Ko bi rek'o da ce jedne od najzanimljivijih stvari koje su mi se desile biti upravo u vezi sporta. Od zemlje koja nema tradiciju istog nisam ocekivao nista vise osim povremene price o badmintonu i kriketu. Kad' ja tamo, a ono medjutim!
Nakon moje uspesne, ali i veoma kratke karijere u kineskom basketu na red je doslo da se oprobam i u fudbalu. Ali za razliku od kosookih protivnika u igri pod obrucima, sa suprotne strane, u stvari svuda oko mene su stajali tamnoputi malajci! U najvaznijoj sporednoj stvari na svetu se prilicno solidno kotiram sto pokazuju i neke medalje osvojene na prvenstvu univerziteta, ali ovo sam odmah video da ce biti jedan veoma cudan zalogaj za mene.
Nakon zavrsenog radnog dana trkom se uputih ka terenu gde su me vec cekali moji najnoviji prijatelji potpuno uniformisani u dresove sa sve kopackama. Pogledah se na tren: bermude preko kolena, majica na bretele, naocare za sunce i obicne patike. Ma, i da nisam belac odudarao bih! Trk mi se pretvorio u hod, a onda i u oprezno sunjanje da ne bih probudio moju pricljivu klupu. Kad na njoj - dres sa brojem 12 samo za mene - slozen, sa sve carapama dokolenicama! Kopacke nisu mogli da mi nadju broj, ali ko ce sada o tome da misli. Ko me poznaje zna da sam zaludjen brojevima 9 i 12, tako da ne cudi moje odusevljenje sto me dres bas sa tim brojem cekao. Munir mi prilazi i pozdravljamo se, potom mi pruza peskir da se obmotam da bih se presvukao. Cudnog li cuda, pa necu i boksreke valjda da skidam da bi mi trebao peskir! Presvucem se ja tu najnormalnije bez peskira ali sam odmah primetio da nesto nije po volji moje okoline. Kako sam posle shvatio nekulturno je presvlaciti se na javnom mestu bez da se ogrnes ceo peskirom. Ma, ko ce bre na ovu vrucinu jos i peskir da stavlja - ne moram bas u svemu da im se prilagodjavam. Teren veliki, igraci mali a ja na klupi cekam pocetak utakmice u kojoj cu zaigrati u drugom poluvremenu. Na poluvremenu se inace promene skoro celi timovi jer ne moze niko da izdrzi po ovoj temperaturi da trci sat i po. Primetio sam usput da sam najmladji medju uniformisanim piko-loptasima. Prosek godina je negde oko 40 s'tim sto ja vadim taj prosek, ali trce li trce "matorci" kao da su mladji i od mene!
Fudbal k'o fudbal, rekli bi svi - osim mene, povucen iskustvom sa basketa. Odmah sam video da od pravog fudbala nema nista jer se ovdasnja igra svodi na dodavanje odbrane i sredine terena skoro celu utakmicu! Nema napada skoro uopste, stoga i ne cudi sto su meni namenili bas tu poziciju kada udjem u igru - istureni napadac! Da li sam isturen napred ili u visinu potpuno je nebitno, vazno je da strcim. Zavrsi se poluvreme a ja sav sretan i nespretan sa velikim nogama i jos vecim patikama istrcim da se zagrejem na teren odmah se okliznuvsi na vlaznu travu jer je tog dana sipila kisa neposredno pred utakmicu. Srecom pa su samo klinci sa strane to videli i iskidali se od smeha a ne moji saigraci. Zagrejan i ugrejan nestrpljivo cupkam na sredini terena cekajuci da sudija da znak za start drugog poluvremena. Da - sudija, i to ne jedan nego tri cak! Glavni sudija i pomocnici za ofsajd kao na pravom mecu, FIFA bi pozavidela!
I pocelo je! Trk u napad, nazad do sredine terena, izvlaci se iz ofsajda, digni ruku kao da me ne vide koliko strcim kada sam slobodan. I tako celo poluvreme! Jednu jedinu loptu nisam dobio, jer ovi moji nisu ni pola presli, mada i njihovi nisu nista uspesniji bili. U stvari bio je jedan korner gde je lopta (naravno) isla na mene, ali mi se cudni malajac ponudio da zameni svoj lakat mojim bubregom tako da od te akcije nije ispalo nista. Imao sam jos dva kontakta sa loptom, jedan je bio primanje lopte i prosledjivanje saigracu petom na sta su se svi odusevili (mo's misliti) i drugi kontakt je bio krajnje slucajan jer me lopta pogodila u sred tintare prilikom ispucavanju odbrambenih igraca suprotnog tima. Nisu navikli malesni da imaju neko stablo u obliku Zigica na sred terena.
Kako se utakmica blizila kraju moj entuzijazam je opadao a bogami i energija jer sam ja kao sumanut trcao napred nazad celo poluvreme ne bi li me bar neko primetio da mi doda loptu. Da ne govorim o koncetraciji koja je u pocetku bila fokusirana da ne zaglavim u ofsajdu a posle se okrenula da spreci podmukle i nicim izazavane pokusaje ne da mi loptu proture kroz noge nego da sve sa loptom i oni sami prodju kroz iste! Cudan ovaj fudbal ovde, ako se to uopste moze nazvati fudbalom, a mozda su samo gledali utakmice nase reprezentacije u poslednje vreme pa su hteli da me iznenade imitirajuci neprekidna dodavanja na relaciji Stankovic - Vidic, da se osetim kao kod kuce.
Nakon meca svi mi prilaze, cestitaju na dobroj(!?) igri i govore mi da se vidi da znam da igram, samo treba da se naviknem na teren, njih i nacin igre. Koje igre mislim se u sebi. Potom se ceo moj tim, prvo-poluvremenasi i mi drugo-poluvremenasi uputi ka obliznjem kaficu da se nadoknadi izgubljena tecnost. Sokovi, ledeni cajevi ili kafa, kako kome je volja. Ja narucio sok od cedjene lubenice i od tada ne prodje dan da ne popijem jedan koliko je savrsen. Kako je vreme odmicalo i prica se sirila ja primetim da pri svakoj drugoj recenici oni svi do jednog gestikuliraju moj potez sa meca kada sam dobacio petom saigracu. I jedan po jedan mi se obracaju i cestitaju (!?) za taj potez. Ja malo zabezeknut a vise umoran ne shvatam bas najbolje dok mi Munir na kraju nije objasnio da sam ih tim potezom kupio za sva vremena. Za male pare ste se prodali smeskam se u lubenicinog ukusa brk.
Od razocarenja u basket pa sada i u fudbal jedva cekam da probam badminton ili kriket - mozda bude obrnuta situacija pa mi se cak i dopadnu!