Ne sećam se tačno, ali mislim da sam završila prvu godinu fakulteta kada je ćele odlučio da mi pomogne da pronađem posao i zaradim za more. Neuskusna na tom polju, oslonila sam se na dete iz '43. Došao jedan dan sa posla i sa iskravim očima kaže:
- Sineee! Našao sam ti posao za more!!
Tako je srećan bio da ja nisam znala može li uošte biti drugog odgovora, osim:
- Urraaaaa, tata! Šta?
- Ma, videćeš, nije ništa teško, a fino ćeš zaraditi. Idi samo sutra na Novosadski sajam, javi se na glavni ulaz i kaži da treba da radiš za Gorana Musu.
Krenem ja ujutro na sajam glave pune stvari koje će stati u moje morsko koferče. Javim se po dogovoru na glavni ulaz i momak na vratima mi kaže da uđem u salu, da je tamo, levo. Prođem velika staklena vrata i odjednom se zateknem u sportskoj sali. Pogledam desno, publika već sedi, pogledam levo -ništa. Pogledam malo bolje i učini mi se da sam videla pokret iza gola. Krenem polako i kako sam zaobilazila mrežu tako mi se počeo pojavljivati nasmejani brk komšije Muse, Goranca koji drži slastu u komšiluku.
-O, ajde, komšinice, ajde....Evo, miko, tu da staneš, da prodaješ, ovo su ti susam, semenke, orasnice, a ima i pečene jabuke, mada to ne ide baš tako ovde...Idem ja, pozdravi tatu i kaži mu da je fino bilo ono šaranče što nam je dao u nedelju.....uuuu, da ti kažem, baš fino...Posluži se ti srećo, imaš tu sunje koliko hoćeš. Prvoklasna......Izgovarao je dok se udaljavo u svom belom mantilu, komšija dr Feelgood Malo bi bilo reći da sam bila zbunjena. Osvrnem se još jednom polako oko sebe da malo bolje pogledam gde sam i ugledam veliki natpis „Dnevnikov turnir u malom fudbalu".
Naredni sat sam grickala sunju, gledala fucu i razmišljala:"Koji mu je? Ne mogu da verujem da me zaposlio iza gola da prodajem sunju? A onda sam ga ugledala. Stoji na vratima i pokazuje prstom ne mene onom momku na vratima što cepa karte. Ovaj pogleda i pusti ga. E, ćale, ćale. Hteo da mi pomogne, ali i da se grebe za upad ceo turnir. I stvarno, ja sam zaradila i otišla na more, a on imao upad plus sunju za džaba. Dušu bi sada prodala da mogu samo na pet minuta da stanem iza nekog gola i grickam sunju sa njim.
Bratislav je, inače, bio izuzetno vedar, dobar kao lebac, malo gadan kad pobesni. Imao je neke sopstvene životne nazore koje ljudi ni danas nemaju, mnogo mlađi i obrazovaniji od njega. Kada mi je bilo četrnaest, imala sam kraći izlaz od svih drugarica. Recimo da su one izlazile do ponoći, a ja do devet. Bila sam potpuno neutešna, ali sa Batom nije bilo priče oko nekih stvari. Onda jednoga dana, na kraju osmog, nađe Vlasta prvog momka i jako se zaljubi. Odmah su me provalili, ništa nisam morala da kažem. Valjda po boji ušiju. Tada je ćale došao kod mene u sobu, seo pored mene na krevet, uhvatio me za ruku i pitao sve one normalne stvari: ko je, odakle je, ko su njegovi... Znao je njegove! Divota! Isto to veče krećem ja u grad, tada se izlazilo na Novosadski kej, to je bilo glavna štrafta, i kažem :"Ćao, vidimo se u devet!", kad čujem tatu kako mi viče da se vratim... Vratim se polako, uđem i pogledam ga dignutih obrva, a Bata moj kaže:
- Ne moraš sine u devet, nemoj preterivati, ali dođi kad hoćeš.
Kako kad hoću? Juče do devet, a sada kad hoću? Nisam ga tako pitala, u stvari, ne sećam se da li sam išta rekla, ali znam da mi je odgovorio:
- Ja, sine, verujem tebi ali ne verujem celom svetu. Sada znam da ima ko do vrata da te isprati, znam i ko je, prema tome, sve je u redu...
Dogodine nas porodično vodio na more sve blizu Pule, da bih ja momka mogla da posećujem u kasarni na Stoji.
Od svoje 18 godine imala sam svoj, odvojen deo kuće. Postojala su vrata koja me vežu sa roditeljima, ali oni ta vrata nisu zloupotrebljavali, kao ni ja preterano činjenicu da ih noću neće prelaziti. Bila sam uverena da nemaju pojma da momci spavaju kod mene. Sve dok jedno jutro nisam otvorila oko i ugledala ćaletovo lice. Grc. „Taaata...."
- Ćuti tu i spavaj, prozborio je udarivši mi neku blagu šljagu i nastavio da drmusa momka:
- Hajde, Miko, hajde, zakasnićeš na posao......
Pitala sam ga taj dan, kada je Romeo otišao sa kašnjenjem na posao, kako to da se ne ljuti? Zar mu ne smeta? I šta će reći komšije?
- Što se tiče komšija, oni nam hleb na sto ne donose. A tebe što se tiče, i treba da budu sa tobom, tu da budu, da ih dobro upoznaš, da vidiš kakvi se bude i kakvi su ljudi, a na da se zavlačiš tri meseca po haustorima, pa odeš da se udaš za neku budalu...
Eto, takav je bio moj ćale. Bio je gadan samo kada se laže i kada si nepošten. Inače, veseo. Obavezno bi ušao na svaku moju žurku, ali negde pri početku i ne da špijunira, već da se javi svim mojim drugarima, malo đuska sa nama, izvodi neke krefeke i onda ode da spava, ikada bez i jedne pomisli da ćemo napraviti glupost. Danas kada razmišljam o njemu, najčešće mi se vraća jedna scena: Bila sam posle osmog razreda sa školom u Dubrovniku i razredni me je stavio posle na bus za Trogir, gde su moji upravo stigli. Ne znam šta mi se desilo, obično ne spavam u vožnji, ali taj put jesam. Probudila sam se na šaragama, u praznom autobusu uparkiranom sa strane. Skočila sam brzo i pogledala kroz prozor. Videla sam ćaleta kako stoji na pet metara od busa, opuštenih ruku i gleda unezvereno okolo. Znala sam šta misli. Razredni mu je rekao da me je stavio na bus, a ja nisam stigla. Počela sam da lupam na ono staklo, da me što pre čuje i vidi. I moram da kažem da se danas, ovako sva odrasla i odgovorna persona, majka, gotovo svakoga dana osećam kao ćale taj dan na stanici, kada me nije našao...
Ne znam da li me razumete sada....nisam ja tužna, svi moraju da odu. Važno je kada su tu, da naprave ljude koji će znati da se izbore sa svim u životu, čak i sam tim što će da odu. Veliki je to posao, praviti Ljude.