- Muzika se najbolje opisuje muzikom.Rečima se može reći samo da je to kad prstomkojim svirate uštinete lopticu iz koje izleprša hiljade divnih i divljih boja.
(Radomir Mihailović Točak, kompozitor i gitarista, 1976.)
- Come on, have some coffee, yeah. Coffee heals . . . Iggi Pop govori Tom Waitsu u filmu Coffee and cigarettess / Somewhere in California Jima Jarmuscha Nagrada za najbolji kratki film na filmskom festivalu u Kanu 1993
„ZAŠTO NE VOLIM SNEG“ (2/x)
LP (PGP RTB 1981.)
Na trenutak sam se zagledao u uramljenu gramofonsku ploču okačenu iznad veš mašine i odmah napravio nered. Poprskah mokraćom pločice. I farmerke.
- Bestraga! – zarežah.
Upišao sam se kada sam na njoj pročitao sićušan naslov štampan latinicom. Doslovno. Bila je to, po meni, autorski najvrednija a instrumentalno najkvalitetnije odsvirana ploča u istoriji ex Yu progressive rock muzike.
Debitantski albumi Korni grupe (1972) i Leb i sol (1977) kao i pesme sa ploče “Modra rijeka” koju su Indeksi 1978. komponovali na stihove pesnika Maka Dizdara sa recitalima glumca Filipa Šovagovića, bile su takođe vrhunska ostvarenja ali po mom mišljenju ni blizu ovom Smakovom LP-ju.
Prvobitno zamišljena kao Mihailovićev solistički rad posvećen preminulom bratu, “Zašto ne volim sneg” ploča izuzetno pesimistične, mračne i turobne atmosfere, naposletku je 1981. izdana kao album grupe Smak na kojem je Dado Topić pevao naslovnu numeru a pok. Lazar Ristovski umetnički doprineo svojim virtuoznim improvizacijama na klavijaturama. Instrumentali Maht pustinja, Talisman, Balet i Zajdi zajdi – za mene bili su i do danas ostali staništa muzikom neponovljivo izraženih, najdubljih ljudskih emocija.
Neizmerno sam voleo tu ploču. Uostalom kao i sve druge Smakove albume i Točkove kompozicije. Ali posebno, posebno ovu. Sećam se, jedno vreme sam bukvalno spavao s njom; bila mi je nešto poput devojke u koju bejah baš ludo zaljubljen. Ko da zna, možda i zbog toga što smo ta ploča i ja praktično bili vršnjaci.
I sad, nakon toliko godina, stajao sam tu pred “Njom” sa “Andrejčićem”, svojim pišuljavim, smotanim tikvanom u rukama i pitao se kog đavola baš “Ona” uramljena u stakleni okvir radi u Leninom kupatilu?! Na pamet su mi padale razne stvari. Možda je.
- Andrei – začulo se iza vrata.
Nisam odgovorio. Otresao sam se i zakopčao rajfešlus.
- Andrei, može li još jedan ‘Džarmuš'?
Do đavola više i ona i ‘Džarmuš‘! Već smo popili sedam kafa od jutros. Zar joj nije bilo dovoljno?
- Ne hvala! odgovorio sam i sagao se da pospremim nered.
Uzeh toaletni papir i njime pažljivo pokupih pišalinu oko wc školjke.
Dragom prijatelju Filipu – od R.M. Točka, u Beogradu 1981.pročitao sam posvetu par trenutaka kasnije sa naradžaste nalepnice na ploči.
- Izvini Lena, ko je Filip i šta ona ploča radi tamo? morao sam da ju upitam čim sam izašao iz kupatila
- Filip je moj tata... Mnogo je voleo Smak
Rekla je „tata“. Dobro sam čuo. Ne ćale, ne matori, ne stari - već „tata“.
- Voleo? Kao oladio se, više ne voli? Pa gde je taj čovek, hteo bih odmah da mu pružim ruku?! I da ga ′Ukorim′, razume se!
Šalio sam se naravno ali, filmova mi, odmah sam poželeo da upoznam Filipa. Mogu samo da zamislim kakva li je to legenda od čoveka uramila Smakovu ploču! A kako vidim bio je i Točkov prijatelj.
- Oladio se... E ta ti je dobra Tarkovsky...“ – odgovorila je sipajući kafu u šolju prekrivenu motivima Gaudijeve „Sagrada Famillia“-e.
Uveliko me zezala zbog imenjaka, legendarnog ruskog režisera. Nije mi smetalo. Čak šta više.
- Moj otac nije živ ,tužno me pogledala.
Jebote, kakav sam ja kreten. „Oladio se“! Gde mi samo to pade na pamet.
