Onomad je obeležen Svetski dan zaštite životne sredine, akcijom čišćenja. Ubeđen sam da bi svrsishodnija akcija bila pod nazivom: „Ne bacajmo smeće po Srbiji". Akcija čišćenja jeste neophodna i tu zbora nema. Ipak, suština je u nebacanju zagađevina. Jer, ni vojska od više hiljada komunalaca, koja bi svakoga dana 24 sata plevila travnjake i potoke - ne bi mogla da sakupi ono što svakodnevno bacaju milioni nes(a)vesnih pojedinaca.
Najpre - evo snimka koji sam napravio u nedelju, hodajući po polupustari. Taj snimak je bio „okidač" da napišem ovaj post.
Kesa, kao nebeski znak. Naježio sam se kad sam video tačku, gore, u visini, za koju sam tek posle nekoliko sekundi shvatio da je plastična kesa, zlokobna ekološka vrana koja doleće ko zna odakle !
Odslušah pre neki dan predavanje na temu opšte ugroženosti sredine u kojoj mi kao rasa živimo. Bez obzira što tu nije bilo nečeg krucijalno novog u odnosu na podatke koji su se poslednjih par godina mogli čuti, utisak je bio ... Ne mogu da kažem poražavajuć, težak.... To je nešto dublje, ličnije. Kao da sam sat vremena, uz obilje nemilosrdnih slajdova i podataka, upijao priču o tome kako neko veliko, drago stvorenje polako nestaje. I sad mi se vuče taj osećaj.
Na Zemlji živi oko 7 milijardi ljudi. To zvuči zastrašujuće. Čuh da je izračunato da bi, u slučaju da su sve države razvijene kao onih nekoliko najrazvijenijih, sa takvim brojem stanovnika bilo neophodno dve ipo ovakve planete za zadovoljenje potreba u hrani i ostalom! Indija i Kina se razvijaju ekspanzivno. Posedujemo li znanja koja će sprečiti da se desi ono što se dešava sa svakom vrstom koja se prenamnoži i tako samu sebe ugrozi, jer da bi zasitila svoje narasle potrebe preko svake mere uništi ono od čega egzistencijalno zavisi?
Evo još jedne scene na koju sam tog popodneva naišao. Prikazan je samo delić ekološkog masakra.
Prošle godine sam gledao jednu emisiju na tv (ne sećam se čija je produkcija), koja se bavila temom klimatskih promena, ali koja je u svom glavnom zaključku dodala jednu zanimljivu tezu, koja se, kako vidim, u raspravama na ovu temu uglavnom ne pominje. Naime, Zemlja će se zbog klimatskih promena o kojima govorimo samo privremeno izmeniti, a čovek će nestati, kao i mnoge druge vrste. Tokom miliona godina na Zemlji će se opet uspostaviti uslovi slični onima kakvi su vladali u vremenu pre zagađenja i drastične promene geo-ritma. Obnoviće se mora, bespregledna prostranstva šuma, glečeri... Ako je to tačno, nije planeta u opasnosti, već mi i, uz nas, naravno, mnoge druge vrste. Dakle, planeta koja umire, ili rasa koja je pred nestankom? Nadam se da se neće desiti ni jedno, ni drugo.
Glavno pitanje: Kako sprečiti dalje ruiniranje naše „životne posteljice"?!
Hedonizam čovekov je do te mere narastao, i stavio se iznad svakog drugog kriterijuma, da ispada kako se ta inercija u kojoj se nalazi sve gojazniji i razmaženiji predator maltene više i ne može zaustaviti. Osećaj pojedinačnosti i neprikosnovenost pojedinačnosti toliko je postao dominantan, da je skoro poništio osećaj za opšti kontekst - a tu spadaju zakoni života, priroda, vaseljena, pretpostavka beskonačnosti i večnosti. Ne doseže se dalje od kioska sa brzom hranom, ili najbližeg komada šume koji treba raskrčiti da bi se zasejalo nešto što će kasnije zadovoljiti potrebu za hranom, ili doneti neku sitnu zaradu.
To je već tema za hiljade stranica rasprave, ali, ako bi moralo da se pojednostavi i da se kaže nešto što liči na rešenje, onda je jedno od rešenja i to da bi svi trebalo da se odreknu pomalo. A iskustva, vekovna, i svakodnevna, govore da je taj proces odricanja gotovo nemoguće pokrenuti. Uvek se postavlja pitanje, ko će najpre početi. Ili, jedni hoće, drugi neće. Zatim, ono što je mera odricanja za jednog, nije mera i za nekog drugog. Ima i ovakva logika: pravo onoga da poseče još jedan komad amazonske, ili koje druge šume isto je kao i moje pravo da posedujem tastaturu na kojoj ovo kucam (jer su i za nju potrošeni neki resursi i načinjena doza zagađenja). Stvari su međusobno prožete i uslovljene do neslućene mere.