Nemo' da se lažemo! Sve je u tome da li neko ima ili nema ono što Španci nazivaju cojones (doslovno: muda)
Ako sve bude u redu, a izgleda da hoće, uskoro ćemo imati Paradu ponosa u Srbiji, kao što to imaju mnoge civilizovane zemlje Zapada. Neka bude! Znam, neki će slegnuti ramenima i reći da ni mi u Srbiji, izgleda, ne možemo živeti "free from the poison of foreign influence". Da li je baš tako?
1. Moj drugar S. i ja, po završetku kancelarijskog radnog vremena, na putu (valjda) prema kućama, svratismo u bistro "Pourquoi pas?", na piće. Pitam ga šta mu prvo pada na pamet kada čuje najavu da će se uskoro, po prvi put, održati Parada ponosa, u Beogradu.
S. odgovara kao iz topa: "Niko ne sme da vas bije"! Znam, znam da nisam originalan sa ovom izjavom, da mnogima ona evocira uspomene na jednu veoma nepopularnu, pa i omraženu, ličnost iz naše bliske istorije, ali mislim da baš te reči mogu iskazati dosta kada se pomisli na one koji će biti na Paradi ponosa. Učešće na tom skupu jeste lični izbor, pa nadležni organi ne bi smeli dozvoliti da dodje do poziva na nasilje i samog nasilja nad učesnicima/učesnicama. U Srbiji moraju shvatiti, oni koji kasne u tome, da drugačiji svet jeste - moguć. Naime, oni pravolinijski-misleći moraju prestati da ubedjuju sebe i ljude oko njih da je ono kako oni misle i šta oni rade - najispravnije, te se moraju učiti da pokazuju toleranciju prema - gejevima. Ne samo na Paradi ponosa, nego i u svakodnevnom životu posle toga. Sve je u tome. Što se mene lično tiče, moj seksualni kredo jeste: If it feels good and you don't hurt anybody....why not?
Ja: Slažem se. Ovo me podseti na stavove jednog meni veoma dragog čoveka (J.), čoveka s kojim sam povremeno u vezi, a koji je od onih koji stalno pokušavaju "da ustanove zašto je nešto - nešto". Tako je jednom, u nekom širem kontekstu, govorio o našim zabludama oko shvatanja greha i prava na greh. Za pravo na greh protiv opšteprihvaćenog sistema vrednosti još nekako uspevamo da se borimo, tvrdio je on, ali najteže je izboriti se za greh protiv sopstvenih uverenja i načela. Pritom, on greh definiše kao iskliznuće iz usvojenog sistema vrednosti. S tim u vezi, ne smemo stalno videti grešnike u drugima, ali ni u sebi. Tek kada, dakle, u drugima i u sebi prestanemo tražiti grešnika, počećemo da vidimo - čoveka. Jer, na kraju krajeva, nema ničeg lošeg u tome biti grešan, loše je nemati svest o sopstvenim greškama. Sve ovo što tebi pričam, caro fratello, nema/ima konkretne veze sa gejevima; prisetio sam se da mnogi gejeve vide kao grešne osobe, osobe koje su "iskliznule iz usvojenog sistema vrednosti". Moja poenta, dakle, jeste u tome da se moramo boriti protiv stigme (u smislu ljage, sramote) homoseksualnosti u društvu, da ne smemo na gejeve gledati, narodski rečeno, kao na - bele vrane. Jer, različitost per se ne bi morala biti greh, a homoseksualnost je samo jedan varijetet seksualnosti. S tim se danas slažu i naučnici.
2. Srbija je još uvek prilično konzervativna država po pitanju postojanja seksualnih različitosti. Proces dekriminalizacije gejeva (naziv gejevi je, prosto rečeno, eufemizam za homoseksualce, premda je ispravnija upotreba akronima LGBT osobe) je formalno završen u svim zemljama Balkana, ali se društveno prihvatanje gejeva dosta sporo odvija. Mnogi ljudi se u Srbiji osećaju osramoćeno kada se o njima govori kao o homoseksualcima. Mediji su zabeležili slučaj nekoga ko je izvršio samoubistvo kada je otkrivena njegova tajna, pa se njegov brat, na sahrani mladićevoj, pitao: "Kakav je ovo svet u kome je lakše da se čovek ubije nego da bude ono što jeste - gej"? S tim u vezi - u kontekstu potrebe da se javno mnjenje u Srbiji menja, navešću i umesnu izjavu jednog poznatog, mladog srpskog političara, da je u Srbiji legitimno kad muškarac ubije muškarca, ali je potpuno neprihvatljivo da muškarac poljubi muškarca.
