Međunarodni sud pravde u Hagu odlučio je da ne odlučuje ili da je secesija Kosova legalna ili šta već, kako ko čita i tumači. Sve u svemu, 'oladiše nas. E, evo i Generalna skupština Ujedinjenih nacija prihvatila rezoluciju čiji je najveći značaj, izgleda, da njome nismo rasrdili one koje kumimo. Vlast se, liči, baš trudi oko toga. Neću oko toga da cepidlačim, većina ovih što ih kritikuju prilično su doprineli da stanje oko Kosova bude nepopravljivo. Iz nekog razloga oni koji su na vlasti smatraju da je to jako bitno, pa se trude. Sve u svemu, ni oni ovim ishodima ne bi smeli biti iznenađeni. Pre svega, svako ko iole prati šta se u svetu dešava i zna istoriju mora biti svestan da pravde i prava u međunarodnim odnosima bude samo sporadično. Češće je nema nego što je ima. To jeste dovodilo pre ili kasnije do potresa, većih ili manjih, kao što će i ovo sa Kosovom kad tad da proizvede nekakav karambol jer se de fakto i radi o nepravdi. No, to nije predmet moga trenutnog interesovanja i nama kao društvu i ne treba da bude zlurada uteha to što će zbog ovog presedana možda izbiti nekakva žarišta u svetu, gde će ginuti ljudi, mi od toga nemamo ništa. Osim još loše karme ako se budemo radovali nekom krvoproliću kome su postupci velesila oko Kosova doprineli.
Mene zanima doprinos činjenja ili nečinjenja naših rukovodstava da se stvari odvijaju na ovaj način. Ubeđen sam da je problem pre svega u nedostatku unutrašnjeg potencijala Srbije da problem Kosova reši u svoju korist. Situaciju oko Kosova bih možda mogao da uporedim sa oduzimanjem deteta od neodgovornih roditelja. Prvo je dete ozbiljno zapušteno, higijenski, vaspitno, medicinski. Kada je zbog toga počelo da se ponaša tako da nam ozbiljno ide na živce, onda smo počeli da ga zlostavljamo. I to onako, bahato, pijano, nismo gledali gde udaramo...E, onda je po prijavi došla policija, oduzela nam dete i dala ga na staranje socijalnim službama. Dobro je poznato da deca ni onda nisu srećna i da ni tada ne dobijaju pravu negu ali bar nisu fizički ugrožena. Onda se roditelji uprepodobili i sudski traže dete nazad. Neko sada ceni da li smo mi postali bolja porodica i da li smo sposobni da se na pravi način o detetu staramo. Evo, deset godina od našeg uprepodobljavanja cenjeno je da li smo se stvarno popravili ili nismo. Rezultat smo videli.
Od pre demokratskih promena i posle njih, skoro svi koji su bili u vlasti unisono govore kako ne daju Kosovo. To je legalno i legitimno. Ali, tu ima jedan mali problem - zamislite situaciju da sutra u Beograd hitno doleti na primer Bajden i kaže Tadiću kako mu se u ime celog sveta izvinjava i da je to sa Kosovom nepravda i da nam ga furtom vraćaju, evo od sutra već možemo da ga vratimo u posed, američke trupe su već počele da se iseljavaju. Joj majko, šta bi mi onda!? Naime, ispravite me ako grešim, niko od tih koji ne daju Kosovo, do dana današnjeg njie rekao šta bismo mi radili kada bi nam ga vratili. Kako bismo mi upravljali teritorijom sa 2.000.000 ljudi koji nas, hm, hajde da kažemo ne vole, od kojih je tek svaki deseti zaposlen?
Kako bi smo izdržavali 1800000 ljudi kada jedva i svoju sirotinju izdržavamo? To što ja ne vidim kako bi to funkcionisalo, naravno, ne znači da nije moguće, nisam toliko pametan. Ali bi u najmanju ruku bilo pristojno da oni koji viču da ne daju Kosovo pokažu tu pamet i izlože neki plan. No iako ilustrativan, to nije najveći problem.
Hajde da budemo objektivni i pogledamo se sa strane. Država Srbija svakodnevno demonstrira da ne može da brine o svojim građanima na nekom ozbiljnijem civilizacijskom nivou. Minimum minimuma uređenosti koji se podrazumeva u državama koje imaju presudnu ulogu u odlučivanju o „srcu Srbije" za nas je previsoka prečka za preskočiti. Zašto bi nam neko verovao da ćemo biti dobri i civilizovani prema ljudima druge nacionalnosti kada ne umemo da budemo takvi ni prema svojim sunarodnicima? U Novom Sadu je motociklista vozeći na zadnjem točku preko 100 km/h pokosio dete na pešačkom prelazu. Čak ni iz takve neizrecive tragedije se ne izvlače pouke. Prošao sam tuda desetak minuta nakon tragedije, isto veče sam šetao psa tim bulevarom. Pod zauvek urezanim utiskom slike dečijih ručica koje su virile ispod čaršava zgranut sam gledao kako samo pet ili šest sati posle užasa koji se dogodio istim tim bulevarom i dalje divljaju motori i automobili!?! Policije slovima i brojem NIGDE!!! Ljudima koji imaju vlast u ovoj zemlji iz obesti ubijeno dete nije dovoljan razlog da se nešto preduzme. Mi građani ove zemlje nismo sposobni ni sopstvenu decu da štitimo, da ne govorim o novinarima ili ljudima raznih profesija koji su zbog savesnog pristupanja sopstvenom poslu došli u situaciju da im se preti, tuče, ubija...
Srbija je država koja nije zrela da se uhvati rešavanja najosnovnijih problema. Ovde ne postoji ispravan odnos prema ubijanju dece što nas na evolutivnoj lestvici spušta ispod svake poznate životinjske vrste. To je naš problem a ne Kosovo. Kada bi ovde postojala kritična masa pameti i svesti o osnovnoj ljudskoj empatiji onda bi se i problemi Kosova nekako rešili. Poruke da se ne da ovo ili ono dok o životu i smrti u ovoj zemlji odlučuje bahat polusvet do mene ne stižu. Kosovo mi je nisko na listi prioriteta dok god moram da strepim kad mi deca izlaze na ulicu.