Literatura| Ljubav| Muzika| Umetnost

"Misao*...i... Reč koju hoću da kažem...

trener92 RSS / 18.09.2010. u 19:25

...ljubavi u čast..."

...Dođi, da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim, oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori...

...Šantić


"...jer lijepo je pripadati mislima toga pjesnika koje nam svijetle porukom - čovjeku koji pripada narodnosti srca domovina je ona zemlja nježnosti koju kartografija ne poznaje i koju je moguće naći jedino tamo gdje nas ljubav zatekne...".
(Enes ...

...
...*Tama je nastala i strepnja
i sva su sunca zašla
kad je Bog, ko blagu munju, poslao
utjehu koja dolazi od misli.

Utjeha koja dolazi od misli
najviše je od svih darova
nebeskih krajeva koje ne poznajemo,
a ni senka joj nije
najveća zemaljska sreća.

Gle, siromašak,
oličenje svake zemaljske patnje:
nepravdi, stradanja, bola,
putuje, sjajan, na oblacima,
caruje nad svim harmonijama,
nošen

utjehom koja dolazi od misli.

Andrić*

...

"...Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi kao brinu o svima.
Svako je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe
i do svijeta.

I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli

...Kišević ...)


...
"Znao bih što treba učiniti
kad bih te volio i učinio bih to
dok nestaješ zajedno sa mnom
na nekoj razglednici bačenoj
tko zna gdje i upućenoj tko zna kome,
djetetu, oblaku, nikome ili jeseni
i pisao bih ti stihove
neke druge pjesme,
lutajući po tvojoj koži,
tražeći ključ da me otvoriš.

Lišće pada.

Znao bih što treba učiniti
kada pada lišće i učinio bih to
kada bismo se voljeli i ponavljao bih
sve dok na praznoj krošnji ne ostanu
mrlje poljubaca,
sve dok me posljednjom granom ne udari u mokro lice,
rekao bih, govorio, šutio i ponavljao
da te volim, kao da sam ja
ta kiša koja pada,
inje koje se hvata
za svako tvoje stablo,
živa ograda koja ne dopušta
rumenilu da te napustii silazi poput zastora
da ti sakrije njedra,
ta nevolja koju ti dajem
i koja kao brod pristaje uz tvoje bokove,
taj pas koji skuplja stado
uznemirenih oblaka,
tjerajući ih da nastane ostatke plavetnila
i laje i glodje i grize vlastito meso.

Ponavljat ću da te volim i kad me ne budeš čula,
sve dok ne
otpadnu listovi sa starih kalendara.
Po meni, dok ležim,
prolazi tvoja vojska i pjeva prije nego će pononovo pasti.
Tvoj sam koliko živ čovjek može biti,
zrno zemlje koje si pokrila stopalom
dok zastaješ neodlučna,
otkidajući srcem
latice jezerske ruže.


Zvonimir Golob......
...


...

Neko drugi na mom mjestu
dobio bi svoj dio sreće
kraj neke druge na tvom mjestu,
tek govoreć' joj ove pjesme
što za te sam ih ispjevao.
Ali meni one ne koriste
da dobijem što postić' želim.

Poezija nek ostane pothvat jalov i nemoćan
kad nestanem s ovog svijeta,
kad vi također nestanete.
Stih neka onda poslije mene
premine svojom lijepom smrću,
isto k'o onaj što ga spjeva,

Ljubavi u čast. "

Kuthaijir

....
Priđi, družice života moga, priđi mi i ne daj da nam tela razdvoji dah snegova. Sedi uz mene ispred ove peći, jer vatra je prijatni dar zime. Pričaj mi o delima starih pokolenja, jer sam već umoran slušajući uzdahe vetrova i ridanje prirodnih elemenata. Zatvori vrata i prozore, jer mi dušu rastužuje da gledam gnevno lice vremena, i srce mi ranjava pogled na grad što pod snegom sedi kao žena koja dete izgubi... Sipaj ulja u svetiljku, družice života moga, jer hoće da se ugasi, i stavi je pored sebe ne bih li razaznao što ti noći na licu beže... Dođi s krčagom vina da pijemo i da uspomene budimo.

