Jeste, toga ima svuda. I "u Evropi". I baš me briga. Ja ne živim tamo. Ja živim ovde.
Dijalog dve dijabole
Vreme: danas oko 12 i 30
Mesto: Beograd, okolina Ade
Scena: postavljena kao i obično. Od dva kontejnera (ona na gaženje - civilizacijsko dostignuće ako mene pitate) se ne vidi ulica tako da ako hocete da pređete na pešačkom prelazu morate da iskoračite na kolovoz i malo izvidite situaciju. Zamisliti sa obe strane parkiran po auto na trotoaru (onda morate da iskoračite nekoliko koraka)... od kojih se jedan upravo uparkirava - crveni jugo.
Likovi: -Blajhana sa velikim crnim naočarima, Mislilac, Deus ex machina
Blajhana: Izvinite je l' ovde ne nosi pauk?
Mislilac: Ne znam, ja sam iz K.....a.
DEM: Devojko, pa ovo je pešački prelaz.
Dijalog radoznale cure sa dva pandura od kojih samo jedan priča
Vreme: onomad, proletos
Scena: potpuno ista kao u prethodnom dijalogu sa malo više likova: dve mame, dvoja kolica sa dva bebana i jedan tata, svi u pokušaju da se provuku trotoarom pored parkiranog auta (jer uvek ima neki parkiran) i pređu ulicu.
Likovi: Radoznala cura, Pandur-govornik i Pandur- ćutolog:
Radoznala cura: Je l' vidite vi ovo? Mislim, sme li on ovde da parkira?
Pandur govornik: Pa ne sme.
Radoznala cura: I šta sad?
Pandur govornik: Pa šta ću ja, zovite pauka.
Pandur ćutolog... ćuti.
Unutrašnji monolog nečije majke
Vreme: neki dan prošle nedelje, negde oko pola šest.
Mesto: Beograd, stanica gradskog kod Sajma
Scena: Ljudi na sparini. Sparušeni. Čekaju prevoz posle posla. Musavo Ciganče* od najviše 4 godine drži u naručju devojčicu od recimo godinu i po, dve. Prljavu, skoro golu. Švedska pelena se smakla na pola. To je sve što ima na sebi. Dečak plače, bez glasa, samo suze. Možda mu je teško da je nosi. Možda ga je neko uplašio. Možda je gladan.
Nečija majka psuje roditelje i državu, bedu, socijalne službe, život, policiju, psuje one što su ih na ulici ostavili i one što ih sa nje ne sklanjaju. Psuje i plače.
Retoričko pitanje
Vreme: ovih dana
Mesto: svuda po gradu
Scena: Slika govori hiljadu reči.
Pitanje: Povežite srpki grb, žurku, ribu koja vas drži na nišanu, provod, pucnjavu... šta god..
Pismo provncijalke
Dragi zavičaju,
kad god se sretnemo ophrvaju me emocije, zapitam se da li je trebalo... Mir, tišina, mogućnost da se svugde stigne peške, babe i dede na raspolaganju, trosobni stanovi za dvadeset i neku hiljadu evra. I opet te zavolim. Dok me ne podestiš na dečija igrališa zarasla u travu bez i jedne ljuljaške, ulice asfaltirane rupama, obesne motorcikliste koji svakodnevno i više puta dnevno prolaze sa 150km/h niz ulicu u kojoj su dva vrtića, na zvono na novoj crkvi koje ne dozvoljava da spavaš duže od pola devet ako nisu gluv, na privatne preduzetnike kojima zaposleni rade na crno godinama za sto evra, na beznađe u grafitu: "U ovom gradu deca umiru od heroina". I onda se setim zašto sam te ostavila.
Dijalog o važnosti starorosti
Vreme: prošli četvrtak
Mesto: linija 56
Likovi: Vaspitana, Mrzovoljnik i Nevaspitani (možda se zvao i Zadrti)
Scena: Bus, nije neka gužva. Ljudi idu s posla. Malo mladog sveta. Ulazi Ciganka sa bebom na srednja vrata. Na prvom sedištu do vrata su dva sredovečna čoveka, reklo bi se rane pedesete. Stisnuta usta. jedan gleda kroz prozor, drugi u svoje cipele.
Vaspitana: Izvinite, hoćete da ustanete ženi sa bebom?
....
Vaspitana: Izvinite, hoćete da ustanete ženi sa bebom?
Nevaspitani: Neka ustane on, mlađi je.
Vaspitana: Ako je to važno...
Mrzovoljnik: Ako sam ja mlađi.. (ustaje).
Nevaspitani: Kako nije važno. I što nije ušla na prva vrata.
Ostalo je nejasno da li je Nevaspitani, aka Zadrti, samo nevaspitan ili je i rasista.
---------------------------------------------------------------------------------------------
* neka mi oproste svi oni koji misle da je trebalo da napišem romsko dete ili tako nešto. Ja sam u školu išla sa Cigančićima, moj brat je sa njima igrao fudbal. Cigančići su bili isto što i partenonci ili brđani... ovi žive u cigan-mali, ovi u zgradi partenon, a ovi na V. brdu. To su bile podele za koje smo znali.