Kultura| Život

Iśekosmo śekirom jezik na pola

/ 15.08.2010. u 04:10

Komentari: 318
Čitanost: 142262
/
Preporuke: 6312
/

Šta neko drugi radi u svom dvorištu, ne treba da nas se tiče. Tako braća Crnogorci hoće da imaju i svoj jezik koji će se zvati crnogorski. Ja tu ne vidim nikakav problem osim možda te sitnice što je jezik isti kao i srpski sa manjim varijacijama koje mogu da se podvedu pod dijalekt i naravno ono što nigde ne piše a što je neko proklamovao, da neko ne može da ima svoju državu ako nema i svoj jezik.

Međutim, nekim malim ljudima to nije bilo dovoljno pa su i rešili dalje da razdvajaju narode a jezik je samo jedan od instrumenata tog razdvajanja pa su morali da uvedu i neke nove glasove da bi se crnogorski razlikovao od srpskog. Ni to nije problem i Vuk Karadžić je posle nekog vremena uveo slovo ”h” kada je čuo da se govori u nekim delovima Hrvatske, Dalamcije, Dubrovnika i Crne Gore.

Jezik se mora iskarikirati i izvitoperiti da bi se stvarno razlikovao od zajedničkog jezika kojim se svi služimo.

Jedan od problema je što ni sami Crnogorci (ovde mislim na one koji su zaduženi za standardizaciju jezika ne za sam narod) nisu još načisto oko pravopisa i gramatike a i samog jezika koji nisu standardizovali (a i ne možeš naterati ljude da pričaju onako kako nisu naučili) a hoće da uvode crnogorski jezik kao službeni u opštini Mali Iđoš u Bačkoj.

Koliko sve to sa uvođenjem crnogorskog jezika ima smisla i u Crnoj Gori može da se vidi i iz ovog intervjua ministra kulture Crne Gore Branislava Mićunovića:

Iz tog razloga dovodim na svoj blog jedan tekst profesorke Snježane Kordić koja je mnogo kompetentnija na temu jezika od mene. Tekst je dostupan na više mesta na internetu. Nije na napisan na srpskom, nije napisan na crnogorskom ili bosanskom, ali ipak ne sumnjam da će svi razumeti. Opisuje situaciju u Hrvatskoj ali ja ne vidim nikakve razlike i mislim da i Crna Gora ide istim putem:

Lingvistica i profesorica na više njemačkih fakulteta, Snježana Kordić, objavila je knjigu "Jezik i nacionalizam", u kojoj nudi spoznaje o tome kako se jezik instrumentalizira za nacionalističke ciljeve, kako se falsificira prošlost i izgrađuju mitovi koji podupiru ideološki poželjnu sliku stvarnosti. U knjizi, također, navodi da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci imaju zajednički standardni jezik.

"Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci imaju zajednički standardni jezik pa se ne može govoriti o različitim standardnim jezicima, nego o standardnim varijantama jednog te istoga standardnog jezika", smatra Kordićeva.

"Svi prigovori nazivu srpskohrvatski, a porijeklo im nije znanost, pokazali su se kao znanstveno neutemeljeni", tvrdi autorica u knjizi, napominjući kako je ustavno proglašavanje službenog jezika suvišno.
Ona je također istakla i to kako posljednjih dvadeset godina u Hrvatskoj je čistoća jezika ili jezični purizam postao velika tema, prisutna na svakom koraku, piše Monitor.hr.
"Dominacija purizma znak je dominacije nacionalizma", tvrdi autorica, navodeći kako purizam u Hrvatskoj nije svojstvo jezika, nego kroatista koji to svoje svojstvo žele nametnuti drugim govornicima u Hrvatskoj.
Navodi kako hrvatski jezikoslovci prave umjetne razlike, jer od toga imaju niz prednosti - to je dobro plaćen posao i dodatan izvor zarade te da, kako dodaje, ministarstvo finansira njihove projekte, jer su uvjereni da je različitost jezika "od životne važnosti za opstanak države".
Podsjetivši na riječi Chrostophera Huttona iz knjige "Lingvisti i Treći Reich" da je u lingvista u službi nacizma materinski jezik uzdignut na prijestolje kao božanstvo, Kordić u nastavku zaključuje kako takav odnos prema jeziku danas vlada u Hrvatskoj.
"Kada bi kroatisti prestali naređivati ljudima kako da govore i umjesto toga opisivali jezik kakav on jest, u društvu bi današnji broj "jezikoslovaca" u Hrvatskoj postao nepotreban i mnogi bi kroatisti ostali bez posla, smatra Kordićeva.
Knjiga "Jezik i nacionalizam" (430 str.), koju je objavio zagrebački izdavač "Durieux" ima tri poglavlja - Jezični purizam, Policentrični standardni jezik te Nacija, identitet, kultura, povijest.

