Pre neki dan se moja Princeza, po ko zna koji put, nešto sporečkala sa najboljom joj drugaricom, i onda je, vrlo odlučno, došla sa zahtevom iz naslova.
Znam da će to mnogima zazvučati čudno - hoće dete pošto-poto da se vrati u tamo neku divlju Afriku, ali, ima ona svoje razloge.
No, da se ne pravim ja mnogo pametna - evo spiska zamerki moje Princeze.
1. Tamo sam imala kuću sa dvorištem!
2. Tamo nisam morala da pišem domaće ni da menjam smenu!
3. Tamo nisam razmišljala šta da obučem za školu!
4. Tamo su u školi deca ćutala na času!
5. Tamo su deca pristojnija!
6. Tamo je TV imala zanimljiviji program. Nije bilo glupih političkih emisija i grozne muzike!
7. Tamo me niko nije smarao!
E, sad, da malo pojasnim njene zamerke:
Što se tiče primedbe pod 1. nju smo, moram priznati, očekivali. Deci stvarno ne prija što smo sada u stanu, ali tu teško da mogu nešto da promenim.
Ovo pod 2 je posledica organizacije škole. Nastava je od ujutro do pola četiri popodne, sa pauzom za ručak. Knjige su u školi cele godine, a za vikend se donose kući samo one knjige i sveske koje su potrebne za dopunske projekte. Naravno da nema domaćeg kad se sve odradi u školi... Mojoj Princezi taj je sistem mnogo više odgovarao.
Što se ovog pod 3 tiče - za razliku od mame čija se generacija iz petnih žila trudila da se oslobodi školske uniforme kao prevaziđene i zastarele, moja Princeza je obožavala što nije morala da razmišlja šta će obući za nastavu. Sve je bilo propisano - od glave do pete a svaka škola ima svoju uniformu i svoje boje kojima se klinci iz iste izuzetno ponose.
Ovo pod 4 i pod 5 zahteva, najblaže rečeno, podužu psihološko-sociološku raspravu o ponašanju naše omladine školskog uzrasta u odnosu na klince u drugim delovima sveta.
Znam samo da sam jedva dočekala raspust - samo da ne bih morala da slušam ko je šta napravio na kom času ili na odmoru, kao i zašto takvo ponašanje ne dopada gospođici Princezi...
Ovo pod 6 - pa, sto puta sam rekla da promeni program ako joj se ne sviđa, ali problem je što programe koji se njoj sviđaju ne gleda skoro ni jedna od njenih drugarica, a ono što njene drugarice gledaju spada u gore navedene kategorije, a to moju Princezu jaaakooo nervira...
Što se ovog poslednjeg tiče - trebalo mi je neko vreme i više podužih razgovora dok sam shvatila šta je pisac hteo da kaže.
Naime, mojoj jedinici smeta što su ovde deca i odrasli isuviše IZMEŠANI!!!
Ona bi, zamislite, da se vrati u Afriku, jednu zaostalu sredinu gde i dalje uveliko vlada ejdžizam, t.j. tamo klinci smatraju svojim pravom (a odrasli, gle čuda, svojom obavezom), da se prilikom bilo kakvog okupljanja izdvoji „dečiji" prostor u kome će klinci moći neometano da se igraju, ludiraju, polivaju sokovima, flekaju klopom i, generalno, sjajno zabavljaju a da pri tom niti oni smetaju odraslima, niti odrasli smetaju njima.
Ta, u vremenu zaostala deca tamo ni najmanje nisu zainteresovana da „vise" iznad glava odraslima i da sa dosadom prisluškuju o čemu oni razgovaraju „časteći" ih, pri tom, u najnezgodnijem trenutku sopstvenim „mudrostima". Više vole društvo vršnjaka i sopstvene rasprave o zajedničkim interesovanjima...
E, ali ovde, moja Princeza ima problem da pronađe zajednička interesovanja sa svojim vršnjakinjama i vršnjacima. Kažu joj da je isuviše detinjasta. Da je ne zanimaju prave stvari. Da nije „IN".
I sad sam vam ja na teškim mukama.
Da li da pokušam da nekako vratim dete u Afriku, kad je baš zapela, (mada je to gotovo nemoguće), ili da pravim kontrarevoluciju - da pokrenem građansku inicijativu za vraćanje školskih uniformi, pristojnog ponašanja i ispunjavanje ostalih princezinih zahteva...
Nisam pametna - dajte savete!
Disclaimer:
Odmah da se razumemo - ovo je problem iz RL. Dete mi se ne uklapa u okruženje! Svaka sličnost sa virtuelnim akterima i situacijama je nenamerna i potpuno slučajna.
Da se zna!