Dobro pamtim kako je tada izgledala a danas je sigurno ne bih prepoznao. Ni ona mene, ipak imamo preko šezdeset godina. Znam da sam se zaljubio u nju čim sam je video a najveće zadovoljstvo sam osetio kada me je učiteljica zato što sam bio nemirko, premestila da sedim sa devojčicom. Naravno to je bila ona! Sedenje sa devojčicom je u to vreme predstavljalo kaznu, pedagošku meru. Meni nije ni malo smetalo zadirkivanje drugara, bio sam pažljiv prema njoj, crtao sam joj i pomagao pri učenju slova. Posle petnaest dana čekao sam je ispred kuće i od mame uzimao njenu torbu. Bio sam već tada kavaljer i iako nisam znao tu reč. Njena mama me zavolela čim me je videla, govorila joj je: U tog dečka imam poverenja. Stanovao sam u Francuskoj ulici a ona u Dositejevoj, pedesetak metara dalje. Naša škola Žarko Zrenjanin se nalazila u zgradi preko puta današnjeg Doma Omladine. Danas je tu čini mi se muzička škola. Na mestu gde se nalazi Tržni centar u Čumićevom sokačetu, bilo je naše školsko dvorište, sa česmom ispod razgranate lipe. Svaki čas sam prao ruke, bila je to moja manija koja me drži do dana današnjeg.
Kada je dobila peticu iz Bloka, za crtež koji sam joj ja nacrtao, dok su svi bili zaneti gledanjem ocena a učiteljica nešto zapisivala u dnevnik, zagrlila me i poljubila, cmoknula u obraz. Pocrvenela je, samu sebe je iznenadila. Vraćajući se kući uhvatio sam je za ruku i to je od tada postalo nešto što se podrazumeva.
Iako sam bio nemirko i nestaško, pun energije, bio sam odličan đak. Učiteljica me je volela i uvek bi me postavljala za katedru da održavam red, kada bi morala da izađe iz učionice. Vanja je bila ponosna na mene, znao sam da zainteresujem celo odelenje, postavljao sam ili odgovarao na raznorazna pitanja, mnogo toga sam znao van školskog programa i svima je to bilo interesantno. Crtao sam na tabli po njihovim željama: Miki Mausa, Paju Patka, Šilju, Plutona... Bio sam neverovatno radoznao, pričao sam joj da, kada nešto ne znam, kopam po očevim enciklopedijama, tražim i nalazim odgovore. Da, ja sam već znao da čitam a znao sam pomalo i francuski jezik, učila me majka. Ovog trenutka sam poželeo da je vidim, ubeđen sam da je iako smo ostarili i dalje lepa i nežna.
Jednu stvar nikada neću zaboraviti! Bio je decembar, Sava je bila zaleđena, sneg je ceo Beograd zavio u ogromnu belu bundu. U toku petog časa, napolju je već odavno bio pao mrak, njoj se pripiškilo. Šapnula mi je na uvo a ja sam joj rekao da pita učiteljicu da je pusti napolje. Digla je dva prsta i pitala ali joj je učiteljica, inače dobra žena, nešto nervozna, a bližio se i kraj časa, rekla da se strpi, uskoro će zvoniti. Njoj je došlo do grla, stiskala je butine pa sam joj rekao da čučne ispod klupe i piški. Poslušala me, čučnula je, spustila gaćice i popiškila se. Samo što se sredila i sela na svoje mesto oni ispred nas su počeli da se kikoću i da nogama šljapkaju po barici koja je docurela do njih. Učiteljica je primetivši gužvu i galamu, ustala od katedre i prišla nam. Podbočila se i ljutito rekla: Ko je to uradio? Ne oklevajući ni trenutak, ustao sam i rekao hrabro i glasno: Ja! Zazvonilo je, učiteljica mi je rekla da ostanem. Strepeći i drhteći čekala me ispred škole. Posle nekih petnaest minuta izašao sam, uhvatio je za ruku i pošli smo kući. Nije smela ništa da me pita, nije mogla ni reč da izgovori, išla je pored mene istovremeno do neba zaljubljena u mene i zabrinuta zbog onoga što će mi se desiti. Shvatajući šta se dešava u njenoj glavi, rekao sam: Moram da kažem mami da sutra dođe u školu. Odpratio sam je do ulaza, poljubio i rekao joj da ne brine. Sutra mi je šapćući rekla: Celu noć nisam trenula, ti si moj heroj, za mene ne postoji niko drugi, ni mama ni tata, ni ceo svet!
Sada ovako mator, sećajući se toga, mislim...nadam se da je našla čoveka koji je voli i pazi.
Vanja je bila moja prva iskrena, snažna ljubav!