Unapred da napomenem da je ovo blog o vinu (vinima) iako ću u njemu obrazložiti još jedan razlog što jedva čekam izbore na kojima ću glasati za Gosn Grobara. A sve mi se nešto javlja da bi mogli da budu pre vremena, no otom potom.
Pozovu me moji drugovi O i K koji otvaraju fini restoran u lepom delu Beograda da im sastavim vinsku kartu. Obojica su iskusni u poslu, radili po inostranstvu, vodili restorane u bar 5-6 zemalja, vratili se u Beograd, otvarali i držali i ovde kafane - ali za druge. Sad prvi put otvaraju za sebe. Do pre pešes godina mislio sam da me je moje dugogodišnje iskustvo života po kafanama načinilo znalcem i da bih mogao da držim restoran - ništa lakše, čak sam imao u glavi i tip restorana kakav bih voleo da otvorim. Naravno, zamislio sam kafanu za sebe po svom ćefu. Onda sam počeo da provodim više vremena sa svojim drugom N, vlasnikom četiri restorana i dva infarkta i tek s njim sam shvatio koliko suštinski ništa ne znam o tome kako restoran (treba da) funkcioniše. N mi sve priča otvoreno jer smo bliski prijatelji a nisam mu nikakva opasnost, konkurencija... i tako sam shvatio da me svo moje iskustvo čini samo vrlo dobro informisanim korisnikom restorana ali da sam nekoliko svetlosnih godina daleko od kvalifikacije za kafedžiju koja se stiče samo iskustvom u vođenju kafane, uvek na sopstvenu štetu.
Od N sam naučio, na primer, koliko je važno jelovnik napraviti pametno. Zvuči logično, ali nije pamet u jelovniku napraviti da ima lepih jela i po nešto za svakoga nego je pamet napraviti restoran da sve to izlazi iz što manjeg broja šerpi, da se deo toga polupripremi unapred i - najvažnije - da se planiraju jela u kojima može da se iskoristi ono što je ostalo od prethodnog dana, od sastojaka koji nisu više sveži za samostalni performans ali sasvim dobri da budu deo nečeg drugog. Neću u digresije, definitivno ne otvaram kafanu, bar zasad.
E, ali zovu mene O i K da savetujem. Jednostavno, niti im je vino preterano važno u životu, niti se njime naročito bave. Znaju koje se vino kako prodaje. Fasciniralo me što tačno znaju koje vino kako ide u kom restoranu - a većinu nisu ni probali. Zato su zvali mene.
Baš volim da savetujem. Tipičan balkanski sindrom. Em ti unapred priznaju da si mnogo pametan - em ne snosiš nikakve posledice onoga što si preporučio. Prijateljima ne naplaćujem ali i džabe je slatko.
Sednemo mi tako sinoć, ispred nas gomila cenovnika raznih uvoznika i distributera. Prvi put ih vidim, inače se strašno ljutim na distributere vina i psujem ih što je izbor u Srbiji strašno ograničen, nemaštovit i što suštinski niko ne zna da prodaje vina. Oduvek sam imao utisak datrgovci nude vina jer im je to dobar biznis, do juče su možda prodavali čarape, vešmašine ili amortizere, danas vino a sutra će lustere, građevinski kamen ili uloške - važno je samo da posao ide i pare se vrte.
Kažu gazde kafana će biti takva-i-takva, ovo je jelovnik, mi bismo jednu pristojnu ali ne preveliku vinsku kartu (da ne bude preveliki lager, košta to), da bude od jeftinijih vina do prilično skupih (kažu da se najbolje prodaju najjeftinija i najskuplja vina - srednja klasa najslabije ide), da bude i domaćih i stranih iz nekoliko zemalja. Vino kuće, točeno, već su izabrali i ugovorili, pristojno, dobra cena. Prva ideja bila 6 belih, 6 crnih i kvit, ali premalo je da se svi kriterijumi zadovolje, ne mož' nikako.
Smislim ja koncepciju: desetak crnih, desetak belih, 2-3 rozea, 2 prirodno peneća vina, 2 šampanjca. Tako može da se napravi pristojna vinska karta. U desetak vina možeš da stavio otprilike 2 domaća, 1-2 hrvatska (nameravao ja i slovenačka da stavim, skočiše obojica nemojakobogaznaš, ne možemo slovenačka vina nikom da prodamo... čudim se ja koji to kreteni neće slovenačka vina, ima genijalnih belih i vrlo pristojnih crnih, cene u Sloveniji korektne...), 2 italijanska, 2 francuska i bar po jedno iz Španije, Portugala, Južne Amerike, Južne Afrike i Australije/Novog Zelanda. Hteo ja da stavim ibar jedno libansko, fenomenalna vina po vrlo normalnim tj. odgovarajućim cenama ali nema pa nema - niko ne uvozi. Razmišljao sam i o mađarskim i bugarskim, ponekad se nađu u prodavnicama ali pogrešno odabrana - ili jeftino smeće ili preskupa nešto kvalitetnija.
