...nek ne lupa glavu stvarima koje su prošle, prošle,reče on, prošle, priblizuju mu se gomile likova koje uzvicima zeli da zadrži, nije u stanju da ih gane, one ga sabijaju u malo klupko sećanja, onda ga uznemiruje prošlost koja se odvojila od svog korenja, pretopila se u formule, znake.
Šta je preostalo od njega?
...živeo je odvojen od sebe, mogao je da o sebi piše kao o nekom drugom, časovi, dani i godine njegovog života zbijali su se u kristal, u nepokretan kamen, čije je fasete moglo da opazi samo pažljivo oko. Niko nije bio uzrok da on sebe napusti da bi sebe posmatrao. Da li se bojao svojih odluka, uvek spontanih I nepreglednih? Je li to bio uzrok udvostručavanja?
Kako bi lako mogao sve izbrisati, nedostajao je samo jedan korak preko linije koja bi ga za sva vremena odvojila od onoga što ga je okružavalo, sto se zakačilo za njega.
Tek post mortem figura postaje likom; ne pripisuje se nama poznijim i iznenađenim, ono što je ta figura bila I kako je postupala, nego ono sto se dodavalo kao komentar, kao slaganje i neslaganje, to ispunjava bledi okvir.
Ali uvek se lik konačno formuliše tek onda kada dođe u carstvo mirovanja, gde časovnici prestaju da rade, gde dah I otkucaji srca ne skandiraju vise vreme.
Neko će jednom, siguran sam - pa bio to Danac - propovedati filozofiju ponavljanja. Da sećanje prestaje u jednakosti, da se stapa,a onda upražnjavajuci se stalno, vise nije potrebno, kakvo melanholizirajuce saznanje; a takoće da otpadne I svest o vremenu.
Shvatiti mirovanje ili barem njegova dejstva.
Peter Hertling - Nimpš ili mirovanje
Ovo je sam početak knjige i namerno odabrani odlomci Nimpšovih razmišljanja u sebi ili na glas. Obuzet, opcinjen idejom mirovanja, Nimps ne miruje ni trenutak, umno i fizički. Putuje do Amerike i vraća se,čas je u Beču, cas u Lincu,Štutgartu, sećanja I sadašnjost se prepliću ili preklapaju, ponavljaju, uz izmene koje je donelo vreme.Život mu se sastoji od neprekidnih lutanja, bežanja od sebe I onih koje voli ili ga bar privlače, vraćanja I sebi I onima koje su ga u mladosti a neke I sada, volele I vole, odlazaka u poeziju, pisanja pisama...sve samo ne mirovanje! Mirovanjem se zarazio u Bečkoj a kasnije uŠtutgardskoj operi...uostalom evo njegovih reči:
U Beču gde sam ga čuo, docnije jos u Štutgartu, izvođenje me je tamo, naravno, ljutilo zbog komendijantske tupoglavosti kojoj nema ravne, u Beču je Don Đovanija pevao umetnik zaista lepog I visokog stasa, sa klasično praznim licem, bez ikakvog izraza, nepokretnim,opčinjavajućm - I, zamislite, ni sopstveni dragoceni glas nije mogao da gane te sasušene crte! U njegovim očima nalazila se mrtva svetlost, ako je to uopste bila svetlost, mozda je to bio mrak koji se zgusnuo u treperavo kamenje, bez sećanja iza očnih kapaka I okružen zračenjem nepobitnog savrsenstva. Meni je to ostalo neizmenjeno u pameti: lik bezčvrste veze, bez reminiscencije, sa sposobnošću da sve razmeni I da ga preobrazaj i pustolovine ne povrede. OnĐovani, pratio me kroz godine; na moja pitanja ostao je nem, I njegovo ćutanje me je, začudo primoravalo da mu postanem sličan. Bio je to beskoristan trud, meni su nedostajale pretpostavke.
