Srbija nadvladala aktuelne šampione sveta u košarci, Špance.
Ova utakmica je više od pobede u četvrtfinalu. To je pobeda jedne mlade generacije košarkaša nad sopstvenim neiskustvom. Španci su svojom neviđenom upornošću samo ulepšali taj čin.
Trojka Teodosića sa skoro 10 metara, tri sekunde pre kraja, valjda je bio najlepši način da se uzbuđenje dovede do košarkaškog vrhunca.
Meni se početkom drugog poluvremena utakmice činilo da sve polako prelazi na stranu Španaca. Pre svega kao plod njihovog velikog iskustva i još veće samouverenosti. Uz tešku borbu i puno grešaka, utakmica se prosto razvlačila prema svom kraju. I ličnim greškama smo bili više opterećeni. Ipak, kakva-takva razlika se održavala, u našu korist. Skoro neprestano. Neko čudo nas je držalo. A to "čudo" su izuzetna srčanost i trojke Kešelja, lucidnost Savanovića. I, naravno, "potezi sa klupe". Zaista je neverovatno sa koliko snage Ivković učestvuje u utakmici.
Teodosić se tokom igre jedva snalazio, mučio se da nađe ritam... No, poslednje sekunde utakmice su njegovo pravo vreme. Većina igrača, ne naših, već uopšte uzev, ne bi tako rado preuzela odgovornost. Kod njega prosto kao da se tada najviše razbudi žeđ za igrom. Takvih igrača smo u košarkaškoj istoriji već imali nekoliko. Da ih ne nabrajamo. Ostavićemo u ovom pasusu samo Teodosića kao "direktno prozvanog". Dakle, skoro sa deset metara, i to preko ruku igrača koji je znatno viši od njega. Da je trojka data iz neke izrađene akcije, gde čovek ostaje sam na 6,25 i šutira, bilo bi to neuporedivo manje efektno od ovoga što se večeras desilo. Ono što je Teodosić uradio graniči se sa košarkaškim bezobrazlukom.
Bilo bi nepošteno ne pomenuti Veličkovića, koji je držao prvi deo utakmice i odigrao fenomenalno. Konačno, tu su i svi ostali. To se zove tim! Obrni-okreni, mi smo najmlađa selekcija na prvenstvu. Plasirali smo se na Olimpijadu. Ušli u četvrtfinale preko svetskih prvaka. Koliko god da urade dalje - treba ih od srca pozdraviti !!
Dudine bebe !!! :)