Koga interesuje može da pročita i dva intervjua koja je dotična profesorka dala Novostima (Word DOC 4MB) i Slobodnoj Bosni.

Država Srbija daje pravo Crnogorcima u Malom Iđošu da podnesu zahtev da se Crnogorski jezik uvede kao službeni. Ovo povlači više akcija za sobom. Blic kaže da će ”Službenici će morati da znaju crnogorski”. Šta to znači?! Da se do sada nisu uspešno sporazumevali nego da je potreban crnogorski jezik?

Ko će da radi u svim državnim službama sa znanjem ovog jezika? Crnogorci?!

Ako je ovo samo izgovor da bi se oni zaposlili u državnim službama onda mi to ima smisla, jer drugačije ne znam kako ovo da se postigne.

Ko će stanovnicima Malog Iđoša da garantuje da im se dotični službenik obraćao na crnogorskom i da im je dokument koji dobiju iz neke službe ispravno napisan na crnogorskom kada još uvek nema zvanične gramatike i pravopisa. Nešto više o tome možete videti ovde.

Deci u školama će morati da se obezbedi nastava na crnogorskom jeziku i udžbenici na crnogorskom jeziku. S obizrom da jezik nije standardizovan, ko će da drži časove i predaje toj deci kada nije završio školu za nastavnika crnogorskog jezika?

Recimo novoproklamovana crnogorska gramatika Bosiljke Kankaraš predlaže da se umesto lokativa koristi akuzativ, što bi značilo ”živi u grad”, ”đeca idu po ulica”, ”čovjek u krš”, pa dalje lične zamenice - ja, ti, sebe, se - u genitivu, dativu, akuzativu i vokativu imaće nastavak e, pa će biti: "Daj mene tu knjigu" ili "Tebe ću vrnuti oni dug"! Umesto "Molimo vas" treba govoriti "Molimo ve", a umesto "Ne bilo nas" - "Ne bilo ne". Glagol jesti menjaće se ovako: ijem, iješ, ije, ijemo, ijete, iju itd. Ima još dosta primera.

Šta kažu sami stanovnici Malog Iđoša možete da vidite na sledećem linku:

Amerikanci (i mnogi drugi) pričaju engleski. Austrijanci (i drugi) pričaju nemački. Brazilci pričaju portugalski. Primeri se nižu u nedogled i niko ne povlači pitanje samog jezika.

Čisto za kraj da se zna da nemam ništa protiv Crnogoraca, daleko od toga, ali po meni je ovako nešto potpuno besmisleno. Jedno veliko trošenje para ni za šta i mlaćenje prazne slame.

EDIT:Otišao jedan naš student na intervju u USA posle poziva profesora na nekom fakultetu. U svom CV-ju je između ostalog napisao da govori više jezika, među kojima su srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski, engleski. Profesor je pored ostalog bio impresioniran znanjem jezika pa ga je pitao "You can speak all those languages?" na šta je student odgovorio potvrdno. Odgovor profesora je bio "Aj, ne seri!" (na srpskom ili bilo kom od ovih drugih jezika verujem da ovo znači isto). Na šta je dotični student hteo da doživi srčani udar. Profesor je bio sa prostora bivše SFRJ. U epilogu, student je primljen na fakultet ali u CV-ju ne stoje više četiri jezika.

postavite na |

Komentari (318)

Sakrij replike | Pošaljite komentar

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

cbronson 19:39 16.08.2010

Deset vekova srpske književnosti

Deset vekova srpske književnosti

Dragan BOGUTOVIĆ | 30. jul 2010. 20:55 |
Veliki izdavački poduhvat IC Matice srpske pod medijskim pokroviteljstvom „Novosti“: antologijska edicija u gotovo 200 tomova o najznačajnijem stvaranom u našem jeziku

cbronson 21:28 16.08.2010

Re: Deset vekova srpske književnosti

Prisvajanje srpskog jezika

Srpski jezik u Hrvatskoj

Srpski jezik nije svačiji i ničiji da bi ga mogao prisvajati svako kome padne na pamet. On ima svog vlasnika i tvorca koji ga je stvorio. To je srpski narod.

