Gledao sam sinoć Vuka Jeremića u emisiji Olje Bećković. Delovao je deprimirano i pričao neuverljivo. Nigde onih odsečnih gesti i grimasa koje pojačavaju utisak publikuma. Ruke skoro nije ni koristio a ranije mu je trebalo pola studija da komotno govori.
I rekao je nešto što svedoči da Srbija kroz njegovo ministrovanje nije ni imala smislenu spoljnopolitičku strategiju oko Kosova, ako se zanemari unutrašnja upotreba toga problema. Naime, kazao je da bi izglasavanje rezolucije koju je on poslao u Nju Jork bio zapravo poraz Srbije.
Boško Jakšić, koga veoma cenim, pomogao mu je tako što je kazao da je nakon tog 9. septembra neophodno formulisati novu politiku oko Kosova i Jeremić se nije tome puno protivio, ali se stekao utisak da bi on lično i dalje voleo po starom.
A nakon 9. septembra, će stvari nužno morati izgledati drugačije. Toga je svestan i Jeremić pa je na direktno pitanje Olje Bećković, je li mu važnji hektar zemlje ili čovek, odgovorio bez razmišljanja - "čovek".
Upravo je u tom odgovoru potencijal za formulisanje nove srpske politike u odnosu na Kosovo. U fokus moraju doći ljudi i njihovi problemi. I Srbi i Albanci. Srbi na Kosovu tako što će Srbija postaviti realan cilj da im tamo omogući normalan život. Da radi na razvoju i autonomiji lokalnih samouprava u enklavama južno od Ibra. Da u tim enklavama organizuje školstvo, zdravstvo, kulturu i informisanje na nivou onih standarda kakvi su u Srbiji. Da potpomogne ekonomsku i socijalnu održivost života u enklavama. I da enklavama omogući prirodnu, institucionalnu vezu sa Severom Kosova koje bi moglo dobiti širu autonomiju.
Na severu Kosova, severno od Ibra, moguće je organizovati život u široj autonomiji srpske zajednice, sa najširim vezama sa maticom. Model sličan Olandskim ostrvima ili Južnom Tirolu. To podrazumeva maksimalno otvorenu granicu prema Srbiji i sve što ona podrazumeva. Srbi na Kosovu bi mogli dobiti mogućnost da učestvuju u političkom životu kako na Kosovu tako i u Srbiji.
U odnosu na kulturno - istorijske spomenike i SPC moguće je obezbediti eksteritorijalnost i pogodnosti koje bi omogućavale njihovo nesmetano funkcionisanje i zaštitu.
Za tako formulisanu politiku Srbija bi dobila podršku zapadnih saveznika, a bez njihove podrške nije moguće ostvariti ni jedan cilj. To smo valjda naučili.
Istovremeno, stvorili bi se tako uslovi za istorijsko pomirenje Srba i Albanaca i zajednički put ka EU i NATO. Srbija bi postala mnogo stabilnija politička zajednica, a velike teme bi praktično bile eliminisane iz politike. Stabilno bi postalo i Kosovo.
To bi fokus vratilo na rešavanje tema iz svakodnevnog života, na potrebu modernizacije i razvoja.
Srbija bi stvorila mogućnost da preko ekonomije i zajedničkih interesa, te preko respektabilne srpske zajednice na Kosovu tamo ima značajan uticaj i ostvaruje svoje legitimne interese.
Na Balkanu bi konačno bio završen proces sukoba oko granica i bila podvučena crta na jedan istorijski period koji traje od druge polovine devetnaestog veka.
Te rezultate bi jedna hrabra vlast mogla onda pretsaviti kao kompromis u kome su svi nešto dobili...
No, ima jedna opasnost. Ako u politici neku stvar ne uradite na vreme, u sledećem ciklusu rešenja su nepovoljnija. Za ovo što sam napisao, vremena još ima. Ali, ne previše..