- Lena, žao mi je...“ snuždih se, šta ću.
- Hej, čemu drama dečko? Filip je umro davno, ima tome godina, iha-haj! ,trgnula se, odmahnula rukom i dodala:
- Uostalom, tu ploču čuvam samo iz sećanja na njega. Iskreno govoreći, nikad nisam shvatila čemu toliko oduševljenje Smakom? Uopšte ne kapiram taj bend!
Ćutao sam. Nisam hteo da joj odgovorim. Mislim hteo sam ali nisam, suzdržao sam se. Čim smo otpočeli saradnju, oboma nam je bilo jasno da imamo potpuno različite ukuse i nepomirljivo suprotne stavove i poglede vezano za umetničko delovanje.
Recimo, dok sam se ja zaista divio instrumentalnim gigantima sedamdesetih nju je opčinjavao muzički banalizovan, pojednostavljeni zvuk osamdesetih, tekstovi politički angažovanog „Novog Talasa“, posebno ona ekipa Paket Aranžmana - Idoli, Orgazam i Šarlo Akrobata, zatim zagrepčani Štulić sa Azrom i Rundek sa Haustorom; razume se Katarina II kasnije Ekatarina Velika... Sve pesme Mladenovića, „Dečaka iz vode“, kako su ga kasnije prema knjizi poezije prozvali, deklamovala je u dubokom zanosu napamet.
Od režisera, volela je praktično sve one autore koje ja nisam – na prvom mestu amerikance Jima Jarmuscha, muzičara i profesora engleske književnosti iz Akrona (Ejkron, Ohajo) i Davida Lyncha, uvrnutog slikara iz Montane koji se u svojim filmovima najviše bavio „onostranim“, zatim one fince, braću Kaurismäki, nemce Wernera Stipetića Hercoga, Wi(lhel)ma Wendersa, španca Pedra „Fuck me, fuck me, fuck me, Tim!“ Almodovara, kao i druge autore iz te generacije četrdesetih i pedesetih koji uglavnom nisu završili zvanične filmske akademije već neke sasvim druge škole pa su zato na svoj način, „slobodnije“, interpretirali sedmu umetnost -– a upravo je to, čini mi se, bilo ono što je Lenu fasciniralo a što mene uopšte nije doticalo. Možda zbog toga što su uglavnom davali prednost formi nad sadržajem filma.
U procesu rada zamišljali bi pojedine scene, određenu atmosferu, detalje, kratke isečke, parčiće radnje pa bi posle od tih svojih „ideja“, međusobno nepovezanih fragmenata i niti pokušavali da sastave Priču, što često nije uspevalo. Po mom mišljenju skript bi unapred morao biti potpuno jasno definisan jer dobro osmišljena priča u startu je prvi preduslov za kvalitetan film!
- Nego da se mi vratimo na posao. E sada bi trebali da razradimo dijaloge. Za ovo dvoje glavnih likova... Imaš li ti neke konkretne glumce na umu?, upitala je.
Eto ga, čisti Džarmuš! To je bio njegov način pisanja dijaloga; on bi pisao imajući konkretne osobe na umu, ne samo glumce, već naturščike, propalice sa ulice, prijatelje muzičare i često ih je prilikom snimanja puštao da improvizuju. Zaista nisam voleo njegove filmove ali nikada nisam izbegavao priliku da učim o bilo čijem, pa ni o njegovog procesu rada.
- Ne.
- Nisi uopšte razmišljao o tome?
- Ne, to nije moj način, Lena. Ja ne radim tako.
- Prava šteta, jer recimo, ne znam da li si upoznat ,ali Džarmuš
- Znam sve o tom čoveku , rekao sam i dodao:
- Jedino što mi je dobro u tim njegovim filmovima to su ona česta zatamnjenja!
- Sad si već pakostan! , pogledala me ispod oka.
- Iskreno govoreći, nikad nisam shvatio čemu toliko oduševljenje Džarmušem. Uopšte ne kapiram tog čoveka! , namerno sam ju pecnuo ali ovaj put kroz smeh. Zbog Smaka, razume se.
- Nije mi do šale, Tarkovsky! Znaš, dečko, zaista mislim da bi bilo dobro da se već sad, u ovoj fazi pisanja dijaloga, fokusiramo na neke konkretne glumce i da za njih pišemo! Recimo čuveni film.
Opet je počela da me smara. Misli su mi odlutale ka Filipu koji je uramio Smakovu ploču. Pitam se samo kakav je to čovek bio? Pogled sam tupo spustio na Lenin „knjižolić“ na kome je ležao zgužvani omot Bele „Milka“ čokolade.
Nikola A. Svilar (Audio zgrada)