Otvorim prvi cenovnik i gledam šta ima i po kojoj ceni, zaokružujem samo ono što mi se čini dobrom cenom za to što jeste, pa posle da sužavamo izbor. Prvi put u životu vidim nabavne cene vina i odmah mi u mozgu radi digitron, koliko zarađuju trgovci jer cene u prodaji uglavnom znam. Dakle, marže trgovinskih lanaca su od 30% pa naviše, tako bih i ja umeo da budem trgovac. Konkurencije u maloprodaji praktično nema. E, tu se normalan čovek pita kako i zašto, ali o tome (i Tomi) kasnije.
Onda dođemo do domaćih vina koja inače smatram vrlo nekvalitetnim za te pare odnosno vrlo skupim za taj kvalitet. Što više gledam nabavne cene sve mi više muka. Već sam pisao na ovom blogu al' da ponovim i još ću ako treba: za mene je najveći greh i glupost na svetu platiti vino više nego što ono vredi. Sasvim je u redu vino koje vredi 2€ platiti 2€ a vino koje vredi 20€ platiti 20€. Ako se zaista razumete u vino i voljni ste da se za jednu flašu rastanete od 200€ - onda zaista vredi dati i 200€ za vino koje vredi 200€. Vrlo retko se desi da vino košta drastično manje nego što vredi a prečesto se dešava da vino košta daleko više nego što vredi.
Kratko i jasno:
1. Ni jedno vino iz Srbije ne vredi onoliko koliko košta.
2. Da je Srbija nekim čudiom u EU domaća vina bila bi u kategoriji od 3-6€. U Francuskoj, Italiji, Španiji... vina iz klase 3-6€ su sasvim pristojna vina.
3. Ni jedno vino iz Srbije ne vredi preko 10€. NI JEDNO JEDINO. Tačka. Vino koje u radnji košta preko 10€ mora da vas istrese iz gaća. (U vino koje košta preko 25€ morate trenutno da se zaljubite, ili u vino ili u bilo kog stvora preko puta vas makar vam to bio šef, mator, ružan, nadrkan i istog pola).
Onda gledam cene stranih vina - ima i korektnih cena za korektna vina. OK, ponuda loša, nemaštovita, vina loše opisana - vidi se da 99% trgovaca pojma nemaju pojma šta je vino i zašto su neke stvari u nazivu, neka imena, neka sitna slova, neke brojke i skraćenice bitne. Prodaju vino kao prašak za vešmašinu. Sa enzimima i pere belje. Uostalom, šta čovek može da očekuje od polupismenih dripaca koji u cenovnicima oglašavaju crvena vina. Mora da se to baš tako zove, reče to onomad i bivši premijer, poznato obrazovan čovek i evo već treću godinu vinogradar, podrumar i poznavalac vina. Šiomigađura.
I nikako mi ne ide u glavu, na primer, (navodim iz cenovnika jednog od uvoznika koji sam našao online, ni bolji ni gori od većine, neću da ga imentujem, ne reklamiram nikoga) ovaj odnos cena:
1. Cabernet Sauvignon Radovanović 727 din
2. Cabernet Sauvignon Barique Radovanović 884 din
3. Vranac 13. juli 214 din
4. Terra Lazarica Cabernet Sauvignon 557 din
5. Aurelius Kovačević 787 din
6. Skovin Syrah Cabernet 426 din
7. Merlot Veneto 298 din
8. Casillero Cabernet 782 din
9. Grafigna Malbec 723 din
10. Frontera Cabernet Sauvignon 447 din
11. Jacob's Creek Shiraz 782 din
12. Ruffino Chianti DOCG 660 din
13. Montana Pinot Noir 860 din
14. Adega de Pegoes 450 din
15. Trijumf Noir Aleksandrović 1999 din
Ti bokca! Sve naopako!
Sa ovog spiska samo 2 (slovima: DVA!) vina imaju korektnu cenu: Vranac i neki bezimeni Merlot Veneto (pošto ne znam koji je i čiji Merlot u pitanju - a očigledno ni uvoznik nema pojma - da pretpostavimo da je najstandardniji, obični, svakodnevni. Ta dva vina jedina su koja vrede 2-3€ i koštaju 2-3€.