Varaju se oni koji za njega misle da je na putu. U ovom slucaju Mocart je bio pametniji: odabrao je istu muziku za početak I kraj, nikakve isečke nije izneo na pozornicu, nikakve komadiće života nije pružao, nego egzemplarnu celinu. Sadrži li mogućnost Đovani jos nesto više? Odavno se već otresao svega, ako je slučajno odnekud skočio na živu sliku svoje igre; sada tumara okolo, uzbuđuje srca, guguce, mami I upropašćuje. Je li to istina? Da li on ne obmanjuje? Zar ne miruje?...........Jeste li zapanjeni? Ja nisam bio kada sam to otkrio; ne da me je usrećilo, jer kakva pretpostavka proizlazi iz takvog mirovanja - samo moja bekstva, ta pisana I nepisana razrešenja, te stilizovane duhovne vežbe prema kojima sam cesto bio nepoverljiv, kao I druge savladane, samo ova slutnja kačila se o lik Đovanijev I bila uznemirena; najpre je to izazvalo osećaj hladnog ružnog mramora, kao da je to smrznuta duša o čjim je negdašnjim iskričavim letovima svedočilo tamno granje žila, ostatak žvota.
Da li pod mirovanjem Nimpš podrazumeva, shvata...zamrznutost lika, fotografski zabeležen lik koji se ne pomera, koji zauvek miruje? O liku se zna samo ono što vidimo, sam Nimpš insistira na nedostatku podataka, informacija. U Mocartovom Don Đovaniju prisutno je samo SADA, juče I sutra ne postoje. Sećajuci se živo I jasno svojih nekadašnjih ljubavi, Nimpš negira sopstveno mirovanje. Godinama stremeći ka mirovanju, svojim životom, svojim sećanjima...sve se više udaljava od njega. Prošlost je prisutna I neumitna. Ona svedoči o nemirovanju, krcata je podacima I informacijama.
Mi živimo sećajući se prošlosti, ona je kostur našeg života. Ne govorim o svakodnevnom življenju, ( pre preživljavanju), natrpanom i zatrpanom svakojakim trashom, već o životu koji je sazdan na prošlosti, koji ne bi postojao bez prošlosti. Samo i jedino prošlost kompletno, rentgenski jasno, daje pravu sliku našeg života. Budućnost bila ona prava ili lažna ili kako kaže Lukač, odavno poznata, je samo fikcija naših umova. Posmatrajući Rembrantove autoportrete, od najmlađih do poznih godina, mogla bi se postaviti teza da je budućnost stvar svakodnevnog beleženja sopstva, duhovnog i fizičkog, dakle stvar prošlosti u kojoj mi danas posle toliko vremena, upoređujući Rembrantov najmlađi autoportret sa autoportretom, citiraću Bohumila Hrabala: ...starog umetnika gljivastog lica..., vidimo i spoznajemo budućnost na delu! Budućnost se može spoznati, odnosno najbolje videti samo ako je posmatramo u njenom procesu ili konsekvenci, dakle, budućnost je shvatljiva tek kada prođe, kada postane prošlost.
Šta hoće od mene?! Ja sam nesrećan, ništavan, nesušastven čovek, koji nema života za sobom, uopšte ga nema. Čemu sve moje razmetanje? Samo da bi mi ostavili moju praznu taštinu, moju ništavnost, moju stvarnost, jer bežanja nema, a ono što mi nude jeste bežanje, ne sloboda, bežanje u jednu ulogu, piše Maks Friš u svom romanu Štiler. Frisov Štiler tvrdi da iza sebe uopste nema života, izbrisan je ili ga je izbrisao, kao budućnost mu nude bežanje u jednu ulogu koju on ne želi da prihvati. Stvarnost, sadašnjica mu je kako sam kaže, prazna taština, osecaj ništavnosti. Da li je Štiler dostigao MIROVANJE? Ne, njega muči sadašnjost I nuđena budućnost.
