Na deponiji smeća svačega ima, tu su ruže koje divno pristaju đubrištu kao što pristaju i pesmi, ruže koje počinju da zaudaraju kao ljudi, ruže na koje sleću muve, ruže koje su držane u kristalnim vazama, ali i ruže vezane žicom kao zločinci.
U zapisu zapisu Molitva protiv kulture, Mirko Đorđević citira novopromovisanog sveca-antisemitu Nikolaja Velimirovića: „Zašto ne bi imali molitvu protiv kulture kao zbira svih zala? Mislimo da bi trebalo odrediti jedan državni molitveni dan u godini kada će sav narod sa svojim starešinama moliti se Bogu i Gospodu da ga spase od kulture." Želja pokojnog vladike se (još uvek!) nije ostvarila, ali to uopšte nije povod za radovanje, kako se isprva može učiniti. I ono malo kulture što imamo, naime, bacamo polako na đubrište ukoliko nema taj neki komad kulture pravoslavnu konotaciju, pa nam tako svaki dan postaje dan bez kulture. Mogu da zamislim da bi se najnovijem razvoju situacije „sveti" Velimirović većma radovao, jer za njega je kultura bila isto što i gordost, mržnja, divljaštvo, bezbožništvo, krivoverstvo, nasilje, grabež, bogohulništvo i svakakvo nečoveštvo.
Kako se dospeva na tu deponiju, to đubrište kulture? Postoji mnogo načina, ali je u principu dovoljno biti van kolektivističke histerije, kod nas, hic et nunc, pravoslavne, nacionalne (nacionalističke) i heteropatrijarhalne matrice. Među bocama od mleka, piva i koka-kole, među bocama sa malecnim ustima kao u pijavice i korama od lubenica, u nekoj isceđenoj polulopti limuna, tamo negde u dubinama onih deponija koje su stvorili Šejka i Kiš, nalaze se i kosti, kao mali znaci da su originalnost i modernost i ovde nekada živele. Na đubrištu nalaze se kosti svih onih žena koje su zgrešile obrazovanjem, kosti Anice Savić - Rebac, kosti Julke Hlapec - Đorđević, kosti Ksenije Atanasijević, Isidore Sekulić. Želele su znanje, nisu se samobičevale i nisu prale stopala u lavoru svojim muževima, a božemeprosti, neke nisu bile ni udate. Slikovito se izrazio, a povodom Ksenije Atanasijević, germanista srpski Miloš Trivunac, „ima krajeva u Srbiji gde žene ljube u ruku mlađe muškarce, a vi hoćete da date katedru docenta jednoj mladoj devojci." Nešto pre toga, Milutin Milanković i Branislav Petronijević, dijagnostikovali su Ksenijin intelekt kao hormonalni problem, pa je onda sve postalo jasno - gde ste vi videli uravnoteženu i zdravu ženu koja razume filozofiju? Mnogo je vremena od tada prošlo, ali se Ksenija Atanasijević, uprkos svojevremeno zavidnoj internacionalnoj reputaciji, nije makla sa deponije, a kako vreme prolazi i kako se na deponiju bacaju plastične stolice i nepobodni pisci, biće sve teže izvući nju ili bilo koga drugog. Zatim se na tom kulturnom đubrištu mogu prepoznati bačena platna Moše Pijade, platna koja su do sada već probile neke zarđale žice, bože me 'prosti i Jevrejin i komunista u jednom telu, „sveti vladika" Nikolaj bi se sasvim izvesno zabezeknuo nad tom dekadencijom, onda Dositej Obradović i Lukijan Mušicki, zatim i Šejkine slike i Kišove knjige, ali se oni, rekao bih, ne bi bunili da budu na đubrištu, jer je ponekad đubrište najčistije mesto na kom se može biti.