U sledećoj kategoriji su vina precenjena 25-50%:
- Aurelius Kovačević koji realno vredi 5€ i to zato što je barik (ko voli)
- Skovin Syrah Cabernet koji realno vredi 3€
- Frontera CS, koji vredi 3-3,5€
- Ruffina Chianti, klasa 5€
- Adega de pegoes, 3-4€
I na kraju bezobrazno precenjena vina (preko 50% skuplja nego što bi smela):
- Radovanović, CS je u klasi 3-4€, barik5€
- Terra Lazarica CS: 3€
- Casillero: 4€
- Graffigna Malbec 4€
- JC Shiraz 3,5-4€
- Montana Pinot Noir 3-4€
i na kraju šampion prodavanja muda za bubrege, Trijumf Noir koji sa sve barikom ne vredi više od 6-7€ uvr' glave.
Koga ne mrzi može da kopa po sajtovima trgovaca vina i supermarketa u EU i uporedi cene. Ajde, možemo da kažemo da je kupovanje vina demokratska kategorija - slobodan si da kupiš ili ne kupiš. Moglo bi i tu svašta da se sad nadrobi o monopolima, kartelima itd, ali mene muči jedna suštinska stvar. Zašto su domaća vina toliko preskupa? Jedino je Aurelius (možda) precenjen manje od 50%, sva druga su suludo preskupa.
I tako metanišemo mi o cenama vina, kad mi kažu budući vlasnici moje vinske karte:
Pa zbog akcize.
Kakve akcize?
Ti ne znaš da je akciza na domaća vina 40%.
???
Na proizvođačku cenu za domaća vina akciza je 40% pa onda na sve to zajedno PDV.
A strana?
Na vina iz EU nema carine (nema ni na Crnu Goru i Makedoniju po bilateralnim spotazumima iako nisu u EU) a na vina izvan EU carina je valjda 12%.
E tu me mal' ne strefi šlog. Dakle, država Srbija - iako više volim da kažem bagra koja vlada Srbijom jer mnogo više vidim Vlast nego Državu - kažnjava domaćeg proizvođača (u ovom slučaju vina ali uopšte niej bitno čega, domaćeg proizvođača) sa 40% nameta u startu - a strani proizvod uvozi se bez tog nameta ili sa minimalnim nametom.
Pa ko je tu lud?
Mi, a najviše mi čiji su OVI "naši", mi koji smo ih doveli na vlast i ovoliko trpeli. Eto meni dodatnog razloga da glasam za Tomu, ne znam kakve su mu namere po pitanju vina ali Bivši Šešeljev Mali naruži Koštunicu što nije svim srcem za EU. Ne očekujem da zna mnogo o vinu, pretpostavljam da je na nivou kilo i sifon, ali kontam da mu je jasno da je ovo bezobrazluk, glupost i sramota. Ludilo.
Jutros malo telefoniram okolo da se raspitam o svom novom saznanju o akcizi od 40%. Nisam (još) uspeo da saznam koliko se ukupno godišnje para tako namakne - a umeo bih vrlo lako da izračunam koliko na konto toga što Vlast namakne - Društvo izgubi. Ali su mi se uredno smejali ljudi upućeni u problematiku. E, moj Krki, ne znaš ti šta od ove države uradi uvoznički lobi.
KONSTRUKTIVNI DEO:
Da ne bude da samo kritikujem, evo i preporuka za po jedno crno i belo domaće vino:
Game Dajić, negotinska krajina. Nabavna cena 600 din. Ne vredi preko 4€ ali mi se sviđa. Znam da ga ima u onoj vinoteci kod Kalenića pijace na samom početku Sinđelićeve. Koliko marže zacepe ne mogu da se setim.
Evo i za ljubitelje belog, jedno pristojno lagano vino iz vrlo neobičnog kraja: Đerdap. Gledao pravi-pravcati Francuz, gledao, pa uložio pare i posadio vinograd, doveo i Francuza vinara i napravili sasvim lepo vino bez prevelikih pretenzija. Nabavna cena oko 500 din.
A ako hoćete stvarno dobro vino za poštene pare - Interex kod Studenjaka: Bergerac Saint-Helme 2009 (bilo i ga dobro odležati do 2012). 190 dindži!!! Ja uzeo 2 kutije, vrlo pristojno (pio sam ga i ranije 2007 i 2008). Ima u Interexu i odličan Cahors Fleur Noir 2008 za 360 din a nema odavno sjajnog Medoca po otprilike 550.
I još jedna preporuka: Briška Zlata rebula u Mercatoru. Preporučujem litarsku, manje od 200 din. Neko manje pošten od vinarije Goriška brda bi to ladno punio u buteljke od 0,7 i zacepio 400 din - i vredelo bi toliko.