Osetljivima i onima sa urodjeno jakim rodoljubivim osećanjima ne preporučuje se čitanje ovog bloga
Postoji mnogo knjiga i filmova na temu ljubavi prema domovini. U književnosti su tome naročito doprinosili - pesnici.
A od malih nogu su nam govorili da je domovina svetinja. Sećam se, kao što se sećaju i mnogi drugi, da su nas u prvim razredima pučke škole, naglašeno učili o domovini i rodoljublju. Govorili su, pored ostalog, da je domovina "nešto najvažnije na svetu", nešto "što se voli više od majke", više od devojke/mladića (što je eufemizam za ljubavnicu/ljubavnika), te da za domovinu treba da u svako vreme budemo spremni dati život, i tako to.
A o izdaji domovine uglavnom se ćutalo. S prikrivenim prezirom. Nikoga od nas nisu učili kako se to radi. I tako, dok su nam prezentirali hiljade načina kako da volimo domovinu, nisu nam govorili kako se može izdati domovina. Prema tome, svako je morao da sam pravi svoj scenario, ako mu je to trebalo. Medjutim, ruku na srce, izgleda da načina i puteva kako izdati domovinu ima podjednako mnogo kao i načina i puteva kako voleti domovinu. Samo mnogi toga nisu svesni. Izdaju domovinu, a da toga nisu svesni.
S tim u vezi, ja ću danas, na svoj način, govoriti o izdaji domovine. Što bi rekli Englezi, this is going to be tricky.
Naravno, teško je definisati izdaju domovine.
Nije da ja ne čitam špijunske romane, čitam ih. Čak šta više, sećam se da sam, kao mali, bio uvideo da se ljudi odlučuju na izdaju domovine najčešće iz tri razloga: (1) zbog para, (2) zbog političkih uverenja (kada, pretpostavljam, padnu i pare, usputno) i - (3) zbog lukrativnih nagona, što se, opet, svede na ono prvo - zbog para. A tek kasnije otkrio sam da se otadžbina može izdati na mnogo, mnogo više i suptilnijih načina. I dalje učim.
Možda bi trebalo da najpre malo elaboriram o samom pojmu domovine, ali za to nisam baš previše voljan. A odrastajući, počeo sam da shvatam da je domovina jedna - ideja, kao i da je Umberto Eko u pravu kada kaže da za ideju, pa ma koliko ona bila velika i važna (uključujući i onu o Bogu), ne treba glavu gubiti.
Da se razumemo: nema malignih i benignih izdaja domovine. Prema tome, domovina se ili izdaje ili ne izdaje. A izdaja domovine je, izgleda, i svako napuštanje rodne grude, odlaskom u inostranstvo radi bolje zarade, kada ne znate da li ćete se ikada vratiti, iako u početku verujete da svakako hoćete (ako ne zbog drugih razloga, onda zbog onog danojlićevskog - da je umiranje u zavičaju nekako lakše, he, he, he); a zbog toga što se dogodi da dugo ostanete izvan domovine, domovina pati, jer niste na licu mesta kako bi ste kontinuelno davali svoj doprinos da ona procveta i postane sve moćnija i moćnija... Kao i ako se ustručavate da pravite malo više dece, i tako to.
Ovo sve pominjem zato što sam naišao na tri zanimljiva citata koji se tiču te famozne „izdaje domovine".
Slučaj prvi:
E. M. Forster, koji je važio za finog britanskog književnika, jednog od pripadnika famozne Blumsberške grupe (Bloomsbury) u Londonu, čiji su romani "Putovanje u Indiju" i "Soba sa pogledom" mnogo prevodjeni širom sveta, jednom je zapisao:‘If I had to choose between betraying my country and betraying my friend, I hope I should have the guts to betray my country'.
Tek tako. Čovek bi pre izdao svoju zemlju nego svog prijatelja. Može li se tako?
Slučaj drugi:
U filmu «Žudnja, oprez» (Lust, Caution) izvrsnog kineskog/američkog reditelja Anga Lija glavna junakinja, prelepa Kineskinja, u jednom trenutku shvata da je spremna da izda svoju otadžbinu kada je poverovala da se njen partner (stranac) zaljubio u nju.
Izdaja domovine zbog ljubavi? Može li se tako?
Slučaj treći:
Ponovo se vraćam na Engleze, jer oni imaju dosta dobrih primera oko izdajstva domovine. Mnogi su izdavali Veliku Britaniju u korist neke druge zemlje, ali su i drugi izdavali svoje zemlje u korist Velike Britanije. Ne znam da li su kvit u tome, ali izdaja u bogatoj britanskoj povesti ima stvarno dosta.