U nauci o jeziku svuda u svetu nije teško utvrditi kako je koji jezik nastao i kome on pripada. To se pitanje u nauci ne postavlja nigde u svetu. Samo ovde, kod nas i nigde više, to se pitanje postavlja u svoj žestini. To je zato što je pitanje porekla i pripadnosti srpskog jezika rešavala politika, a ne nauka.

U nauci o jeziku postoje vrlo jasna i čvrsta jezička naučna merila na osnovu kojih se određuje gde, kada i kako je nastao neki jezik, čiji je on po poreklu i ko ga je stvorio. Ta merila važe i za srpski jezik.

Postoje osnovna naučna merila pomoću kojih se može odrediti poreklo i nastanak srpskog jezika. To je, pre svega, narod koji ga je stvarao, prostor na kojem je jezik nastao i vreme u koje je nastao i u kojem se razvijao. Tu dolaze još dokazi koje nude dijalektološke studije i dokazi koje pružaju prvi, najraniji i kasniji pisani spomenici na srpskom jeziku.

Nema nikakve sumnje da je srpski jezik nastao na tlu srpske srednjevekovne države. Razvijao se iz staroslavenskog jezika od 10. veka do naših dana. Njega je stvarao srpski narod kroz duge vekove svoga života i istorije. Već u književnim delima Svetog Save ogledaju se mnoge osobine i izražajna moć srpskog jezika. Najraniji srpski pisani spomenici potvrđuju da su pisani na štokavskom srpskom jeziku. Kroz istoriju taj se jezik uobličio u zaseban, čvrst i celovit jezički sistem, kakav uglavnom i danas poznajemo.

Hrvatski (čakavski) jezik razvijao se na hrvatskoj teritoriji, od reke Cetine do Istre. To dokazuju sve dijalektološke studije i svi najraniji i kasniji hrvatski pisani spomenici (Bašćanska ploča, 11. vek), kao i vrlo razvijena hrvatska književnost 16. veka na hrvatskom čakavskom jeziku (Marko Marulić, Petar Hektorović, Petar Zoranić i drugi). Taj hrvatski čakavski jezik razvio se u drugačiji jezički sistem, bitno različit od srpskog štokavskog jezika.

Na severu Hrvatske razvio se, opet, drugi i drukčiji kajkavski jezik, posve drukčiji od hrvatskog čakavskog i srpskog štokavskog jezika, što takođe potvrđuju dijalektološke studije, rani pisani spomenici i hrvatska kajkavska književnost. Ovaj jezik je sve do početka 19. stoleća zvan slovenskim, kako svedoči rečnik "Reči slovenske" Jurja Habdelića iz 17. veka, iako je sloveski narod u provincijalnoj Hrvatskoj primio hrvatsko ime tek u 16. sloleću, nakon povlačenja hrvatskog plemstva na sever, posle poraza na Krbavskom polju. Posle Krbavske bitke 1493, hrvatski (čakavski) jezik polako se osipa i nestaje. Danas je gotovo potpuno iščezao.

Od 14. veka, seobom Srba ispred turskih osvajanja, srpski jezik proširio se na zapad, u Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju, Baranju, pa u Vojvodinu i duboko u Mađarsku do Pešte, Sent Andreje i Pečuja, a u Rumuniji do Temišvara i Arada i dalje.

Tako su Hrvati vrlo rano došli u dodir sa srpskim jezikom i počeli njime govoriti i pisati. Sredinom 19. veka oni su napustili svoj kajkavski i čakavski jezik i preuzeli srpski kao svoj. Napokon su posvojili srpski jezik i nazvali ga hrvatskim, uz blagoslov nekih srpskih lingvista. Taj blagoslov od nekih srpskih lingvista imali su do juče. Imaju ga i danas, kad Akademijin rečnik srpskog jezika nazivaju srpskohrvatskim, i priznaju hrvatski, bošnjački i crnogorski jezik kao zasebne jezike tih nacija.