Jovan Ćirilov je u pravu kada piše: „Uvek je uvredljivo kada se čovek, muškarac ili žena, svodi na svoju seksualnu dimenziju; naročito u slučajevima kad se za nekoga zna (ili samo pretpostavlja) da je homoseksualno nastrojen".
Prema tome, ja razumem delovanje gej-aktivista (ma koliko mi, ponekad i pomalo, zasmeta njihov prepoznatljiv jezik agresivnog marketinga) na organizovanju Parade ponosa u Beogradu kao ispravan pokušaj familijarizovanja javnosti sa njihovom stvari. To je OK, pošto pritom imam u vidu da su oni umnogome doprineli da u poslednje vreme dodje do primetne promene javnog mnjenja u većini zemalja Zapada prema gejevima (lezbejke su, srećom, uvek nekako bile, kroz istoriju, manje - mete za odstrel!). S druge strane, u nekim drugim zemljama, manje uredjenim i manje demokratskim, i danas, na početku XXI veka, homoseksualnost ostaje krivično delo, ili se u glavama mnogih ljudi tako doživljava. Na gejeve se gleda sa predrasudama - mnogi ih vide kao feminizirane (pritom se lezbejke vide kao muškobanjaste), i uglavnom ih smatraju osobama opsednutim seksom. Ima i verovanja da su svi gejevi potencijalni pedofili, mada naučnici dokazuju da ovakva nastrana naklonost kod njih nije izraženija nego kod heteroseksualaca. Neki drugi, medju obrazovanijim homofobima, homoseksualnost jednostavno karakterišu kao selfish hedonism.
Da se ne zavaravamo: i u zemljama Zapada, u kojima se redovno, svake godine, održavaju Parade ponosa, i u kojima se o homoseksualnosti otvorenije govori, ankete pokazuju da odredjeni procenat stanovništva još uvek gleda na gejeve sa prezirom, pa i strahom. Mnogi ih ne žele za partnere u poslu, za susede tamo gde stanuju ili za učitelje njihovoj deci. Neki ih neće ni u vojsku. Drugim rečima, na homoseksualnost gledaju kao na nešto gore od pobačaja, preljube i prostitucije. Može li se tako? Ljude treba edukovati!
S tim u vezi, svako ugrožavanje prava hemoseksualne manjine, organizovano ili pojedinačno, odnosno njihovo getoiziranje - jeste pogrešno i neprihvatljivo za vreme u kome živimo. Pritom se mora imati u vidu da je kroz celu istoriju čovečanstva fenomen istopolne seksualne privlačnosti bio prisutan u skoro istom procentu (jednocifrena brojka), mada oko te brojke ima neslaganja, jer neki veruju da ide čak preko 10 posto, što meni nekako pre deluje kao wishful thinking.
Da se nešto razumemo: sigurno je da nije vrlina biti gej, ali nije ni - mana. Bilo kako bilo, naša je civilizacijska obaveza da priznamo gejevima pravo na svoju različitost i pokažemo toleranciju koju nam sadašnji civilizacijski razvoj nameće.
Stoga, neka predstojeća Parada ponosa u Beogradu ne bude „prilika za slobodno gadjanje", kako se to neko neumesno šali.
3.
A kako stoji sa susednim zemljama? Pomenuću fenomen Hrvatske. Iskreno govoreći, to je, takodje, jedna konzervativna zemlja, pod jakim uticajem Katoličke crkve. Medjutim, budući pod velikim pritiskom Evropske unije, i zbog silne želje da što pre postane njena članica, Hrvatska u poslednje vreme pravi znatne pomake napred. Povorke ponosa se tamo održavaju uzastopno, već nekoliko godina, iako ne bez problema; navodno se priprema i nacrt zakona koji bi trebalo da dozvoli sklapanje istopolnih brakova, kao što je to slučaj sa još nekim evropskim zemljama.A da je društveno prihvatanje gejeva u Hrvatskoj do pre nekoliko godina išlo sporo pokazuje i potresan film Dalibora Matanića „Fine mrtve djevojke", sa porukom u stilu: „Mrtve lezbače najbolje su lezbače!".
