije" kako reče Ministar. Za Italiju i njenu kompaniju to je posao veka. Ali, za Srbiju to je nakaradan posao - primer kako ne treba raditi.
Ako je poznat podatak da nema dovoljno energije, i da će uvoz iste da raste, onda je zaključenje ovakvog Energetskog sporazuma daleko od povoljnog za Srbiju. Kako je ulaganje u obnovljive izvore energije siguran oblik investicije, to je I razumljiva želja italijanske strane da se zaključi ovakav Sporazum (novembra 2009). Energetski Sporazum predviđa izgradnju malih hidroelektrana, kao i vetroelektrana za proizvodnju električne energije iz obnovljvih izvora.
To ne samo da dobro zvuči, već je odličan početak investicija u Srbiji.
Ali, avaj! Celokupna proizvedena zelena energije biće za potrebe Italije!
Naravno, Srbija može da kupi električnu energiju ili:
1. od Italije tj njihove firme, ili
2. od nekog drugog preprodavca.
Srbija daje sirovinu - potencijal, a gotov proizvod - električnu energiju proizvedenu od sopstvene sirovine preskupo plaća zbog deficita energije!!!!
Gde je bio državni interes građana - potrošača Srbije, kada je Ministra potpisivao ovakav Sporazum?
Italijanski interes je svakako ispunjen. Šta je sa interesom Srbije!?
Italijanska kompanija će zaposliti nešto malo srpske radne snage. A Srbija, energiju koja joj je već preko potrebna, neće imati.
Nju će „fol" uvoziti iz Italije.
U svim investicionim projektima, sporazumima, memorandumima, protokolima, ugovorima...interes treba da je jedan - Srbiji treba energija!!!
Danas znamo da novi objekti neće biti u funkciji bar do 2016.godine. Ministar „prepušta" na ovakav način energiju!!! Privućićemo strane investitore da bi Srbija posle debelo platila uvoz? Jeli to opravdana investicija?
Italijanska kompanija koja će obavljati posao iz Sporazuma („Seci") za osnovnu delatnost nema obnovljive izvore energije, već „svaštari" i bavi se raznim poslovima. Niti je velika i poznata, niti visoko pozicionirana u energetici. U ovom poslu, kao investitor u Srbiji procenjujugodišnji prihod na 430 mil €.
Gospodine Ministre koliko će novca investirati ova kompanija, ako procenjuju ovakav prihod? I koliko će od godišnjeg prihoda „Secija", Srbija zaraditi za korišćenje srpske sirovine - potencijala?
Šta i koliko će dobiti Javno preduzeće Elektroprivreda Srbije?
Uvoziće ono što nam treba proizvedeno kod nas, od našeg?
Ko je modelar ovog posla decenije, a ko su krojači?
Kako je trebalo?
Prvo, u pitanju je nacionalni resurs. To je dodatni razlog postojanja javnosti u radu. Drugo, bilo je potrebno raspisati javni poziv, prema utvrđenim kriterijumima. Isto se odnosi na sve ostale potencijalne lokacije za iskorišćenje OIE.
Ne treba zaboraviti da je godinama ogromno interesovanje. Konkurentnost i zainteresovanost među potencijalnim investitorima, može doneti samo dobro Srbiji.
Postoji zakon o koncesijama. Treba nam Komisija za dodelu koncesija - ne samo da dodeljuje lokacije onima koji ispunjavaju uslove po javnom pozivu, već da kontroliše ono što su investitori Ugovorom o koncesiji prihvatili.
Onom ko ne izvrši ugovorne obaveze, koncesiju treba oduzeti i obezbediti se garancijom za dobro izvršenje posla.
Da je Srbija na ovakvom putu, danas bi imala bar 50% iskorišćenosti potencijala OIE, a to je negde oko 30% planiranog uvoza energije po Energetskom bilansu za 2010.godinu.
Ko svojim nesposobnostima i praznom pričom sprečava iskorišćenje potencijala OIE?
I, gde je danas Srbija?
U energetskom sektoru, još su ostali potencijali OIE u koje treba ulagati, I koji nisu koncesionirani. Možda najosetljiviji deo jesu procedure za dobijanje dozvola.
To jeste kritična tačaka.
Primera radi, osoba A je kao visoki službenik Ministarstva rudarstva I energetike pristupila kao osnivač preduzeća koje se bavi proizvodnjom energije iz OIE (mesec dana nakon što je postala zaposleni u Ministarstvu). A da baš ne bi bilo providno, umesto direktno osobe A, pristupio je sestrić osobe A kao osnivač. Nakon 4 meseca I sestrić osobe A je izbrisan kao vlasnik.
Ali, za to vreme od osnivanja , dotična kompanija je protežirana od strane osobe A i Ministarstva, te je ova firma brže od drugih dobila sve potrebne dozvole.
Ovo je jedan od obrazaca kako se dobijaju dozvole za iskorišćenje OIE.
Za period od 10 godina, Srbija je mogla da izgradi sve što je planirala, I da danas bude pokretač privrednog rasta I izlaska iz krize. Ne treba zaboraviti da je struktura potrošnje električne energije danas najnepovoljnija u Evropi: oko 57% potrošnja domaćinstava, a industrije ispod 30%. U EU učešće domaćinstava ne prelazi 29%, a industrije od 45% pa na dalje.