Za nauku o jeziku nema sumnje kakav je koji jezik, gde je nastao, koji je od njih srpski, a koji hrvatski. Problem je nastao kad su hrvatski, a kasnije i srpski lingvisti, uveli u nauku o jeziku druga merila u određivanje porekla, nastanka i pripadnosti štokavskog, čakavskog i kajkavskog jezika. Ta druga merila o poreklu i pripadnosti srpskog jezika tiču se odnosa nacije i jezika, države i jezika, književnosti i jezika.

Jezik i nacija

Da li svaka nacija ima svoj jezik i da li se taj jezik mora imenovati nacionalnim imenom?

Postojanje nacije, čak i ako je ona veoma stara i velika po svojoj istoriji, teritoriji i broju stanovnika, nije nikakav uslov, naučni, lingvistički, istorijski ili bilo koji drugi razlog, da takva nacija mora imati jezik sa imenom te nacije. Primera je mnogo. Eto, Austrijanci nemaju austrijski jezik, nego nemački. Golemi Brazil, sa ogromnom teritorijom i velikim brojem stanovnika, nema brazilski jezik, nego portugalski. A šta da se kaže o najvećoj sili današnjeg sveta, o Americi i Amerikancima, koji i pored tolike veličine i moći, ipak nemaju američki jezik, nego engleski.

Samo kod nas, ovde, oko nas, svaka najnovija nacija, pa i ona koja je nastala danas ili juče, sa manjim brojem stanovnika i teritorijom manjom od jednog osrednjeg evropskoga grada, smatra da "ima pravo" da srpski jezik preimenuje u svoj, bošnjački, crnogorski, hrvatski. Naravno, ovde nije važno da li je nacija stara ili nova, velika ili mala, po istoriji, teritoriji ili broju stanovnika. Važno je da nacija i jezik nisu isto. Nacija je jedna društvena i istorijska tvorevina. Jezik je druga i drukčija tvorevina, poseban, jedinstven, nedeljiv i neponovljiv način govora i sporazumevanja jednog naroda.

Kod nas ime jezika nije naučno i jezičko pitanje, nego stvar nacionalnog ponosa. Sve te nove i stare nacije smatraju da im je povređen nacionalni ponos ako jezik kojim govore ne nazovu svojim imenom, iako im taj jezik ne pripada. Posebno im je teško i nepodnošljivo da taj jezik nazovu srpskim.

Jezik i država

U srpskoj lingvistici, a pogotovo u hrvatskoj, stvoreno je pogrešno uverenje da su država i jezik nešto isto, što proističe jedno iz drugog. Ko ima ili stekne kako-tako kakvu-takvu državu ili državicu, taj misli da stiče pravo da i jezik kojim govori nazove svojim imenom, tj. imenom svoje države i svoga naroda. Misle da su jezik i njegovo nacionalno ime nedeljivi deo državnosti i suvereniteta. Po tome, da je to tako, Amerika ne bi bila suverena država, jer nema američki jezik. Po tome, Engleska bi bila nosilac američkog suvereniteta, jer se u Americi govori engleskim jezikom. Ali to ne može biti i nije tako, ni tamo, ni ovamo.

Drugi primer je još jasniji. Austrijanci jesu poseban, stari narod, sa svojom nekadašnjom veoma starom i posebnom carevinom, ali nemaju i ne moraju imati svoj, austrijski jezik, nego jezik drugog naroda, njemačkog, iako su Austrijanci i sami u velikoj meri kroz vekove učestvovali u stvaranju nemačkog jezika.

Austrija je kroz istoriju bila velika evropska država. Istorija Austrije počinje od 803. godine, lično od Karla Velikog, koji je osnovao Austriju, Istočnu Marku (Österreich – Istočni Rajh) . U doba Habzburgovaca Hrvatsaka je bila samo provincija Ugarske i Austrije. Pod Hazburzima Austrija je bila velika sila u srednjoj Evropi. Pod njom je bila polovina Evrope (Španija, Lombardija, Milano, Napulj, Sardinija, Sicilija, Venecija, Holandija i većina slavenskih zemalja).