4. Ja ne znam kolika je učestalost gejeva medju naučnicima (recimo, medju fizičarima i matematičarima!), ali znam da ih ima dosta medju umetnicima svih disciplina (književnicima, muzičarima, slikarima, sineastima i drugima). To čak tera neke ljude da veruju da su duše gejeva umnogome umetničke per se, he, he, he... Što se mene tiče, budući da sam ekonomista po vokaciji, osećam se dužnim da pomenem da homoseksualaca ima (i bilo je) i medju vrhunskim ekonomistima; tako je Džon Kejnz (John Maynard Keynes, 1883-1946), najveći svetski ekonomista XX veka (neki kažu i svih vremena), bio - gej. U pitanju je bila jedna izuzetno inteligentna i stručna ličnost, umnogome vanserijska, da čak i danas nema iole dobrog ekonomiste u svetu koji neće ponekad uzviknuti: „Svi smo mi kejnzijanci".
Ne mogu a da se, kao literarni aficionado, kratko ne osvrnem na situaciju u svetskoj književnosti. Naravno, tamo ima dosta stvaralaca koji su bili - homoseksualne orijentacije, ili se, pak, veruju da su bili. Da pomenem, iz tog mnoštva, trojicu (Engleza, Španca i Nemca) iz davno prošlih vremena:- Vilijam Šekspir. Ima dosta priča oko njegove seksualnosti; neki akademik je ironično rekao: „Posve je sigurno da je bio homoseksualac, biseksualac i hetereseksualac". A naklonost homoseksualnosti mu se najviše pripisuje zato što je mnoge svoje divne sonete, uključujući i „Mogu li te uporediti sa letnjim danom" ("Shall I compare thee to a summer's day? /Thou art more lovely and more temperate..." ) posvetio jednom - plavokosom mladiću.
- Federiko Garsija Lorka. Taj izvanredan pesnik, najveći koga je Španija dala, koji je umeo oči svoje da isplače za nastradalim prijateljem-toreadorom (ponavljajući ucveljeno A las cinco de la tarde!) bio je - (prikriveni) gej. Naime, sve navodi na pomisao da je Lorkina životna kriza bila uslovljena njegovom istopolnom seksualnom orijentacijom; njegovi biografi ukazuju ‘da je bio neprilagodjen, da nije mogao živeti zadovoljno u društvu koje odbija kao pogrdu njegovu urodjenu seksualnost, u biti niti perverznu niti sramotnu'. ¡Qué dolor!
- Tomas Man. Bio je porodičan čovek, sa velikim brojem dece. Njegova knjiga "Smrt u Veneciji" (Der Tod in Venedig), koju je na srpski znalački prevela Anica Savić Rebac, mnogi smatraju najboljim delom takozvane ‘gej književnosti'. Veruje se da je Man bio "gay friendly", mada neki tvrde da je bio i više od toga, ali da je, zapravo, uspevao da, rigoroznom samokontrolom, prigušuje svoj nagon ka homoerotskom, jer je takav nagon u gradjanskom društvu tog vremena bio osudjivan i zakonski (Oskar Vajld) i moralno.
Navešću i tri primera iz sadašnjosti; u pitanju su Englez, Amerikanac i Kolumbijac/Meksikanac, s tim što su oni danas (itekako) deklarisani homoseksualci, te otvoreno govore o ‘the Love that dares not speak its name':
- Alan Holingherst (Hollinghurst, 1954). Za knjigu "Nit lepote" (The Line of Beauty) dobio je najveću britansku književnu nagradu Buker, 2004. godine (The Sunday Times je pisao: Roman koji je zaslužio Bukerovu nagradu više od ijednog prethodnog dobitnika). Ta knjiga je prevedena na srpski, kao i "Bazenska biblioteka" (The Swimming Pool Library).
- Majkl Kaningem (Michael Cunningham, 1952). Dobitnik je najveće američke književne nagrade (Pulitzer Prize for Fiction) za knjigu "Sati" (Hours), po kojoj je snimljen "deeply moving" film, pod istim nazivom, sa Nikol Kidman i Meril Strip. Ta knjiga je prevedena na srpski, kao i roman "Meso i krv" (Flesh and Blood). Za Kaningema se kaže da nastoji prikazivati "neobično istinit portret savremene Amerike", pa ga neki kritičari uporedjuju sa Apdajkom, Majlerom i Rotom.
