Prvo se uz prozor lepila jedna muva. Danima se upinjala da izađe, pela se gore, zaletala, padala, ustajala... - bio je to srčan performans u upornosti i uzaludnosti, dok je nisam ubila. Posle par minuta se na istom mestu pojavila druga. Potpuno identična onoj prvoj, što nije neobično kad su muve u pitanju: boja, veličina, zujanje, uvek isto, kao da nema malih muva, reumatičnih muva - ne, ili lete i zuje ili leže na leđima sa tankim nožicama u vis. Ova nije trajala koliko i ona prva. Dok sam otišla do WC šolje da bacim drugu po redu žrtvu i vratila se, po prozoru je svoj očaj širila treća. Tu sam zastala. Da li haluciniram - pitala sam se. Ako je uvek tu samo jedna muva, gde su one druge i kako znaju kad da izađu. Možda imaju gnezdo negde u prozoru, ili postoji rupa kroz koju ulaze. Možda zujanjem komuniciraju i kad ona prethodna zamukne, u brizi i panici druge se ohrabre i pošalju sledeću. Ako nisu hrabre onda su primorane. Sve što se da pomeriti sam pomerila, zavirila svuda i nigde prolaza ni kolonije za odgajanje muva. Zujala je dok i sa njom nisam završila. Kad se pojavila sledeća pustila sam je da živi neko vreme - halucinacija ili konspiracija, imam i drugog posla. Kod desete mi je ubistvo postalo rutina.
Prošlo je par nedelja u neobjašnjivoj pojavi muva. Sada su dolazile u parovima. Jednom ih je bilo tri. Sledeća tura nije izlazila dok sve prethodne nisu stradale. Kao bikovi koje puštaju u koridu, tajnim prolazom su muve ulazile u moj deo sveta i izazivale me. Ernestu se moj metod bez krvi na rukama ne bi dopao - ubijala sam ih isključivo sa papirnim maramicama. Verujem da posle nekog vremena mojoj uvežbanoj efikasnosti nije nedostajalo izvesne elegancije. Ovo je bila misterija koja je ostala podjednaka zagonetka kao i prvog dana. U misterijama ubice uvek imaju nekog šarma, ili su bar glavni likovi, tešila sam sebe. Ne jednom sam posumnjala da neko stoji iza muva. Nameravala sam da se požalim nastojnici zgrade, ali nije mi bilo svejedno da priznam šta se muvama dešava kad izađu pred mene.
Kad sam naletela na nju u prizemlju, i nakon što smo proćaskale o vremenu, rešila sam bila da predstavim sve kao misteriju kojoj nikako da pronađem rešenje. Ona se čak malo nasmejala i zajedno smo se čudile. Muve mi nisu puno smetale u suštini. Nikada ih nije bilo više od dve, jednog dana samo tri, a najčešće su se žrtvovale za svoju stvar jedna po jedna. Nisu ni zujale preterano. Čudom se čudila dobra žena koja brine o nama stanarima i onda se dosetila.
„Pitam se da li dolaze iz stana Mr. Murdoch-a," rekla je. „Jel' znate da je umro?"
Nisam znala ko je Mr. Murdoch a još manje da je umro. Zatim sam se prisetila džentlmena na 10. spratu, po našoj liniji tri sprata niže. To je Mr. Murdoch. On i njegova Mrs. su ušli u jedan moj zapis pre nekoliko godina. Nju nisam videla neko vreme, pomenula sam.
„Oh, pa ona je umrla pre tri godine," objasnila je žena koja u svom poslu vidi ljude žive i mrtve iako joj u opisu pozicije to sigurno nije bilo navedeno. Ponekad su mrtvi dugo. Ponekad su umrli prirodno, ponekad ne baš, a rezultat uvek bude isti.
Zar je moguće da su prošle tri godine otkad je nisam videla, pitala sam se ćutke. Ja bih rekla ne više od šest meseci. Pa i njega sam videla u liftu pre samo nekoliko dana. „Kad je umro?" pitam.
„Pre tri nedelje."
Mr. Murdoch nije bio prijatan čovek. Nije bio ni neprijatan, prosto mi se nije sviđao. Nije mi se dopadalo kako me je gledao. Jednom me je uhvatio kako trčim uz stepenice, i od tada me je svaki put, ali baš svaki bogovetni put pitao jedno te isto - da li i dalje trčim. To moje trčanje mu je pričinjavalo veliko zadovoljstvo, izgledalo je, i davalo mu je dozvolu da odmeri rezultate tako zdrave aktivnosti, što bi on sa odobravanjem uvek činio. Ja bih rekla 'da' i on je zadovoljno klimao glavom, pa me pogledao malo postrance. Kasnije je to postalo redovno 'ne' i tako već godinama, ali Mr. Murdoch nije slušao. Možda me je tako zapamtio, kao tog dana kad me je video, ili je mislio da ću se predomisliti i vratiti starim navikama, možda sam ga podsećala na nekoga. Niko više i ne pamti da sam trčala uz te stepenice, ja sve lakše zaboravljam, ali na Mr. Murdoch-a sam mogla da računam da neće zaboraviti.
Sada ga više nije bilo. Ko zna koliko je dugo živeo u zgradi. Shvatila sam da ja sama ovde živim predugo. Sa svojim fiokama manjim i većim, ova zgrada nije ništa drugo do mauzolej u kome se mladi parovi pronađu, rode decu, presele u kuće u suburbiji da tu decu podignu i kad ostare vrate se ovde da žive od penzije i ušteđevine. To je put kojim se ovde putuje. Neko će sa njima popričati u liftu, ili neće veće su šanse, izbegavaće da ih pogleda, i dan za danom, jedna za drugom, fioke se otvaraju i zatvaraju dok se jednom svetla u njima ne ugase, ili se uopšte ne upale.
Oh, bilo je jako ružno da sam ubijala tolike muve dok oko mene sve umire i samo od sebe. Takva arogancija, nedostatak respekta, čista obest, i te jadne muve. Odlazak Mr. Murdoch-a me je ispunio stravom. Ako su muve imale neke veze sa njim, možda je to bio poslednji pokušaj da u prelazu iz postojanja u ništavilo krene put neba, i nije računao na stanare sa viših spratova. Muve su bile moje žrtve, ali neću ni ja izbeći svoj red, ili će sve ići preko reda - to su jedine opcije, za ljude i muve.
Muve su prestale da dolaze nakon tog dana.
Rešila sam da istrčim jednu počasnu za Mr. Murdoch-a.