Priđi, priđi mi, miljenice duše moje, jer vatra je zgasla i skoro da je pepeo prekriva... Prigrli me - svetiljka se ugasila i tama ju je savladala... Evo nam opojno vino vremena oči sklapa... Pogledaj me okom koje san ukrašava... Zagrli me pre nego što me san prigrli. Poljubi me, jer sneg je jači od svega osim od tvoga poljupca.


جبران خليل جبران (Halil Džubran)

...

*...mogao bih ,noćas, pokloniti život,
jednoj običnoj tački
koju gledam na zidu
,u svojim pesmama i
voleti je
bez imalo smisla,
mogao bih trčati bez cilja
samo da vidim gde ću stići
koliko ću puteva proći i da li ću ikoga na svom putu sresti

mogao bih se vratiti tamo
gde sam bio
i ponovo plakati s tobom i žaliti za izgubljenim
za onim što se više ne može vratiti
i proklinjati sećanja koja nismo mogli spaliti

mogao bih pružiti ruke
prema mesecu i dodirnuti ga
osetiti dodir hladan a nežan kao nekad nečiji

mogao bih te pustiti da prevlačiš kaktus po mojim ranama
dok ja mirno gledam u san i čekam da nestanem s jutrom

mogao bih zamisliti
da ti si samo moja mašta
i strpljivo čekati da odeš
nadajući se da ću te možda nekad sresti
tamo gde me zatrebaš

mogao bih svu svoju ljubav
zatvoriti u drvenu škrinju
zakopati duboko pod zemlju i čuvati je kao najveće blago
možda nekad dati je najnežnijem strancu kojem zatreba

mogao bih čekati dugo pa čak i zauvek
da osetim
da volim
da živim
da pripadam...
da osećam nečiji život
u svom životu...
da s nekim trčim poljima sretne ljubavi...t*

....
"Je li normalno postati tako vlažan? Baby, strah me...
Prekrio sam njene usne svojima
Ležala je u mojim rukama dok se olujni prozor nije rasvijetlio
I stajao nad našim glavama kao kamen
Nakon mjeseci brbljanja, odlučni da nijedno ne
Pobijedi, ili osnaži se

Predali smo se, jedno drugome
Kao što se zatvorenici predaju preko mosta
I nijedna razmjena nikada nije bila tako poštena ili nježna
Gdje je bila rupa u planu
Mi smo u noći legli na zastavu predavanja
I probudili se na zastavi Japana


Don Paterson
...

Žao mi je vas, o jadne zvijezde,
Koje divno tako jasno sjate,
Nevoljenome svijetleći brodaru,
Bez nagrade od boga i ljudi,
Jer ne znate jadne, što je ljubav,
Niti ste za ljubav ikad znale!
Bez prekida vode vječni sati
Nebesima povorke vam sjajne.
Kakve li ste prevalile pute,
Dok ja bijah u naručju drage,
Ne misleći na vas ni na ponoć!

Gete
.....

...
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

Jesenjin

 

...
Svet je pokisao
Zvezde sjajem plaše ljude

Skupio sam kišobran
Skupio sam oblak kišnih kapi
Vreme se okrenulo do ponoći
Podupire pete boga

Još te nema
Još te čekam ... ...

                                                                                         Gu Cheng

...

1.Lekcija

How do you do? O, gde ste tako dugo!
How are you? Izvolite sake.
What are you doing? Pevam, a šta bih drugo?
What did you do today? Probao trake.
See you again, makar na tren!

2.Lekcija

Come again soon: Kako da ne!
Say Hello to mum: Sit sam svega!
Oh what`s the matter? Zar se to sme?
What`s the problem? Vidi ti njega!
I am sorry. Ponekad i gori!

3.Lekcija

Have a nice day. I ja tebi.
What time baby? 9 o`clock.
What do you think about? Na tebe, bebi.
Gonna have a good time, uz rok.
I am happy. Što mi se prepi, moj lepi?

