Mnogi eksperti danas kažu da Parada i jeste svojevrsni test stepena demokratizacije jednog društva. Međutim, ovakvu ocenu teško prihvata većina građana Srbije, zemlje u kojoj 70% građana još uvek veruje da je homoseksualnost bolest, uprkos čestim objašnjenjima stručnjaka da je to samo varijetet ljudske seksualnosti. Zakoni su delimično pomogli - čak 6 zakona veoma jasno zabranjuje diskriminaciju po osnovu seksualne orijentacije, dok desetine pravnih akata takođe zabranjuju ovaj vidi nejednakog tretmana, ali u okviru „drugih ličnih svojstava". Čini je da nijedno pitanje nije toliko podelilo javnost kao jedan kratak skup (verovatno manje od 1.000 ljudi) u centru Beograda, koji će trajati samo sat vremena.
Zbog čega ?
Kada prosečnom muškarcu u Srbiji pomenete seksualni odnos dve žene, uglavnom bi svaki želeo "da im se pridruži", a teško im je objasniti da lezbejke nemaju želju za muškim društvom. Sa druge strane, ženama je simpatično da imaju gej prijatelje sa kojima mogu pričati o modi i seksu, a da istovremeno znaju da ih ovi neće "muvati". Pa ipak, kada neki gej treba svojoj prijateljici da opiše svoje seksualne doživljaje, na drugoj strani se ne javlja podjednaka želja za slušanjem detalja. Istovremeno, dosta žena kao ogromnu pretnju smatra "biseksualnost na srpski način" - muškarce koji imaju fine i skladne brakove, ali istovremeno i dečka "sa strane". Kako bi jedna od njih rekla: "biseksualci moraju da se odluče šta hoće" . Transrodne osobe su predmet podsmeha okoline, a promena pola je naizgled najprihvaćenija kada se govori o pitanjima koja se tiču LGBT osoba. Najveći animozitet svakako postoji od strane heteroseksualnih muškaraca prema homoseksualnim. Upravo ova, često neobjašnjivo jaka mržnja je uzrok diskriminacije i nasilja prema LGBT zajednici u Srbiji.
Popularna akcija muške omladine u Beogradu „idemo da bijemo pedere" je nekada bila prilično česta, isto onoliko koliko je bilo često (i normalno) pretući drugog momka „zato što mi je gledao ribu". Za razliku od žena, koje su definitivno mnogo prihvaćenije u društvu nego pre pola veka, za LGBT zajednicu se to ne bi moglo reći. Žene mogu jasno javno iskazati svoj identitet, kao što to mogu i pripadnici nacionalnih manjina, verskih zajednica, osobe sa invaliditetom itd. Nijednoj kategoriji ovo javno iskazivanje svog identiteta se ne negira sem LGBT zajednici. Nema drugog razloga - ta zajednica naprosto želi da pokaže da je tu, da želi da bude ravnopravna i da ukaže na probleme sa kojima se suočava. Ništa više. "Ali zašto javno ?" pitaju mnogi. A zašto da ne ?
Mnogi pitaju zašto je Parada ponosa simbol i test za Srbiju? Ima više razloga. Prvo, to će konačno biti dokaz da u Srbiji postoji sloboda da budeš ono što hoćeš i da to javno izraziš (naravno, ako to nije nelegalno). Drugo, država će pokazati da li je jača od nasilnika koji hoće da te tuku zato što voliš da spavaš sa nekim sa kim oni misle da ne treba (ovo ne treba da bude čudno u društvu u kome je i dalje fenomen ako žena uživa u seksu). Treće, mnoge budalaštine koje tzv. protivnici pokušavaju da nametnu ("propast braka", "deca će postati gej ako gledaju gejeve") će vremenom pasti u vodu.
Istovremeno, pokazaće se stepen solidarnosti prema onima koji su izloženi nasilju i diskriminaciji. Na Paradi ponosa će biti verovatno manje LGBT osoba nego njihovih prijatelja i onih koji ih podržavaju. Ženskom delu ove podrške je bila i namenjena prošlogodišnja kampanja "Prijateljstvo koje traje" i sasvim je sigurno da će dosta "ostvarenih" žena doći 10. oktobra. Očigledno je da žene mnogo manje kalkulišu "šta će narod da kaže" i da se mnogo manje plaše eventualnog nasilja. Setimo se da je simbol 9. marata 1991. godine bila Dragana Milojević-Srdić, samohrana majka koja je stala pred tenk na Trg Republike.
I za kraj, malo o zastavi duginih boja. Ova zastava je najrasprostranjeniji simbol LGBT zajednice. Verzija koju danas LGBT zajednica koristi sastoji se od 6 boja, koje simbolizuju različitost u zajednici: