Nisam mogao biti blaži....

Nakon dužeg vremena postovaću kolumnu koju pišem za jedan politički mesečnik u regionu.

Imao sam zadatak da za decembarski broj ocenim proteklu političku godinu u Srbiji. I evo šta sam napisao, mada sada mislim da sam bio prilično blagonaklon prema našoj "političkoj klasi"..

SIVILO I IZGOVORI ZA SIVILO

Težak je zadatak izdvojiti nekoliko paradigmatičnih događaja koji su obilježili politički život u Srbiji ove godine na izmaku. Ovdje je sve što se dogodi i što će se dogoditi - politika - u onome najužem smislu toga pojma.

Ipak, kud god krenuli, saplićemo se o Kosovo, pa je Kosovo ta čvorna tačka koja je dodala sivi ton ukupnome životu u Srbiji.

Ono je izgovor za sve za šta u normalnim situacijama ne bi moglo biti izgovora.

Najprije je u maju, nakon višemjesečnoga preganjanja, koalicionu vladu Srbije sastavio Vojsilav Koštunica, iako njegova stranka ima duplo manje poslaničkih mandata od koalicionoga partnera, Demokratske stranke (DS), Borisa Tadić.

Izgovor biračima za takav ishod pronađen je u činjenici da nas čekaju pregovori oko statusa Kosova a te pregovore niko bolje ne može voditi od Koštunice. To što je Koštunica katastrofalno poražen na izborima, očito nije imalo nikakvoga značaja.

Potom je od strane Koštunice, njegove stranke i njegovih ministara počeo «retorički rat» protiv zapada, evroatlanskih integracija, NATO pakta i naročito USA. Mogla se čak čuti zlokobna rečenica – Šta će nam EU ako nam uzmu Kosovo - a izgovarali su je ministri.

Naravno, uz takvu retoriku išlo je odmah i pronalaženje «domaćih izdajnika, stranih plaćenika i albanskih lobista». Takve etikete su dobili, a ko bi drugi nego neke NVO, dva – tri medija i Liberelno Demokratska Partija, Čedomira Jovanovića.

Istovremeno se krenulo sa idealizacijom Rusije i Putina kao zaštitnika od «zlog zapada» koji hoće da nam «otme Kosovo». Lopta je ko zna koji put u političkoj istoriji prebačena na iracionalni teren rusofilstva bez pokrića a radikali zaguslali da je sto puta bolje biti ruska gubernija nego zemlja EU.

Pregovori o Kosovu išli su uz medijsku orkerstraciju kako su «agrumenti naše strane neoborivi», nuđeni modeli «suštinske autonomije» poput one na Olandskim otocim, pa se otišlo i dalje sve do modela Hong – Konga. Jedini problem u tim ponudama jeste činjenica da Srbija nije Kina a Kosovo nije Hong – Kong.

U takvoj atmosferi izronili su od nekuda neopravdano zaboravljeni likovi iz Miloševićevoga vremena, nekakve naci - organizacije koje su pozivale na «marš za jedinstvo», pa čudno dizajnirana «Garda cara Lazara» čiji su predstavnici stigli čak do skupštinskih vrata predajući ultimativni zahtjev da se odmah proglasi mobilizacija i otpočme rat na Kosovu.

Najava odnosa prema «domaćim izdajnicima» došla je preko akcije prekida javne tribine «Peščanika». Radi se o kultnoj radio – emisiji čiji autori jednom nedijeljno drže tribine po gradovima Srbije, a na tim tribinama govore istaknuti liberalni intelektualci, novinari i javne ličnosti.

«Peščanik» se u građanskom dijelu srpskog društva doživljava kao glas razuma. U onome narodnjačkome i parohijalnome doživljava se kao «antisrpski». i «prozapadni», što u tim glavama valjda zvuči isto.

Kad je najavljena tribina «Peščanika» u Aranđelovcu, pojavila se odnikud NVO «Naši», indikativnog imena, očito po uzoru na istoimenu organizaciju koja u Rusiji podržava Putina, i pozvala građanstvo da ne dozvoli održavanje te «antisrpske» tribine.

I zaista, kad je tribina trebala početi, u salu je i pored policijskog obezbeđenja, upala poveća grupa likova sa ikonografijom kao iz Bulajićevih filmova i uz povike, pretnje i psovke, onemogućila održavanje tribine. Vodio ih je predsjednik općine iz susjedne Topole, sa jasno istaknutim stranačkim bedžom «Nove Srbije», stranke ministra Velimira Ilića, članice vladajuće koalicije.

Ministar Ilić je potom pohvalio akciju svojih aktivista nazvavši to «pobedom patriota», iako se radi o elementarnom kršenju ljudskih sloboda, političkom nasilju i zabrani slobode govora. Njegovi koalicioni partneri upadljivo ćute. Dovoljno su mudri da to javno ne podrže i ćutanje vezano za ovako fašisoidan akt zvuči kao odobravanje. «Gospode, kako se ovde brzo smrkava» rekao bi Danilo Kiš.

Kosovo je razlog da su u Srbiji i predsjednički izbori dovedeni u pitanje. Naime, po ustavnom zakonu, postoji obaveza raspisivanja predsjedničkih izbora do kraja godine. Traju silna preganjanja treba li ih raspisati ili «sačekati šta će biti sa Kosovom». «Patrioti» tvrde da ne treba i da se zakona ne treba držati «kao pijan plota», ostali smatraju da treba jer izbori jačaju državu.

Čija će prevagnuti, vidjećemo.

No «politička klasa» je vrlo homogena kad je u pitanju tajkun Mišković. Komisija za zaštitu kokurencije je našla da «Delta», firma rečenoga Miškovića drži monopol u trgovini pa potrošači u Srbiji plaćaju najskuplju hranu u regionu. Sljedom takvog rješenja Mišković bi morao platiti kaznu od 10 posto ukupnoga prometa u dvije zadnje godine. U njegovom slučaju, pošto mu je promet preko jedne i pol milijarde evra godišnje, to bi značilo kaznu od preko trista milijuna evra. No, Miškoviću je u pomoć priskočio vrhovni sud i političke stranke koje redom finansira. Sve osim jedne. Kad je ta jedna stranka (LDP), pokrenula incijativu za osnivanje parlamentarnoga anketnoga odbora koji bi utvrdio stanje, bilo je žalosno gledati kako lideri vladajućih partija i njihove «drage» opozicije, SRS, brane Miškovića i njegov monopol. Nije do duše izgovoreno da to sada ne treba raditi «zbog Kosova», ali nekima je bilo na vrh jezika.

Sve u svemu, Srbiju čeka teška naredna politička godina. Sa Kosovom ili bez njega. Bez samoizolacije, nadam se, iako ni to nije isključeno.