Maestralnim književnim postupkom, Hertling nam u liku Nimpša daje, donosi lik čoveka koji bi da zaustavi vreme, da poništi osećanje vremena, da spoljašnje doživljavanje I kretanje pretvori u unutrašnje kretanje za koje misli/smatra da je MIROVANJE. Kakva je budućnost takvog stanja, ima li je ili čemu ona vodi? Mogućnost da pored pravih i lažnih budućnosti, postoji i bezbroj istih i čak milijarde puta više istih i čak milijarde puta više budućnosti od onoliko koliko ima duša na Zemlji?!, je sasvim prihvatljiva. Stiven Hoking u CRNE RUPE I BEBE VASELJENE (Kosmosa) piše: ...postoji skup svih mogućih istorija Vaseljene (Kosmosa) i sve su one podjednako stvarne...
A možda se budućnost krije u BESKORISNOJ NOĆNOJ SVETLOSTI! Možda je ta Šatobrijanova rečenica ključ ili jedan od ključeva za spoznavanje budućnosti, sudeći po Tabukijevom zaključku: Nepronalaženje rečenice, pripada najdubljem smislu same rečenice!" Možda je osnovni smisao budućnosti njeno nepronalaženje.
Slično Tabuki kaze u TUĐIM AUTOBIOGRAFIJAMA: Partituru shvatimo tek docnije, kad je muzika već odsvirana i nastavlja vrlo zanimljivo: A prostor i vreme se ponekad potiru. ....ja još nisam u potpunosti shvatio da li se mi krećemo kroz vreme ili se vreme kreće kroz nas. Hoću da kažem da li mi prolazimo a vreme stoji ili je vreme to koje prolazi a mi stojimo?
Zanimljiv je stav Tomasa Mana iznet u Čarobnom bregu:„...da se izvesne stvari ne pretskazuju da bi se ispunile nego da se ne bi ispunile...Poroci ove vrste ismevaju budućnost govoreći joj kakav će tok uzeti, da ona od stida ne bi takav tok uzela.Govori dakle o svesnom uticanju na budućnost, pokušaju da se budunost na određeni način usmeri, da se prognozom budućnost natera da ostvari neprognozirano a željeno.
Tabuki u TUĐIM AUTOBIOGRAFIJAMA citira Rilkea :Budućnost ulazi u nas, kako bi se u nama preinačila,mnogo pre nego što se dogodi. Takođe: U drugom slučaju, kao što se događalo u antičkoj Grčkoj s rečima proroka, slika ispunjena značenjem ostaje zagonetni znak čiji će se smisao otkriti kada već bude kasno citira Đordanu Šariti, pa dalje:Kako je primetio Rože Kajoa, potonji događaj ima zadatak da ostvari san, pripisujući mu ulog duznika, iznuđenog nagoveštaja.
Horhe Luis Borhes u knjižici ATLAS (izdanje Marija Kodama, 1995 godine) u priči DVADESET DRUGI AVGUST 1983. GODINE, piše : Bredli je verovao da sadašnji trenutak jeste onaj u kojem se sutrašnjica, koja teče prema nama, rastvara u prošlosti.......ili kako je to, ne bez melanholije, rekao Boilo :
„Le moment ou je parle est
Deja loin de moi."
U PUTOVANjU IZ MINHENA U ĐENOVU (1828 godine) u glavi XXXIV Hajne piše : Ali još gore no ovo osećanje večitog umiranja, pustog uništenja koje nam zjapi u susret, obuzima nas misao da čak ne umiremo kao originali, nego kao kopije davno izumrlih ljudi, jednakih s nama po duhu i telu i da će se I posle nas opet roditi ljudi koji će izgledati, osećati i misliti sasvim kao i mi i koje će smrt tako isto uništiti. Hajne ne razmislja o MIROVANJU, svestan je neprekidnog kretanja kako spoljasnjeg tako I unutarnjeg. Njegova rezignacija nam je svima bliska, kratkoca datog nam zivota.
Peter Hertling je s namerom svojoj knjizi dao naslov NIMPŠ ILI MIROVANJE. Ili jedno ili drugo. Umesto NIMPŠ mozemo staviti svoje ime.