U mikronskom delu sekunde, u trenutku kad je desnom slepoočnicom dotakao beton, osmehnuo se: Gotovo je!
Mrak, tama, crnilo...sakrili su od njega krv koja je počela da mu kulja iz usta, da curi iz ušiju i nosa, raspukle lobanje. Miša je skamenjen, razrogačenih očiju klečao pored motora. Više nije mogao da čuje, posle nekoliko sekundi, Mišin promukao krik: Upomoć! Ljudi upomoć...ubio se...skočio je...
Svog prvog mrtvaca video je u osmoj godini. Ustvari, video je kako ubijaju čoveka. Nikad nije zaboravio jarko crvene mrlje krvi na belom do slepila snegu. Bilo je rano zimsko jutro. Zubarka mu je rekla da dođe pre škole, trebalo je da mu izvadi lek iz zuba. Na maloj čistini između kuća, blizu ambulante, video je grupu ljudi koji su se žučno raspravljali. Zastao je radoznalo ih gledajući. Odjednom su četvorica noževima počeli da ubadaju jednog koji je ubrzo pao na kolena i prestao da se brani. Kad je pao, preklali su ga i iskopali mu grkljan. Ispala mu je torba iz šake! Iz širom otvorenih usta izlazila je gusta para. Mozak mu nije radio, samo oči, stajao je i gledao. Primetili su ga osvrćući se, najstariji koji je stajao sa strane, počeo je da mu se približava. Kad je prišao, podigao je torbu, očistio je dlanom od snega, uturio mu je u udrvenelu šaku i rekao: Idi kući sine, idi...ovo nisi smeo da vidiš. Nije mogao da se pokrene, čovek ga je obuhvatio oko ramena, okrenuo i ponovio: Idi kući, idi.
Osam godina kasnije u drugom gradu, vraćao se s najboljim drugom iz škole, zasipali su rečima jedan drugog, dajući sve od sebe da nadgornjaju i pokažu svoje znanje i obrazovanost, na ćošku ispred zgrade u kojoj mu je stanovao stric, skoro su naleteli na mladića i starijeg, sedog, uspravne kičme čoveka. Gledali su se pravo u oči i ćutali. Iznenada je stariji čovek iz džepa od pantalona izvadio revolver i pucao mladiću u čelo. Pošto je mladić još davao znake života, starac se pognuo i ponovo pucao u njega. Onda se uspravio, osvrnuo oko sebe i videvši ih, pozvao je njegovog druga : Idi dijete nađi prvog milicionera i dovedi ga ovđe. On je gledao kako se oko mladićeve glave stvara lokva krvi, tamne i guste. Starac je spustio revolver na zemlju, izvadio kutiju Drave, zapalio cigaretu i čekao.
U vreme kad se očekivao prolazak američkog predsednika Forda i Druga Tita, njemu i dvojici njegovih drugova, ljudi iz obezbeđenja su naredili da se udalje...eno tamo iza onog solitera. Pre toga su sedeli na klupi donetoj iz parka i pili albanski konjak zalivajući ga BIP-om, na petnaestak metara od bulevara. Sila boga ne moli a i nije im bilo do raspravljanja i zajebavanja, uzeli su gajbu s pivom, flaše konjaka i odšetali do pokazanog solitera. Tamo nije bilo klupe pa su seli u travu ispod jedne lipe. Ćutali su i pili, do njih je dopirao žagor mase koja je s jugoslovenskim i američkim zastavicama bila postrojena duž celog bulevara. U jednom trenutku nastao je tajac, valjda se kolona približavala i ljudi su hvatali dah za predstojeće klicanje, začuli su glas negde gore, visoko. Bio je na njima nepoznatom jeziku, glas je bivao sve jači i bliži, čovek je vikao. Nisu stigli ni da okrenu glave začuo se tup tresak kao kad iz kamiona ispadne džak brašna. Nedaleko od njih ležao je mrtav čovek koji je skočio sa jedanaestog sprata. Kasnije su saznali da je bio student mašinstva, Palestinac i podstanar kod njihovih komšija.
Voleo je da šeta pored Save i najviše sam. Retko kad je odlazio na neki od splavova, ranije da, ali poslednjih godina, više mu je prijala šetnja nogu pred nogu, mogućnost da usamljen sedne na neku klupu i zuri u vodu. Klonio se ljudi, nije mu bilo do razgovora, voleo je da ćuti i po glavi pretura raznoraznarije. Najviše su mu prijali susreti, pozdravi i jedna, dve razmenjene rečenice sa Vladom. Grof je odavno počeo da ga zamara a Baneta je izbegavao kad god bi ga spazio na vreme. Ako je Mile bio na vodi, seo bi na betonsku klupu i razmenio s njim informacije o visini vode, do koje je kocke, radi li skobalj ove godine... Svet je mali da bi se sakrio i osamio a kamo li Blokovi. Jednom je izdaleka video praznu klupu s naslonom, ubrzao je iako ga je koleno bolelo. Idući ka klupi pomislio je: Pun mi je svega, vreme je da se ubijem. Bio je iznenađen hladnokrvnoću, racionalnošću i sabranošću kojom je to izrekao u sebi. Kad je seo na klupu, samo za tren su mu kroz glavu proletele mogućnosti za samoubistvo, onda je zapalio cigaretu, i zagledao se u nebo. Vrativši se iz šetnje, ispričao je ženi šta mu je palo na pamet. To je sebično, šta ću ja bez tebe, kako možeš da misliš o tome a volimo se, najzad nam je malo krenulo...imaš i sina...zašto? Umirio je nalazeći prave reči.