Posle nevremena (prošli četvrtak) bio sam skoro tri dana bez Interneta. Nije mi toliko smetalo što je mreža pukla, nego što ne mogu na Blog. Po inerciji krenem da pogledam šta ima novoga i lupim se po čelu budalo, gde si navro, s’ druge strane sine izgubiću nit, kako ću se uklopiti, biće postavljeno mnoštvo postova, a ja ću biti uskraćen da ih pročitam, sveže, praktično još ni autori ne znaju šta su hteli da kažu dok se ne pojave komentari. Svraćanjem nakratko do posla koristio sam priliku da otvorim Blog, ali se nisam usuđivao da ostavljam komentare. Osećao sam se nelagodno, kao strano telo, diskusije se uveliko vode i šta ja sad svojom jednom rečenicom, upadicom da kvarim tok, dobru atmosferu, uspostavljenu komunikaciju...ali sam ponajviše bio zatečen osećajem da nemam šta da kažem, ustvari imam, al’ sve je glupo, nasilno...pomisliće neko evo ga, udvorička pi..a.
Sličan osećaj imam posle par slobodnih dana, produženog vikenda ili godišnjeg odmora. Dođem na posao, ili svratim dok odmor traje, kolege i koleginice zauzete rmbačenjem skoro me ne zarezuju za ič, udubili se u svoje ekrane, užurbano hodaju hodnikom, trešte vrata, povišenim tonom se obraćaju jedno drugom u žaru borbe za nove radne pobede kao da ja ne znam za lagodnost posla. Opet, ne usuđujem se prigovoriti, ni u šali, ponudim pomoć, stidljivo, sa osećajem krivice eto, oni se ubiše, a ja im odmorac solim pamet, kvarim koncepciju, ideju vodilju kako pregurati i ovaj dan. Uvodrička... (dodati po nahođenju).
Početkom ’80-ih odem ti ja u Igalo na banjsko lečenje i odmor. Kćerka počela da hoda i ja onako , mlad i zelen, razmišljam ako budeš bojkotovao banju nećeš moći sa rođenim detetom da se igraš, trčkaraš, propustićeš najlepše trenutke, s’ druge strane banja smar , ona je za matore... Istrpeo sam 20 dana terapija, priča o bolestima, gledao kako ljudi životinjski žele da se dokažu na ljubavnom planu, kako svako od njih hoće da naturi svoja pravila, kako rade nešto što nikad nisu (npr.jedu viljuškom i nožem)...Vratim se kući i tri dana ženi nisam mogao da pričam o doživljenom. Još me je u vozu mučilo da li će mi poverovati da sam se samo sprijateljio sa dva konobara, jednom medicinskom sestrom, matorim parom iz okoline Kolašina....Da li će to izgledati kao pravdanje i da li je to uopšte vredno pažnje, tereta svesti, premišljanja, nedoumice..?!Osećao sam se kao neko nov u njihovom životu, uljez, osećao sam grižu savesti...Da li bi to sve otklonila rečenica bio sam dobar, savestan pacijent, u krevetu sam bio u 20,00, nisam pio, niti gledao tuđe žene...Udvorička...(tek ovde možete dodati šta vam srce želi)
Pisao sam o tome da ne idem u kafane i ne pijem kao što se nekad pilo. Ipak, nešto me vuče među ljude, ta čašica razgovora, negde mi visi u podsvesti i upozorava da sam dugo bio u odmetništvu. Znam i u koje kafane prikladno društvo svraća. E, sad mene proganja misao šta ću ja tamo, šta da kažem društvu zbog čega im nisam bio veran proteklih 10-15 godina, čim da započnem divan, ne dolazi u obzir temom iz ’90-ih, nema smisla govoriti ni o ekonomskoj krizi kad nemamo rešenja, možda o knjigama(!?), o ženama ( to bi već moglo)...da ih priupitam za zdravlje!?! I tako neodlučan mesecima zaobilazim kafane. Pre koji dan svratim, nigde nikoga od društva pa, još je radno vreme, želeo sam da popijem čašu crnog vina, konobarica reče da ima samo Rojal (slatko), naručio sam mineralnu. Pojaviše se dva prijatelja kako si, dobro, kako vi, dobro, da ih priupitam za zdravlje, posao, porodicu...osetio sam mučninu gde si bio do sada, trebalo bi sve to da znaš... o čemu da pričamo!? Udvorička...(ako vam do sada nije palo na pamet šta dodati, slobodno dopišite)
O ovome nisam hteo, ali moram. Gledam kako se ljudi snalaze kroz život. Generalno gledano nisam najgori u generaciji. Imam svoj krov nad glavom, ne oskudevam u hrani, nemam mnogo prohteva u oblačenju, nisam dužan (ukoliko se kredit ne računa, a imam odakle da vraćam), imam „Juga“ (star 20 godina), porodica solidna, unuka raste... Jeste da nisam bio na moru ihahha, u inostranstvu nikada, dugo nisam bio ni u bioskopu, pozorištu (sramota, al’ priznajem), na večeri....Da sam pre 20-ak godina prihvatio jedan od dva posla koji su mi nudili sada, verovatno, ne bih pisao ovaj tekst, brojao bih lovu ili dane iza rešetaka. Nisam sklon riziku, neizvesnosti, jeste da odluke donosim bez mnogo razmišljanja, ali da dobijam platu a da ništa ne radim, to mi je bilo sumnjivo. Neki i danas nude primamljive poslove, da se prešaltam u društveno-političkom životu i ima da teče med i mleko. Naravno, i ne razmišljam o tome, da mi neko ne prebaci ... Udvorička...(znate već šta treba da radite).