4.Lekcija

Puis-je fummer? Samo izvolite.
Bonjour, madame. Odnekud ko da vas znam?
C`est très beau, taj vaš dekolte.
Zbogom, gospodine.A bientôt madame.
C`est combien, s`il vous plait? Plaćeno je već sve.

Vrlo dobro vrlo dobro

Chica Sato


....
"Najčešće
Kada uhvatim sebe
Da razmišljam o tebi
Kako to
Obično
Biva
Ko da bi hteo
Nekako
Da se otarasim toga
Prosto
Naprosto
Na neki način

Pa tako pređem pogledom
Po stvarima koje si dodirivala
A razume se
Valjda tu
I ja
Spadam

Ovako
Ili onako
Blizak sam
Rekao bih
Svemu i svačemu
Što si ikada dodirnula
Pretpostavljam
Naravno
Da tako osećaš i ti
Za ovog
Ili onog
Ovde -onde

I eto nekako izlazi na to
Da su svi pomalo bliski
Svemu i svačem
Što je iko ikada dodirnuo
I načinio
Ili izgradio
Za šta se borio ili umro
Da bi živeo
I to sačuvao

I eto tako
Pesme se većinom
Završe pre nego što se
Nadaš

 

Ali sa pesmama

Najveća nevolja vam je u tome


Što ostaje premnogo praznog prostora


Na svakoj strani...

 

"Reč koju hoću da kažem lako je reći, pa ipak je to najteža reč koju sam ikad pokušao da izgovorim.


Ona nastoji da razjasni sva moja osećanja, ali koju bih to onda jednu reč morao reći da bi sve iskazao njome?


Obično pokušam da je kažem, ali je nikad odista ne izreknem, a kad se pomučim da je pripremim, uvek mi izneveri nade i klizne mi sa vrha jezika.
Trudim se da budem pevač što peva bez rečnika, i pesnik nesputan policama knjiga.

Moja polica za knjige je ionako povisoka, na njoj su mnoge druge reči iz drugih usta, ,spremne da se sa njima poigram ili zgrlim, ali ja nastojim da izbegnem sve te knjige koliko mogu i da svoje reči uobličim sopstvenim, slobodnijim rukama.
Reč koju hoću da kažem već je ovde, i to blizu, slobodna je i laka na mojoj usni i jeziku, ali se retko izrekne.

Ona je kao i ribica u mutljagu koja iskače iz mojih mreža pre no što stignem da ih pritegnem.
Ja znam šta znači ta moja reč.

I znam šta kaže.

Znam joj težinu i razmere, znam joj ime, oznaku, zaštitni znak.

Znam joj oblik i oset, znam joj kuću i dom, znam joj ukus u miris, dodir njega tela.. Znam joj nerečenu reč bolje nego što moja nerečena reč zna mene. Kao što znam i vas poznajem bolje nego što ćete me vi ikada poznavati.


Ta jedinstvena reč koju hoću da kažem razjasnila bi sve između moje žene i mene, ili bi me bar učinila jasnim koliko je i ona jasna. Ona je inače uvek jasnija nego ja.

Ja sam večito mutan i smeten, ona me uvek nadmisli i nadgovori. Kad bih joj samo mogao reći tu nerečenu reč, sve bi između nas bilo kao gipki, neodigrani ples, kao što bi i trebalo da bude. Naš dom je kljast i pozleđen upravo zato što tu jednu jedinu reč nisam u stanju da kažem.

Ta jedna jedina reč bi učinila da shvatim svoju decu i da me moja deca shvate.

Kada bih mogao reći tu jednu jedinu reč, i deca moje dece znala bi da smo slični, i da tu nema razlike dovoljno velike da nas razdvoji i otrgne jedne od drugih.

Svi bismo mi u mislima , čini mi se , mogli obići čitav svet i svakoga na svetu, kad bismo samo našli i izgovorili tu jednu te istu reč.


A ta reč nije ni tajna, ni vradžbina.

 Nijedna reč nije tajna.

Nijedna nije magična.