Jedan od najeklatantnijih primera u istoriji izdaja na svetskom nivou jeste slučaj Kima Filbija (Philby). Gospodin Filbi bio je špijunčina par excellence, u dugom periodu tzv. «hladnog rata», kada je, zajedno sa još nekolicinom drugara, izdao Veliku Britaniju (činio je to u dugom periodu od tridesetak godina, believe it or not), da bi zatim uspešno prebegao u tadašnji Sovjetski Savez. Ostatak života proveo je u Moskvi, gde je, uz odredjene počasti, i sahranjen. SSSR mu se, pored ostalog, odužio i komemorativnom poštanskom markom, što nije baš mala stvar, jer je malo ljudi koji dožive čast da neka strana zemlja izda poštansku marku sa njihovim likom.A na Kima Filbija podsetio me je Milovan Danojlić, koji je u knjizi «Dragi moj Petroviću» (o čemu sam nedavno pisao blog), zabeležio i ovo:
«I Greem Grin voli svoju zemlju, koliko ume i može; njegova ljubav mu, medjutim, dopušta da se zauzme i za jednog izdajnika otadžbine s kojim je nekad prijateljevao. Kad je špijun Filbi pobegao u Moskvu, Grin je njegovu knjigu uspomena srdačno preporučio engleskim čitaocima. Jeste, on je izdao svoju zemlju, piše u tom predgovoru, ali ko od nas nije počinio izdajstvo nekih bića i stvari mnogo važnijih od domovine?... To što u jednoj zemlji prijatelj može javno braniti osudjenog i omraženog čoveka, jeste znak da su ustanove te zemlje zdrave i jake».
Lepo je to Danojlić složio. Potpisujem svaku reč. Svaka čast i Greemu Grinu.
Kada sam već pomenuo Danojlića, da kažem, na kraju, i ove njegove reči iz pomenute knjige: „Pesnici pevaju o ljubavi prema rodnoj grudi, rodoljupci se nasladjuju takvim pesmama, političari nastoje da patriotsku energiju upotrebe za svoje ciljeve. Divim se prvima, poštujem druge, razumem i treće, i ni s kim ne pristajem do kraja".
I ovo je dobro rečeno.
A na kraju krajeva želim da navedem i ovo: Nedavno je jedna dama, koja se prilično eksponira u tzv. NVO, govorila na nekoj tribini o problemima s kojima se susreće društvo u Srbiji (najviše je lamentirala zbog pada stope nataliteta u Srbiji), kojom prilikom je rekla i ovo (parafraziram):
„ Ako malo bolje razmislimo, svaki odlazak iz zemlje 'trbuhom za kruhom' - jeste izdaja domovine, ma koliko mnogi ljudi o tome ne razmišljaju na taj način. Jer, napustiti svoju zemlju zato što se u nekoj drugoj zemlji bolje živi jeste nanošenje štete svojoj rodjenoj zemlji. Zar naša vlada ne izlazi povremeno sa tužnim saopštenjima kako je zabrinuta zbog evidentnog odlaska mladih iz Srbije? Mladih u čije uzdizanje i školovanje je ulagala mnoga sredstva, a oni sada odlaze da izgradjuju neke druge zemlje. Prosto našoj Vladi dodje da im peva onu staru pesmu „Ostajte ovdje, sunce tudjeg neba neće vas grijat...". Ali to ništa ne vredi, mnogi odlaze, a da pritom nemaju grižu savesti...
A domovinu izdajemo i onda kada odlučimo da, umesto najmanje tri, imamo samo jedno (jedino) dete? Činimo to radi našeg komoditeta, jer nama tako odgovara, a to što je domovini potrebna armija mladih 'koji će da joj budu glavna snaga', nikoga se više ne tiče. Kao da vele: Neka decu prave drugi! I tako, pada natalitet, i mi se smanjujemo i smanjujemo, i smanjujemo, jer više ljudi umire nego što se radja. To je ozbiljan problem u Srbiji.
Budimo ozbiljni. Svi smo mi izdajnici, na ovaj ili onaj način".
Mada lično mislim da dotična dama na stvari gleda sa suviše tamnim naočarima, nisam spreman da joj protivurečim i da kažem da nije u pravu. A opet, smatram da treba ljudima prepustiti neka svako radi šta i kako hoće, a taj kriterijum voljenja/izdaje domovine ostaviti po strani. Pa neka ispadne šta ispadne. Zar nismo u XXI veku?
Addenda:
Jedan moj dobar drugar, koji ima nadimak „Pivoljub" (on se time ponosi, uvrnuto smatrajući da je bolje biti pivoljub nego rodoljub), nedavno mi reče: „Vladimire, ponekad imam utisak da ti u tvojim razgovorima/pisanjima pokazuješ 'sindrom mešane salate'. Suviše raznovrsnih sastojaka! Zapravo, svega kod tebe ima. Primetno".
Ja pokušavam da reagujem munjevito: „I don't fault your logic. A opet, podsećam te da je dobra mešana salata - dobra salata. Da bez dobre salate ne valja. Zapravo, od dobre salate nikome ne škodi. Naprotiv". I smejem se pomalo imbecilno, valjda od previše piva.
I naručujem sledeću turu piva. Neka smo veseli. A onda se setim da mi je nedavno i jedan uvaženi blogokolega uputio, ma koliko dobronamerno, prekor da u blog uvodim previše likova (Nurudin: ...Umberto Eko, Turgenjev, Meredit, Danojlić, Samjuel Beket, sredovečni muškarac, Ivo Andrić, Niče, Monikа, Šekspir, Lav Šestov, Tolstoj, Dikens, Gete, George Meredith prijatelj Petrović, Teofil Pančić, Brodskи, Sioran, Jejts, Ezrа Paund, И на крају prof. Nsarski...). Previše sastojaka, previše likova, - počinje da mi se vrti u glavi.
Onda udahnem duboko i pogledam u Pivoljuba, koji mi se drugarski smeši. Nešto mi je milo u duši, pa počinjem da pevušim onu američku pesmicu koja počinje rečima: „It's lonely at the top"...