Obaveštavam sve zainteresovane ponuđače da raspisujem tender za kuma moje treće knjige, koja treba da ugleda svetlost knjižara do ovogodišnjeg sajma knjiga. A to samo što nije. Dakle, svi koji imate dobru ideju kako bi moja nova knjiga mogla da se zove, izvolite predložiti. Primam samo neobavezujuće ponude, budućem, mogućem kumu uz zahvalu za kumstvo nudim nagradu u formi potpisanog kumčeta, vođenje na kafu, kalorije, druženje i posebnu rođačku zahvalnost. To, naravno, podrazumeva da ga uskoro može posetiti naša porodica koja broji više od prstiju jedne ruke i izraziti mu ličnu zahvalnost, koju će posebno zapamtiti zbog pansionske metraže posteljine za nama. Onima koje bi i ta vrsta nagrade zanimala, nudim i jednokratno gostovanje na mom blogu.
Prvoj knjizi sam ja dala naslov. Drugoj je naslov smislio kum Miroslav Nune Popović, umetnik i bloger ovdašnji. Kako se iskazao razumevanjem mog pisanja i maštom, to mi je palo na pamet da bi i kuma moje nove knjige trebalo da potražim ovde, na blogu.
Svi zainteresovani za kumovanje treba da znaju da se radi o zbirci priča, onakvih kakve čitate na mojim blogovima. Naravno, na teme iz svakodnevnog života. Uzmimo na primer par pasusa iz rukopisa koji je već predat izdavaču i upravo po njemu troše crvenu boju lektori:
»...Odjednom je ispred mene nikao čičica. U plavoj trenerci ispeglanoj na šav, ogromnih naočara televizorskog oblika i keramičkog osmeha kojim je pokazivao da je konačno iskoristio sve godine plaćanja zdravstvenog osiguranja.
»Jeste li vi devojčica?«, srdačno je pripitao čičica.
Ustuknula sam korak nazad, taman toliko da nagazim Ikara Varvarina koji se, kao svaki hrabri pas čuvar, bezbedno smestio iza mojih nogu.
»Jeste li vi devojčica?«, strpljivo je ponovio nepoznati.
- Kako to mislite?
- Jeste li žensko?
- Jesam...
- A koliko ste stari?
- Četrdeset šest...
- Dana?
- Godina.
- Ma ne Vi, nego šećerlemica.
- Kakva šećerlemica?
- Vaša šećerlemica.
U tom trenutku sam levim okom počela da gledam koje drvo je najpogodnije da se u trenu uzverem na njega, a desnim da li ima oko mene neki tvrđi predmet kojim bih keramičku kolekciju poslala na remont...«
(»Kučkari«)
Ili uzmimo na primer:
»...»Ljubavi moja«, šištao mi je Žmu za vrat, dok sam otvarala vrata budućeg romantičnog gnezda. Vukući kofer za sobom, Žmu je užagrenog pogleda probao da doda još neku prigodnu izjavu i – nestao iz mog vidokruga. Klizećim startom, na kome bi mu pozavideo svaki profesionalni hokejaš, Žmu je naglavačke uleteo u stan. Na svu sreću je njegov dalji pad zaustavila metalna korpa za veš, inače bi skrhao piramidu plastičnih kutija, koje su odmah iza nje nagrmadili studenti-hrčci. U pokušaju da pomognem izabraniku srca mog, ugazila sam u nešto mekano i lepljivo što je, suprotno očekivanjima nakon tih prideva, divno mirisalo. I dok se Žmu četvoronoške iskoprcavao ispod kofera koji ga je napao s leđa, ja sam počela da penim. U bukvalnom smislu te reči. Naime, ispostavilo se da su studenti po hodniku prosuli prašak za veš. Tečnog i klizavog agregatnog stanja.
Naravno da se nismo predali. Ako smo rekli da će biti romantično, tako će i da biva.
»Ljubavi moja«, zacvrkutao je Žmu užagrenih očiju, dok su mu pod nogama pucale plastične kutije.
»Zlato moje«, mirisala sam bez fleka, alpski sveže sa prizvukom lavande.
Žmu se zagnjurio u moje naručje i prošaputao: »Ne radi bojler«...«
(»Romantika u pokušaju«)
Ili:
»...I ne samo zbog toga mi je lepo muka i od leta i od mora i od kupaćih kostima. Ne treba zanemariti ni proces kupovine istih, koji svakoj ženi, koja ne izgleda kao posledica foto-šopa, bezdušno ubija samopouzdanje. Za početak, na odeljenjima za prodaju kupaćih kostima rade osobe valjda ženskog roda, jer prirodni atributi tog pola im nisu vidljivi, sem ako ih ne nose na leđima. Pri pogledu na njih, meni dođe da padnem na kolena, dignem ruke u vis i bilo kom dežurnom bogu priznam da su čuda moguća – mrtvi su ustali i žive među nama! Ne samo da žive, nego i se i bave trgovinom. To bi, doduše, moglo da obuče kupaći kostim iz najnovijeg mentalnog košmara kreatorskog zlotvora, jer ono i tako izgleda kao reklama za stolarsku radnju. Može da sedne na obrnutu kafenu šoljicu i da pozove i drugaricu da joj se pridruži. Pa da vas obe pogledaju pogledom nadčoveka koji proučava amebu, ocenjujući s prezirom vaše telesne kapacitete sklone višku, iako je potpuno sigurno da njihov mozak ne može da konkuriše ni dehidriranom grašku. Ali, ona može da obuče šustiklu zvanu kupaći, a ja ne mogu...«
(»Čik kupi ako smeš«)
Izvolite, konkurs ili lepo srpski rečeno - tender, je otvoren!