Išao sam tragom te reči godinama, i u samoj kući još od kada sam ovde rođen.

Puštao sam je da me dohvati za ruku i izvede tamo gde rastresiti sneg zavejava korov i žbunje.

Pentrao sam se za njom uz kočije, bokove brodova, kamione, kapije, požarne stube, vagone i ambare.

Govorio sam je policajcima, stražarima, čuvarima,vojnicima i mornarima, ratarkama i starim mladim, domaćicama, i starim i mladim, hotelskim sobaricama starim i mladim,uličarkama starim i mladim,muškarcima i dečacima što su negde na Jugu šindrom pokrivali kućerke ,ukivali klinove u brdima negde na Zapadu, kopali mulj na Istoku, krečili i zavarivali u bilo kom kraju Zemlje.

 Govorio sam tu reč na svakom jeziku, i svakoj boji lica, usanan, ušiju, ili kose. Mrkima, crvenima, žutima, tamnoputima i crnoputima.

Prepoznali biste tu reč kada biste je čuli izgovorenu, otpevanu, mahnutu , naznačenu ili odigranu.
A najčudnija je ta reč zato što i nije neka određena reč, ali dobro pristaje prstenu i sazvučju svake reči.

Ta je reč u svim drugim našim rečima, to je reč koja svim drugim našim rečima daje oblik i lik, i bistriji smisao.
To je slobodna reč, koju nikakav zatvor, ne može da zadrži, nikakava ćelija da utamniči, nikakav lanac da sputa, nikakav konopac da pridavi, nikakvo oružje da rani ili zaustavi.

Kažem vam, to je ta reč što čini čitavu demokratiju jasnom i jednostavnom, što demokratiju održava u životu, kao što i demokratija održava u životu mene samog, kao što i ja održavam u životu tu reč.

Umreću lako i zadovoljno samo ako uspem da tu reč održim u životu, jer ona pomaže čitavom mome rodu da živi, radi, voli i raste da bi više saznao i više osećao.


To je ta reč koju hoću da kažem.

Woody Guthrie

(*Dragoslav Andrić*)



Komentari (120)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jasnaz jasnaz 10:41 20.09.2010

: jesenje

gordanac


Yves Montand

Edith Piaf

Juliette Greco

Andrea Bocelli

Nat King Cole

Serge Gainsbourg

Frank SInatra

Eva Cassidy

Arsen Dedić

Nana Mouskuri


Iggy Pop


******.....




gordanac gordanac 18:58 19.09.2010

gloomy&enchanted No.2.




mirelarado mirelarado 19:30 19.09.2010

Re: gloomy&enchanted No.2.

И још нешто за ово кишно недељно вече:

arianna arianna 19:45 19.09.2010

Re: gloomy&enchanted No.2.

И још нешто за ово кишно недељно вече:


trener92 trener92 20:28 19.09.2010

Re: gloomy&enchanted No.2.

arianna
И још нешто за ово кишно недељно вече:




Amuleti

1.

Čekam te, srce moje,
nadglasan tišinom,
od sebe samoga proklet.
Iz kojih dubina ovaj glas,
to tijelo tako teško
i čežnja tako stvarna?

2.
Nema više
zamrzlih ptica
na granama
što se otkrivaju,
ni slučajnih prostora,
ni žalosti
u srcu koje te pronalazi.

3.
Okus naranče u toplom svitanju,
tamo iza dobrote što dijeli
kolijevku od prašnog
spomenika ljubavi.

4.
Ono što ostaje na kraju
to je uvijek gorčina
sada gola i stvarna
kao plamen
na kome gore
naivne suze djetinjstva.

5.
Volim darivanja
jer me napuštaju
nalik šljunku
i pijesku sa obala.

Ja sam onaj drugi
a ti već pretvaraš
ruke u ruke
odsutne zauvijek.

Zvonimir Golob

Listen to the falling rain
docsumann docsumann 21:21 19.09.2010

Re: gloomy&enchanted No.2.