U toj velikoj austrijskoj carevini Hrvati su, pod upravom Mađara, bili neznatni deo velike Austro-Ugarske monarhije. Pa ipak, velika Austrija, sa svom svojom bogatom i velikom evropskom istorijom, sa velikom državom i državnošću, nije polagala pravo da nemački jezik nazove austrijskim. A Hrvati su, i bez države i državnosti, ili čim dobiju kakvu-takvu državu, kao onu Nezavisnu iz 1941, ili onu iz 1991, odmah proglašavali srpski jezik za svoj, neovisni jezik, hrvatski.

Jezik nije država da se može kao država cepati na više država i državica, na više jezika i jezičića. Jezik je jedan i nedeljiv i kad se govori u Srbiji, i kad se govori u bilo kojoj novoj državi ili državici. On je uvek i zauvek svuda samo srpski, bez obzira na to u kojoj se zemlji govori.

Država i državnost su jedan pojam, a jezik posve drugi, pa jezik ne mora biti i nije oznaka državnosti i suvereniteta nekog naroda. Samo ovde, kod nas, svaka država i državica smatra da joj je nepotpuna i okrnjena država i državnost ako nemaju jezik sa svojim nacionalnim imenom, iako taj jezik pripada drugom narodu.

Sve je to uslovljeno sticajem vrlo nesretnih okolnosti, istorijskih zabluda i zbrke koja je dugo trajala i još traje. Najpre jesmo jedan narod, pa nismo jedan nego četiri naroda, jesmo pa nismo jedna država, nego četiri države, te najpre imamo jedan jezik, pa odjednom se pojave četiri jezika.

Na tlu bivše Jugoslavije su sve nove državice prenele srpski jezik kao svoje vlasništvo u svoju državu, pod novim, svojim imenom. Ali jezik nije država. Jezik je nedeljiv i ne može se kao država, opet, deliti na nove jezike i jezičiće.

Država može biti nova i drukčija, sa potpuno novim i drukčijim uređenjem i sa novim imenom. Jezik ne može biti nov i drukčiji nego što je bio. On može biti samo onaj isti, stari, koji se stvarao vekovima. Jezici ne nastaju odjednom, preko noći, dekretom, kao države, nasilnim otcepljenjem ili referendumom, nego nastaju kroz vekove.

Jezik i književnost

U hrvatskoj lingvistici, a bogme i u srpskoj, takođe postoji uverenje da su književnost i jezik isto: čija književnost, toga i jezik. Ali u tom odnosu jezik čini osnovu, građu, a književnost umetničko delo. Tako, naprimer, u Hrvatskoj književnost jeste nacionalna, hrvatska, a jezik je srpski, u Austriji književnost jeste austrijska, a jezik nemački.

Hrvati, međutim, polažu pravo na hrvatsko ime srpskog jezika jer je na tome jeziku pisana i napisana hrvatska književnost.

Ali, opet, austrijska književnost nesumnjivo je starija i veća od hrvatske. Na početku austrijske književnosti stoji veliki "Spev o Nibelunzima", iz 13. veka, jedan od velikih svetskih epova. Na vrhu austrijske književnosti stoje Stefan Cvajgi i Franc Kafka, veliki svetski pisci. Ipak, postojanje takve bogate, svetske književnosti ne daje pravo Austriji da se nemački jezik na kome su napisana ta velika dela nazove austrijski.

Isto tako, poezija velikog svetskog pesnika Pabla Nerude, nobelovca, ne daje pravo da se u Čileu španski jezik nazove čileanskim. A poezija velikoga Horhea Luisa Borhesa ne daje pravo Argentincima da španski jezik nazovu argentinskim. Naprotiv, Čileanci i Argentinci se ponose što govore i pišu španskim jezikom Miguela Servantesa, Lope de Vega, Migela de Unamuna ili Garsija Lorke.

Samo Hrvati, čija književnost, u svetskim razmerama, nije baš toliko velika i bogata, smatraju da im njihova književnost daje puno pravo da srpski jezik nazovu hrvatskim. Taj naziv ne proističe ni iz kakvog prava. To ne može da se opravda prostim postojanjem hrvatske nacije, hrvatskom državnošću i uspostavljanjem samostalne hrvatske države, niti postojanjem vrlo razgranate i razvijene hrvatske književnosti.

Hrvati, naravno, odavno govore i pišu srpskim jezikom. Ali Hrvati time nisu stvorili neki drugi, hrvatski jezik, nego su stvarali hrvatsku književnost u gotovim okvirima srpskog jezika, na srpskom jeziku. Jezik je bio i ostao srpski, a književnost je hrvatska. Postojanje viševekovne hrvatske književnosti na srpskom jeziku nije uslov da se srpski jezik nazove hrvatskim.

Međutim, Hrvati su, preuzevši srpski jezik, svojom književnošću razvili izražajne mogućnosti srpskog jezika. U svojim najboljim ostvarenjima hrvatski pisci su razvili i raspevali mnoge izražajne mogućnosti srpskog jezika. Stvorili su značajna dela na srpskom jeziku, počevši od starih dubrovačkih pisaca, svojih prvih štokavskih pisaca, od Petra Preradovića (Srbina), Ivana Mažuranića, Antuna Gustava Matoša, do Tina Ujevića i savremenih pisaca. To najbolje govori o bogatstvu i veličini hrvatske književnosti, ali isto tako o izražajnim mogućnostima, bogatstvu, lepoti i raskoši srpskog jezika

Nema naučnih i jezičkih razloga da se srpski jezik u Hrvatsoj zove hrvatski. To nije stvar nauke, nego je stvar puke volje i samovolje hrvatskih lingvista, stvar nacionalne preosetljivosti, netrpeljivosti i odbojnosti prema srpskom imenu. Nažalost, to je, isto tako, i stvar volje i samovolje srpskih lingvista, koji su olako prepuštali drugima ono što nije njihovo, do dana današnjeg.

Jezik u Ustavu Srbije

Članom 10 Ustava Srbije ispisana je istorijska, naučna i prirodna činjenica: "U Republici Srbiji u službenoj upotrebi je srpski jezik i ćirilično pismo". Time su u nauci o jeziku završene duge, stogodišnje rasprave o tome kako se zove srpski jezik.

Svečano proglašenje Ustava Republike Srbije na Mitrovdan 2006. godine jeste i svečano proglašenje istorijske i naučne pobede malobrojnih srpskih naučnika koji su se borili za srpsko ime srpskog jezika. To je istovremeno potpuni naučni i moralni poraz jedne naopake nauke o srpskom jeziku koja se do juče uporno zalagala za dvojni, trojni pa čak i četvorni naziv srpskog jezika (hrvatski, bošnjački, crnogorski, srpski).

U Srbiji nema više rasprava o tome kako će se zvati srpski jezik. On je bio i ostaje srpski i u Srbiji, i svuda gde se njime govori i piše.

Milomir Nikezić
Politika, 24.12.2006.

sixx 00:14 17.08.2010

Re: Deset vekova srpske književnosti

Питање за Миломира Никезића: На чијем језику служе попови СПЦ и од када је тај језик, кад је српски стар већ 10 векова?

mlekac 06:32 17.08.2010

Re: Deset vekova srpske književnosti

cbronson
Deset vekova srpske književnosti

Dragan BOGUTOVIĆ | 30. jul 2010. 20:55 |
Veliki izdavački poduhvat IC Matice srpske pod medijskim pokroviteljstvom „Novosti“: antologijska edicija u gotovo 200 tomova o najznačajnijem stvaranom u našem jeziku

Bronsone, primeti li ti sta danasnja omladina misli o tom stvaralastvu?
Koliko ga uopste razume?

Zao mi je da te razocaram, ali ispade da danasnji klinci bolje razumeju razne varijante Spanskog (uticaj TV-a), nego sto mogu da razumeju narodnu knjizevnost ili Dositeja...

Da ne pominjem da ih STAMPANA rec kao takva sve manje interesuje, osim ako nije iskenirana, ili jos bolje, u audio formi.

(Odmah da se ogradim, sledeci klip prilazem kao pokazatelj KAKO klinci uce poeziju. Ovo nema nikakvu politicku konotaciju. Licno, meni je i dalje Rakic nespojiv sa repovanjem ili sta je ovo vec, ali klinci imaju doticnu pesmu u citankama i gomila njih je uci preko ovoga, pa vi vidite...)

mlekac 06:33 17.08.2010

Re: Deset vekova srpske književnosti

sixx
Питање за Миломира Никезића: На чијем језику служе попови СПЦ и од када је тај језик, кад је српски стар већ 10 векова?

Samo da rascistimo o cemu pricas - o Crkvenoslovenskom, ili...?

cbronson 09:09 17.08.2010

Re: Deset vekova srpske književnosti

sixx
Питање за Миломира Никезића: На чијем језику служе попови СПЦ и од када је тај језик, кад је српски стар већ 10 векова?

ne znam da li nikezic ovo cita, ali vi ocigledno niste pazljivo citali

Nema nikakve sumnje da je srpski jezik nastao na tlu srpske srednjevekovne države. Razvijao se iz staroslavenskog jezika od 10. veka do naših dana. Njega je stvarao srpski narod kroz duge vekove svoga života i istorije. Već u književnim delima Svetog Save ogledaju se mnoge osobine i izražajna moć srpskog jezika. Najraniji srpski pisani spomenici potvrđuju da su pisani na štokavskom srpskom jeziku. Kroz istoriju taj se jezik uobličio u zaseban, čvrst i celovit jezički sistem, kakav uglavnom i danas poznajemo.

dakle, jezik se razvijao i jos uvek se razvija, deset vekova od pocetka razvoja, a ne od zavrsetka razvoja, jer nemoguce je zavrsiti razvoj jezika.
radi se i o deset vekova knjizevnosti, a ne samo jezika, autor u tekstu jasno razdvaja knjizevnost i jezik.

mlekac
Bronsone, primeti li ti sta danasnja omladina misli o tom stvaralastvu?
Koliko ga uopste razume?

ja nisam bas nesto strucnjak za jezik i knjizevnost, blago receno, zato sam i postavio ovaj tekst m. nikezica, meni je hronologija dogadjaja sasvim ok, mnoge stvari su prateci hronologiju i logicne. zanima me misljenje vas koji se bavite jezikom, a ne politikom. nikezic takodje malo srbuje po tekstu ali mene interesuje da li je nesto od onoga sto je naveo netacno? i zbog cega, ako jeste?

sto se omladine tice, znaci,brattttttttteeeeeeeeeee, msm oooooooono ee...znaci srbovanje...

nije ni za ocekivati od omladine da neguje kulturnu bastinu srbije, bice oni sasvim ok kada odrastu i uozbilje se.

mlekac 10:13 17.08.2010

Re: Deset vekova srpske književnosti

cbronson

nije ni za ocekivati od omladine da neguje kulturnu bastinu srbije, bice oni sasvim ok kada odrastu i uozbilje se.

Msssm... oceee, ako to ne bude preeeeeeeeeviiiiiiiseeeeeeee smaralooo. Msssm, sta reci, matori, prolupalo se, 'ebi ga!

Joj, najiskrenije se nadam da si u pravu, ali posle onog repovanog Rakica, stvarno postajem zabrinuta.

niccolo 19:48 16.08.2010

200

BebaOdLonchara 11:22 17.08.2010

Re: 200

stefan.hauzer 09:41 19.08.2010

298

stefan.hauzer 09:44 19.08.2010

299

stefan.hauzer 09:47 19.08.2010

300

poliglota...

mlekac 10:25 19.08.2010

Re: 300

stefan.hauzer
poliglota...

A ovo mu dodje ko go iz protivnapada? Je li Stefane?
Dok ona trojica caskaju na 2. strani, ti mirno prisao i uterao 300.!

Cestitke!

stefan.hauzer 10:41 19.08.2010

Re: 300

hehhe,ovo je bio cist paolo di canio gol .

freehand 10:58 19.08.2010

Re: 300

stefan.hauzer

hehhe,ovo je bio cist paolo di canio gol .

Auuu... ovo protiv Milana - ko Blogi kad dohvati Elisa i mene!
Pravi virtouz!

freehand 10:59 19.08.2010

Re: 300

stefan.hauzer
poliglota...

Đe me nađe!
Mlekac - daj čoveku bozu na moj račun!

mlekac 11:06 19.08.2010

Re: 300

freehand
stefan.hauzer
poliglota...

Đe me nađe!
Mlekac - daj čoveku bozu na moj račun!

Izvoljevajte:

Mada, zasluzio je on i vise

freehand 17:45 19.08.2010

Re: 300

mlekac
freehand
stefan.hauzer
poliglota...

Đe me nađe!
Mlekac - daj čoveku bozu na moj račun!

Izvoljevajte:

Mada, zasluzio je on i vise

Mrtva svinja u lepinji?!
To nije dobro za holesterol, al' vi kako hoćete...