Najnoviji dodatak deponiji srpske kulture je i pesnik i slikar i boem i bezbožnik Đura Jakšić. Kragujevačke gradske vlasti donele su odluku da se sruši kuća u kojoj je Đura Jakšić živeo sredininom XIX veka, jer je to jedino rešenje - kuća je nebrigom tih istih vlasti toliko oronula da se sada, kažu, ne može popraviti. Ali ako se kuća ne može popraviti, savremeni poslovno-stambeni objekat se svakako može sazidati. (A sticajem eto srećnih okolnosti, ta je kuća baš na veoma skupoj lokaciji u centru grada!) Nebriga za kulturu je toliko uobičajena da se zbog nje, same po sebi, ne bih mnogo ni potresao. Strašno je to i pomisliti, ali više bi me iznenadilo da se neko dosetio da otvori muzej ili biblioteku, nego da se neko kulturno zdanje sruši. Drugi deo priče, onaj deo zbog kog sam i pominjao vladiku-antisemitu, u vezi je sa manastirom Sveti Đorđe i Jakšićevom bistom koja je tu stajala više od pola veka. Arhimandrit manastira je jedan dan rešio da mu se ta bista više ne sviđa, jer je Jakšić bio "boem, razvratnik i bezbožnik", a svi znamo da boemima, razvratnicima i bezbožnicima u crkvenim, svetim prostorijama nipošto nije mesto, i o tome su nas učili, kako sam Jakšić, tako i Dositej Obradović, a svega mi, i skorašnja crkvena istorija; za Jakšića nema mesta u manastirskoj porti, jer je voleo da popije, ali ima mesta za raznu gospodu koja su se družila sa Arkanom ili maloletnom decom. Verovatno je to pitanje dress code-a.
Najpre je Jakšićeva bista uklonjena 2004. godine zbog renoviranja porte, pa je bista svojevoljno odlučila da nestane i da se misterioznim putevima - kažu u Americi „God works in mysterious ways" - pojavi na gradskoj deponiji smeća. Kada je bista nađena, smeštena je u magacin jedne lokalne kafane, pošto monasi nisu želeli tog velikog pesnika u svojoj porti, a ni kulturne svečanosti koje su se godinama organizovale u njegovu čast. Molitva protiv kulture nam nije potrebna, bolje je moliti se bogu za zdravlje, pare i neki opšti pomor, a za kulturu će se već pobrinuti njegova zemaljska ispostava. Kore od banane kao odrani muški ud, kore krompira sečene neštedimice, prosto kao što se seče hleb i iscepane pesme Đure Jakšića. Lale, narcisi i gladiole i stare cipele koje polako postaju zelen kao trava.
Beleške na margini:
1. Kroz ovaj blog se protežu citati iz Kišove pesme Đubrište.
2. Lepo društvo, pesma je Lukijana Mušickog, arhimandrita manastira Šišatovac, episkopa plaškog. Ovu pesmu dodajem uz tekst, da se vidi gde je lepše društvo, šta je van deponije, i da se i vi zapitate, jednako onako kako se i ja pitam, gde je nestao, među sveštenstvom, smisao za humor i (ovakvu) poeziju, a ako nekom padne na pamet da se zapita i zašto je - u poređenju sa ovim - Jakšić nepobodan, onda neka i to pitanje bude postavljeno:
Sastalo se lepo društvo pa se razgovara,
Mladi momci i devojke kojim' nema para:
Kurac, kura, kurčekanja i malo kurčence,
Pička, pizda, pizdurina i dve male pice,
Debeli kum krivi kurac, pizdurina kuma,
Dva devera dva kicoša, pica i kitica;
Oni sede za astalom, pak provode šalu.
3. Kaluđeri, bolno istinita pesma nepodobnog i poročnog Jakšića:
Gledo sam vam metanije,
Kad varate boga živa-
Gledo sam vas gde se pije,
Gde se jede i uživa.
Slušo sam vas kad kunete
Svoje stado,svoje verne,
I kad tajni prizovete
Licemerni,licemerne!
Gledo sam vas-ne da nisam.
Kad razbludom usplamtite;
Gledo sam vas-ne da nisam
Licemeri,upamtite!