И још нешто за ово кишно недељно вече:



ZAPISI IZ PRIBJEŽIŠTA


kiša je padala danima
zatim satima
a onda je stala

za trenutak mi se učinilo
da plačem u kuhunji

ostatak vječnosti je započinjao da predstoji

trener92 trener92 22:10 19.09.2010

Re: gloomy&enchanted No.2.

docsumann
И још нешто за ово кишно недељно вече:



ZAPISI IZ PRIBJEŽIŠTA


kiša je padala danima
zatim satima
a onda je stala

za trenutak mi se učinilo
da plačem u kuhunji

ostatak vječnosti je započinjao da predstoji



Hvala ti docsumann na ovim (i ostalim) mislima ...

Sadržaj romana

Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.

Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju vlastite snove.

Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njezino lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj ne nastanjuje.

Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.

Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedelje ujutro,
da su razumjeli što pišem na dlanu
velikim slovima
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje....

Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?

Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro.
Zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.

Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svjetiljka ugušena i neka su slova dolutala
iz rječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.

Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje ?
Amabam amare ( Sv. Augustin )
jesu li voljeli ljubav,
ili jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoja sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.

A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno drugome,
mogli su, konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.

Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakog dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše:
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.

Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.

Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.

Knjiga o ljubavi - piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.

mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.

Zvonimir Golob

i

skener92 skener92 23:43 19.09.2010

Re: gloomy&enchanted No.2.

Konstantin Simonov

Čekaj me

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.

trener92 trener92 02:47 20.09.2010

Re: gloomy&enchanted No.2.

skener92


Hvala ti ,

Govori se da dolazi vrijeme studeni,
praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći
dvostruku šumu i gusta kiša
dira svojim hladnim jezikom
čelo zemlje. Budi tu, pored mene,
kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
ono što me očekuje. Dati i uzeti,
ista riječ u koju ulazi ljubav
kao u postelju.
Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti,
kome ljubav ako ne onima
koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek
srce zemlje?
Kao da nisam rođen, kao da sam već umro
skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja,
u groznici bilja, u vodi ili zraku
koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš.
Govori se da stiže vrijeme studeni,
ali sudbina sviju samo je moja sudbina,
a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve
samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim
da bi postojalo sve što vidim:
mravi sa svojim primjerom koga se plašim,
zvonjava, hljeb, miris žene,
nago voće bez posljedica, neka znanost,
nesreća, bol ili zvuk trube u blatu,
da bi postojao svijet, historija ili poljubac
i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo
zvono, moje područje ograđeno žicom
uz koju se uspinje
talas neba.
Govori se da stiže studen, vrijeme praznine,
ali ja ne očekujem ništa, jer ono što dolazi
ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana
tiši nego dok sam govorio
riječi koje jedino ti nisi čula.
Tako se ruši stablo drvosječa.
Tako pada sjekira.
Tako snijeg koji čekam!

Zvonimir Golob

love and happiness
skener92 skener92 02:52 20.09.2010

Re: gloomy&enchanted No.2.

jasnaz jasnaz 10:23 20.09.2010

zabra(njene misli


*








trener92 trener92 16:33 20.09.2010

: : zabra(njene misli

jasnaz


*na usne*
jasnaz jasnaz 18:36 20.09.2010

: : : zabra(njene misli

trener92 trener92 20:25 20.09.2010

: : : : zabra(njene misli

jasnaz


per_aspera per_aspera 19:10 20.09.2010

a sad malo ja :)

Nepovratna pesma
( Miroslav Antic)

Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bezim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Sta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možes srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.
trener92 trener92 20:22 20.09.2010

Re: a sad malo ja :)

per_aspera



Tijelo žene
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
(Pablo Neruda)

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.

Zvonimir Golob

Billie Holiday
svbobo svbobo 20:37 20.09.2010

Re: a sad malo ja :)

svbobo svbobo 20:50 20.09.2010

Re: a sad malo ja :)

trener92 trener92 06:50 21.09.2010

Re: a sad malo ja :)

svbobo


Mnogo mi se dopada , hvala ti za ovo
svbobo svbobo 12:24 21.09.2010

Re: a sad malo ja :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana