Primera ima još mnogo. Matrica je ista samo se razlikuje oktanska vrednost trgovca uticajem: "Jaoj ja sam u minusu na tekućem..." za najniže službenike, "imate li nekog da mi dotera kola iz Nemačke?" za ove malo značajnije i "baš tražim da kupi stan jednoj takvoj zgradi..." za glavnokomandujuće.
Po definiciji korupcija je zloupotreba društvenog položaja ili moći sa ciljem pribavljanja lične koristi. U različitim kulturama postoje različiti odnosi prema njoj. U normalnim zemljama korupcija se osuđuje i krivično i moralno. I ako se po nekad teško dokazuje na sudu teško izbegava sud javnosti. Mnogi budžovani su davali ostavke "iz porodičnih razloga" pod pritiskom medija. To je dobro jer su ipak su nosioci javnih funkcija birani kao najbolji među jednakima i za njih važe oštrija pravila.
U nekim drugim zemljama, korupcija je toliko rasprostranjena da se smatra sasvim normalnim načinom života i poslovanja. Mentalitet takvih naroda je da umesto da osuđuju korupciju, radije kažu "Alal mu vera". Takvo državno uređenje se naziva kleptokratia. To je kombinacija reči "kleptoman" (bolesna osoba koja krade ne vezano za ekonomske potrebe) i imena nekog solidno smišljenog društvenog sistema.
Koliko je meni poznato, ne postoji drugi narod osim nas koji tepa korupciji. "Para vrti gde burgija neće", "ruka ruku mije", "moja dva prijatelja - mito i korupcija", "VIP - veze i poznanstva", ... Za nekog ko podmićuje ili uzima pare se kaže da se snašao, da je vešt, sposoban, ... Često takvi najsposobniji i najsnalažljiviji dolaze i na veoma uticajne položaje i snalaze uprkos svima.
Mi smo, recimo, jedina zemlja u kojoj ministar vojni iznajmljuje satelit preko posrednika koji je fudbalskog menadžera a direktor železnice pazari vozove preko butika za prodaju muških gaća.
Imajući u vidu navedeno i mnoge primere iz novina, pitam se ne živimo li mi u kleptokratji?
Priča mi prijatelj, apsolvent jednog fakulteta u pokušaju (da ne bude ono izlizano "reče mi jedan čoek") i ja ne mogu da verujem. Jedan od najzahtevnijih profesora koji je od svog predmeta, obaranjem studenata, napravio takozvano usko grlo, je smislio najmaštovitiji, meni poznat, način sopstvenog potkupljivanja.
"Pravedan" ali strog gnušo se svojih kolega sa plavim kovertama i posrednika koji diluju ispite. On je bio iznad toga. Čovek filantrop i ljubitelj umetničkih slika. Obožavao je neafirmisane slikare. I ako se borio protiv korupcije nije odbijao ako bi mu neko poklonio neku jeftino ali lepo ulje na platnu, ili akvarel nekog neafirmisanog slikara. Često je i sam kupovao slike studenata likovne akademije. A onda se otkrilo da baja ima svoju galeriju slika u Grčkoj. U njoj prodaje dve vrste slika: obične slike i slike za ispit koje su malo skuplje... sto puta skuplje. Cena slika za šesticu počinje na 10 000 evra. A fakultet pun grčkih studenata koji se ne snalaze najbolje sa njegovim predmetom ali mnogi znaju šta je "umetnost".
Bilo je još primera u drugim branšama. Recimo za veliki ugovor se čeka samo ministrov potpis. I čeka se... I čeka. Onda zainteresovana strana dođe i pregovara, da pogura ako se može. I čudi se neefikasnosti. I čudi se. Onda se seti pa na kraju ponudi "zahvalnost". Ministar mrkog pogleda sa diskretnim osmehom, neće ni da čuje.
"Ma kakvi... Ali, ako baš hoćete da se zahvalite kupite buket cveća za moju sekretaricu... Eto tu preko puta imate cvećaru... I samo recite da je za Brankicu. Oni znaju koje cveće ona voli."
Oduševljena stranka ode i iznenadi se cenom buketa gerbera. 10 000 juroa. A dobije i fiskalni račun na 1000 dindži.
Ima primera i u lokalnoj vlasti kada se sređuje papirologija za nešto. Poznato je da nikad nije samo jedan papir u pitanju i da je često potebna neka potvrda koja ne može da se dobije osim ako neko u familiji ume da baje. Jedan moj prijatelj, suočen lavirintom birokratije, uspeo je da se dobaci do vrlo visoko kotiranog lokalca, da se požali na svoju gorku papirološku sudbinu. Lokalac, koji je promenio više stranki u karijeri nego što ima radnih dana u nedelji, uzdignutog čela kontroliše situaciju:
"Ma vi ste sigurno nešto pogrešili sa podnošenjem zahteva. Nemojte sami da se mučite. Evo vam broj mog prijatelja advokata, on to završava za pet dana. Garantovano!" I naravno, tarifa je desetka u hijadama eura. Bez fiskalnog računa kao što znamo.
Primera ima još mnogo. Matrica je ista samo se razlikuje oktanska vrednost trgovca uticajem: "Jaoj ja sam u minusu na tekućem..." za najniže službenike, "imate li nekog da mi dotera kola iz Nemačke?" za ove malo značajnije i "baš tražim da kupim stan jednoj takvoj zgradi..." za glavnokomandujuće.
Što se mene tiče ja sam ovim tekstom zaradio honorar. A šta sa zaključkom ili eventualnom poukom? Ma koliko izbegavam to da kažem, ako ne živimo u kleptokratiji onda mi ni nemamo društveno uređenje nego dijagnozu "jebo lud zbunjenog". A pouka bi mogla da bude da mudro iskoristimo svoj glas na izborima... Kad bi imali neki izbor.