Lepo je igrati se demokratije.
Danas se u Smederevu održava referendum oko izgradnje rafinerije sirove nafte. O tome sam već pisao.
Ovo je prvi put u istoriji da gradska vlast u Smederevu pita svoje građane da li žele ili ne izgradnju fabrike od strateškog značaja za grad i državu. Po ovome danas, ali samo danas Smederevo podseća na Švajcarsku.
Iako su građani dobili mogućnost da se pitaju oko nečega, njima ni to nije dovoljno.
Pre desetak minuta sam se vratio sa birališta. Škola u kojoj već dve godine glasam je sada prazna. U njoj samo jedan čuvar, nekoliko penzionera, koji samo tu sede da bi uzeli dnevnicu. Ulazim na glavni ulaz škole, a tu negde ispred, na klupi, jedan ozbiljan gospodin mi dobaci:
-Naravno bato da ćeš glasati protiv. Pa mi smo voćarski grad. Svo voće bi nam nestalo ako bi izgradili tu fabriku.
I to mu je jedini argument.
Ako izuzmemo više fabrika, teške industrije koje postoje u ovom gradu, a koje niko ne spominje, ova je veoma mala.
Šta bismo dobili ovom fabrikom:
-mnogo radih mesta
-sve toplane bi prešle na savremeniji sistem
-svi gradski autobusi prelaze na prirodni gas
-sređivanje luke
-izgradnju obdaništa za decu sa posebnim potrebama...
U Srbiji politike nema. Postoje politička preduzeća, finansirana iz istih izvora na prljav način stecenim novcem, i postoji raspodela karata na stolu. Ideje, program, principi, važni zakoni, vizija budućnosti, kao da ne posotji. Ili su moji sugrađani na to zaboravili.
Ipak ću biti odgovoran za to što će glas nas pametnih otići onima što misle da su pametniji.
Pa dobro, nije nam prvi put da propustimo tolike šanse.
Takav je čovek, samo onima najviše zavidi, kojima najviše duguje.
Sve nešto košta i svaka se škola plaća.
Koliko će ova nas da košta?