- Fernando Valjeho (Vallejo, 1942). Jedan od južnoameričkih eminentnih maricónes, čija je knjiga "Bogorodica i plaćenici" (La virgen de los sicarios) prevedena na srpski. Po toj knjizi napravljen je i film sa istim nazivom. Poznata je Valjehina poruka, sa dozom preterivanja, „da je homoseksualnost harmonično sparivanje jednakih, dok je heteroseksualnost životinjsko mešanje dve različite vrste" (Homosexuality is a harmonious pairing of equals but heterosexuality is a bestial mixing of two different species).
5. Da se vratim na predstojeću Paradu ponosa u Beogradu. Samo od sebe se postavlja pitanje da li će ona nešto promeniti u javnom mnjenju Srbije?
Hoće i neće. Ali više hoće nego što neće. Najpre, ponavljam da je za Srbiju imperativ da sve organizacijski prodje OK. A ništa za to što će se već sutradan mnogi, verovatno, smejati i reći nešto u stilu: Tresla se gora, rodio se miš! Prodje i to čudo! Jer, neće se posle toga stvari mnogo (i ponajmanje brzo) menjati, ali je potrebno da se Parada dogodi da bi se stvari, ma koliko polako, ipak menjale, u smeru edukovanja naroda Što će biti dobro za gejeve, ali i za samu Republiku Srbiju - to vispreni političari već osećaju, ali ne smeju, duše jadne, to javno priznati.
Naime, kao što svi manje-više znamo, ponekad je potrebno da se u životu dogodi neka stvar koja je sama po sebi glupava i beznačajna - ali bez koje se ne može ići dalje. Neka se Parada ponosa dogodi - ne zato što će to biti šou koji će, pored ostalog i po svojoj živopisnosti, zadiviti mase (pa Beograd nije Sao Paulo, gde je na Paradi ponosa učestvovalo preko 2,5 miliona ljudi; eh, Srbi nisu - Brazilci!), već zato što je po nekakvom marfijevskom zakonu, potrebno da nam se i takve stvari dogode, da bismo išli dalje. Važan je, dakle, simbolički značaj Parade. Prema tome, ne smemo bežati pred, velsovski rečeno, 'veselom grubošću života'.Ako su naši zapadni susedi imali slogan „Hrvatska to može progutati", prilikom njihove poslednje Povorke ponosa, siguran sam da će i Srbija, ovom prilikom progutati svoju Paradu ponosa. I, što je najvažnije, da će napokon pokazati da se može odupreti prizemnim iskušenjima, te hvatati korak, koliko-toliko, sa demokratskim zemljama, u čemu mnogo zaostaje. Takodje, nadam se da će se, posle Beograda, Parade održati u Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu i još nekim gradovima.
6. Na kraju, slobodan sam da pomenem da je spisateljica Biljana Srbljanović jednom rekla, parafraziram, da joj na nerve idu oni koji, svaki put kada žele nešto reći o gejevima, pa i pozitivno, najpre naglase: „Ja nisam gej, ali... „. Odlična opaska Biljanina! I ja se pitam: takvo ogradjivanje, čemu? Ovo pominjem zato što mi se čini da ne bi bilo pristojno da (i) ja završim ovaj svoj blog sa tom famoznom floskulom „Ja nisam gej, ali... „.
Gejevima treba, dakle, pružiti ruku! Pritom mi na pamet padaju i reči Jukija Mišime: Postoji nešto što se zove ljudsko srce, i niko ne zna zašto ono kuca.
NOTA BENE: Napisao sam ovaj blog kao svoju podršku predstojećoj Paradi ponosa u Beogradu. Kako bi rekli Francuzi (C'est le moins que je puisse faire), to je najmanje što mogu da učinim. Ili najviše?
I još nešto. Mada povremeno čitam blogove veselog kolege Pedje Azdejkovića, sećam se da sam jednom, na početku mog blogovanja, bio vrisnuo na njega rečima: Faggots, you're gonna rot in hell, onda kada je pravio flagrantne sprdnje sa - patrijarhom Pavlom. To mi je tada prvo palo na pamet, a tako reagujem (u stilu: Have you no sense of decency, Sir?) samo kad me gejevi previše iznerviraju. Srećom, retko se to dogadja.