Autor: Rodoljub Šabić
"Neprijatno sam iznenađen Vašom izjavom u vestima TVB92 u 16 časova gde osuđujete zamenika tužioca u Zaječaru. Vi kao poverenik i verovatno po obrazovanju pravnik svakako znate da tužilac nije pogrešio niti prekršio zakon. Čovek samo poštuje ustav svoje države i vi ga prizemno, dnevnopolitički napadate i da bude komično to činite iz službene fotelje. Ako Vam se ne dopada službeno pismo u Republici Srbiji idite kod Mila Đukanovića i radite za njegov režim jer on i njegova Vlada vrše žestok progon srpske ćirilice i srpskog jezika. Verujte i u državi sa protektorom (BiH) u organima vlasti pitaju vas na kojem jeziku i pismu hoćete materijal. Sramotna je ta Vaša izjava kojom podilazite novinarima. Zar je čovek kriv što se drži „slova zakona"?! Takve stvari su moguće izgleda još samo u Srbiji."
Ovo je sadržina e-maila koji sam, po povratku sa, na žalost, kratkog odmora, zatekao u svojoj „pošti". Uputio mi ga je naš sugrađanin, JM, očito razgnevljen mojom 15-tak dana starom reakcijom na postupak zamenika tužioca u Zaječaru koji je novinarku koja mu je uputila zahtev za slobodan pristup informacijama napisan latinicom, pozvao da bi joj saopštio da on ne zna na kom mu se ona jeziku obraća budući da ne zna da čita latinicu, što sam ja ocenio kao nonsense i zapitao se da li bi tužilac odbio da postupa po krivičnoj prijavi za teško, najteže krivično delo samo zato što je ista napisana na latinici?
Mada sam, iskreno, alergičan na kod nas, na žalost, prečesto prisutan ton koji odiše spremnošću da se svako ko misli drugačije, ili čije izjave se ne shvataju, protera kod Mila Đukanovića ili negde drugde, ili da im se uradi nešto slično ili gore, odgovorio sam JM. A želim da „temu" podelim i sa Vama, jer baš nikako ne mogu da razumem kako je JM u postupanju zamenika tužioca uspeo da prepozna „poštovanje Ustava svoje države" a u mom postupanju „sramotnu izjavu" i „podilaženje novinarima".
Naravno, opšte je poznato da Ustav Srbije u članu 10. predviđa da su u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćirilično pismo a da se službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje zakonom, na osnovu Ustava. Ali, naravno, nije to jedina relevantna odredba u konkretnom slučaju. Primera radi, sigurno je relevantno i to da je, u skladu sa članom 15. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, novinarka mogla da podnese i usmeni zahtev, koje bi tužilaštvo bilo dužno da ga unese u posebnu evidenciju i postupa po njemu.
Čak i ako potpuno zanemarimo jednu drugu ustavnu odredbu iz člana 199. koja predviđa da svako ima pravo da koristi svoj jezik u postupku pred sudom ili drugim državnim organom kada se rešava o njegovom pravu, te da neznanje jezika na kome se postupak vodi ne sme biti smetnja za ostvarivanje ljudskih prava, tužilac je, postupajući sa stanovišta najrigidnijih shvatanja o službenoj upotrebi jezika i pisma, mogao da uradi dve stvari. Ako je hteo, mogao je da zahtev novinarke tretira kao usmeni, uvede ga, u skladu sa zakonom, u posebnu evidenciju, i postupi po istom, razume se, koristeći ćirilicu. Ili je mogao, bilo bi to bar donekle razumljivo, ako ne i prihvatljivo, da pismeno obavesti podnosioca zahteva da isti zahtev, s obzirom na pravila o upotrebi službenog jezika, smatra neurednim i zatraži da ga ovaj, u ostavljenom roku, uredi, pod pretnjom odbacivanja. Nije uradio ni jedno ni drugo. Opredelio se za više nego neformalni razgovor u kome je novinarku obavestio da on „ne zna latinicu", pa shodno tome ne zna „koji jezik ona koristi". Kako se to, u takvom njegovom postupku, može prepoznati „držanje slova zakona"? Zar, upravo obrnuto, nije prepoznatljiva samo ružna poruka. Poruka koja je ili netačna, jer tužilac naravno zna i jezik i pismo koje je novinarka koristila, ili ponižavajuća, jer ako je tačno da ne zna upućuje na zaključak da u našim tužilaštvima rade, imajući u vidu vreme u kome živimo, polupismeni ljudi.
Ćirilično pismo je važan, neodvojivi element istorije i identiteta našeg naroda i kao takvo zaslužuje pravni i faktički tretman koji obezbeđuje njegovo očuvanje i aktivnu upotrebu. A takav tretman svakako ne podrazumeva iracionalno inaćenje, a pogotovo ne potcenjivanje, pa čak i vređanje ljudi sa kojima organi vlasti komuniciraju.