Za dva sata, koliko je trajao koncert Boba Dilana u Areni, ovaj se nijednom nije obratio publici između pesama. Nije rekao «dobro veče Beograde» i nije govorio hvala, hvala lepo i hvala najlepše. Nije, takođe, ni svirao svoje «najveće hitove».
Pre dvadesetak godina, kada sam ga gledao na stadionu «Galenike» u Zemunu, nekoliko puta je skinuo šešir i naklonio se. Sve ostalo bilo je slično.
Hoze Kareras, pretpostavljam, misli da Dilan nema veze s pevanjem. Pako de Lusija smatra, verovatno, da to što on radi sa gitarom teško može da se nazove sviranjem. Aron Kopland ga ne ceni naročito kao kompozitora.
Zašto je onda Bob Dilan veći i značajniji umetnik od svih njih zajedno?
I zašto je večerašnji koncert Boba Dilana bio genijalan, uprkos njegovoj naglašenoj želji da ne ispuni «očekivanja»?
Ovo pitanje dobija na zanimljivosti, upravo sada, i uprvo ovde gde pučka zabava i podilaženje ukusu široke publike dobija svoje fantazmagorične dimenzije. Ovde gde hipertrofisana forma zabave u realnom vremenu ima za nijansu lakše posledice nego epidemija kuge u srednjem veku i prema kojoj Atilini Huni deluju kao hor bečkih dečaka.
U takvoj medijsko-estradnoj «stvarnosti» nastup Boba Dilana delovao je kao elektrošok na shizofrenog.
Probuđeni tim alarmom možda će razaznati sve forme i posledice «zabava» koje nam se serviraju, od naše tezgaroške estrade do estradne politike u kojoj je sasvim prihvatljivo da oni što pre podne kolju po kućama zarđalim escajgom, posle podne skidaju gaće u Briselu i Vašingtonu.