Šta će biti kada privreda krene da se razvija?Jeres je I pomisliti, ali kako danas stvari stoje, prava je blagodet da industrija ne radi kako treba..
Nijedan ministar energetike, kojeg je Srbija imala od 2000.godine nije položio račune zbog toga. A i zašto bi? Polagao, ne polagao..radio, ne radio...nekom svirucka....
Afere, gubici, direktori u trku objašnjavaju razvojnu strategiju, zarad budućih generacija, privrednog rasta i održivog razvoja.. U trku divljaju i cene, jer investicija nema kao ni kvalitetnih investitora. Strategija razvoja je postala nerazvojna istog dana kada je i usvojena. Nova razvojno-nerazvojna nije definisana. Rupe u podzakonskim aktima su namerne, jer su omogućavale da se korist ipak ostvari - ali ne za Srbiju i njene građane.
Ministar, i njegovi pomoćnici daju „bombastične" izjave. Danas koriste ekonomsku krizu kao izgovor da bi opravdali loše upravljanje sektorom.
Ko je odgovoran za gubitak NISa iz 2008.godine?
Ko će da plati gubitke NISa iz 2009.g?
Zašto je JP Srbijagas u gubitku?
Zašto javna preduzeća iz kojih su „isterane" non core delatnosti, baš da bi se rasteretila cena po kWh, m3 ili litri derivata... danas ponovo uz sebe uvode neke druge non core delatnosti? -
Neke Staklare, neke Informatike, neka osiguravajuća društva.. ?
Ko je odgovoran što Srbija ima posrednika u nabavci gasa?
Kako će to Srbija rešiti nedostatak energije, i povećanje uvoza?
Zašto nema kriterijuma i pravila vezanih za iskorišćenja obnovljivih izvora energije?
Ko to tako radi, i za koga radi? Za državni interes građana - potrošača Srbije ili.....?
Sve to, mereno milijardama evra plaća Gospodin Potrošač. Kad Gospodin Potrošač ne bude više mogao da podmiruje prohteve hirovitih i bahatih ministara, i njihovih finansijera, odlaziće na druga tržišta (kako već danas radi za naftne derivate). Ono što ne mogu da kupe u svojoj državi, jer je preskupo, kupovaće u drugoj državi.
To je siguran put da propadne energetski sektor.
Zaboravlja se državni interes - energija se proizvodi kod nas, za nas. Ona nam omogućava život, rad i razvoj. Bez energije, nema života. Višak se izvozi.
Bez planirane strategije budućih potreba, još deset godina ćemo živeti u nikad rasvetljenim energetskim aferama, sa mačem stalne energetske krize iznad glave.
Setimo se, Anketnog odbora za električnu energiju...davno... 2004-godine.... Do danas nema izveštaja. Mnogi ljudi su optuženi. Mnogi su dobili epitete.
Optužba je teška - Gasi elektranu - uvozi struju.
Ako su optužbe neosnovane, to treba reći, i država Srbija treba da uputi izvinjenje.
Ali, ako su osnovane, .....šta rade institucije u Srbiji? Jeli ovo put u EU?
Svi ćute. Ćutanje je znak nečega.
Da li je društveni dogovor /samoupravni sporazum/ postignut?
Ovo su recepti svima nama poznate energetske politike prošlih vremena.
Tako smo bar mislili.
Samoreklamerstvo i potpuno odsustvo realnog sagledavanja resursa i tražnje, doveli su Srbiju u apsurdnu situaciju. Primera radi, za tri dana nabavke gasa u jednoj od tri gasne krize potrošeno je onoliko novca koliko je bilo potrebno da se investira u završetak I faze podzemnog skladišta gasa Banatski Dvor. Nazdravlje!
Ko onda veruje u snagu izjava najviših i najodgovornijih u Srbiji - „..energetski sektor Srbije biće lider u regionu.., u energetski sektor Srbije će se uložiti 9 mlrd investicija.., Srbija tranzitni koridor..., Srbija stecište investitora u energetski sektor... „. Skaredno i smešno.
Lideri nismo, objekata nema, povećava se uvoz, derivati preskupi, kvalitet neevropski.., a hoćemo u Evropu?
Sa čime?
Treba biti realan. Srpski energetski sektor u narednim godinama će se boriti za opstanak. Biće restrikcija. Povećaće se uvoz. Ali hoćemo li moći da dopremimo električnu enegiju do domaćinstava i privrede?
O tome sada niko ne misli. Leto je. Sunčano.
Kada dođe zima, svi će da apeluju, doduše u raznim pravcima i sa različitim interesima.
Jedni će moliti građane da ne troše energiju, drugi će moliti državu da poveća cenu, a njihove nesposobnosti će platiti Gospodin Potrošač. Ili nemanjem da kupi, ili kaznom da preskupo plati. Neće svima biti loše. Modelari i krojači će zadovoljno trljati ruke.
Objasniće nam da smo zadovoljni.
Građani - jer ih i neće dotaći poskupljenje energije koju nemaju.
Proizvođači - jer su uspeli da ubede majku državu da se smiluje, na svoje jedinče.
Zadovoljna je i majka - zadovoljila je apetite i jedinčeta i nekoliko kućnih ljubimaca.
Titanik je potonuo.
Srpski energetski brod još plovi. Ekonomskim i energetskim bespućima.
Mi smo na brodu. Samo od nas zavisi kuda plovi ovaj brod bez kapetana i kormilara?