Najnovije istraživanje međunarodne organizacije "Transparensi internešnal" govori da građani Srbije percipiraju vrhove političkih stranaka kao ključne nosioce korupcije.Iza njih dolaze zdravstvo, prosveta, policija, sudstvo,mediji, NVO sektor i na kraju verske organizacije i komunalne službe.
Ja bih lično možda malo drugačije poređao institucije, možda bi komunalne službe bile ispred NVO sektora, ili privreda ispred medija, ali percepcija da su vrhovi političkih stranaka najkorumpiraniji i da su samo srce korupcije - stoji.
Portparoli političkih stranaka će sigurno "vrisnuti" na ove konstatacije i pravdati se kako u javnosti postoji neka "zločasta" kampanja protiv stranaka, pa onda zbog toga građani to tako vide iako objektivno nije tako. Naravno, njihovo je da pričaju i traže opravdanja, da kontrolišu moguću štetu i da vežbaju demagogiju.
Jednom je Desimir Tošić pričajući o političkim problemima Srbije, među najbitnije stvari stavio profil naših političkih stranaka. Uporedio ih je, činimi se sa kafanom u koju ljudi dođu, malo odsede, proborave pa onda pređu u drugu kafanu sa iste strane ulice ili preko puta.
Hteo je istaći koliko su one u principu više trka za nekim ličnim interesom nego želja za učešćem u artikulaciji javnog dobra i javnoga interesa. Ovo valjda ne treba posebno dokazivati jer je naša politička praksa puna takvih primera. Poslednji je primer Vlajka Senića. Sedeo je dugo u krčmi zvanoj SPO i kada je ta krčma došla pred "zatvaranje" prešao u piceriju G17.
U poslednje četiri godine u praksu je uvedena "feudalizacija" političkog života i "feudalizacija" vlasti. Stranke na vlasti su podelile oštrom crtom svoje zabrane i tu nema ko da priviruje. Tako je G17 kontrolisala novčane tokove, Velja Ilić, asfalt, saobraćaj i građevine, DSS "ministarstva sile". Čitavu strukturu u tim sektorima popunili su stranački ljudi, niko nikoga ne kontroliše, stvar ili tzv. "stabilnost" opstaje na podeli plena. Kad je u maju ove godine u vlast kao najkrupniji partner ušla i DS prihvatila je oberučke isti princip i nazvala ga "podela odgovornosti" umesto podela plena.
Još kada je promenjen Ustav i mandati njime dati na upravljanje strankama umesto poslanicima stvoreni su potpuni uslovi za partiokratiju i nesmetano raspolaganje plenom od strane stranačkih vrhuški. S obzirom da je država još uvek najveći vlasnik, da direktno drži javna preduzeća kroz koja prolazi najveći novac, da se direktno bavi investiranjem od para dobijenih privatizacijom, da direktno odlučuje ko će, kako i gde imati primat, da se mogu nesmetano donositi zakoni koji će favorizovati jednu granu na račun druge, ili jednu firmu na račun svih ostalih, otvara se obilje mogućnosti za korupciju. U ostalom glasanje u Skupštini o formiranju anketnoga odbora za "Deltu" je jasno pokazala "čija majka crnu vunu prede", što bi rekli narodnjaci.
U isto vreme monopolisti "kupe" vlast i tzv. "opoziciju" i preko toga monopola finansiraju i servisiraju sebe i političku klasu.Svima lepo. Ministri se onda ne libe ići kod monopolista, otvarati njihove objekte, držati prigodne govore i u tim govorima interes monopoiste nazvati "državnim interesom". Naravno da protiv toga nema ništa ni tzv. opozicija. Ako se na to reaguje, onda slede horski rafali. Cenu plaćaju svi građani i to površno gledajući nije klasična pljačka, ali je svakodnevno, sistemsko i uporno pljačkanje svih od strane monopoliste i političke klase u vrlo čvrstoj, neraskidivoj koaliciji.
Antikorupcijski zakoni su namerno nedorečeni. Svakome nešto fali i tako je osigurana njihova slaba primenjivost i neefikasnost. Stranke mogu slobodno sakriti svoje finansijere, antimonopolska komisija kad utvrdi monopol ne može kažnjavati nego to rade sudije za prekršaje, antikorupcijski savet skoro da nema nadležnosti osim što može da priča, komisija za javne nabavke je pred zatvaranjem...
Ako je neka stranka na vlasti i njeni ljudi, uhvaćena sa rukom u "medu", a videli smo to drastično prilikom kupovanja lokomotiva preko butika za donji veš, bez tendera i procedura, ili u priči sa plajčkom na auto - putu, pa prilikom ugovora o koncesijema, onda se malo nadure koalicioni partneri i opstanak vlade proglase "državnim i nacionalnim interesom" zbog čega ne treba terati mak na konac. Dakle, korupciju proglase državnim i nacionalnim interesom.
Dokle god se ne uklone ovi krupni, sistemski uzroci korupcije, uzaludna je borba protiv one manje. To je isto kao kad bi hteli da posečete stablo ogromnoga baobaba, ali tako da krenete skidati list po list. Dok bi došli do zadnjega lista, oni ranije skinuti bi opet prolistali. Jer, da nije debla ne bi bilo ni listova ni grana.