Sticajem okolnosti do mene je u avgustu stigla knjiga njegove ekselencije, ex ambahadora u Turskoj (1995 - 1999.), dr Darka Tanaskovića, Neoosmanizam povratak Turske na Balkan u izdanju Službenog glasnika Republike Srpske (2010.). Zapravo nisam siguran u naslov, naveo sam naslov koji je na koricama, dok u unutrašnjosti knjige i CIP-u isti glasi: Neoosmanizam: doktrina i spoljnopolitička praksa. Pretpostavljam da su te razlike u naslovima, baš kao i krajnje neukusne korice, "marketinški" potezi. Stigla je, a možda bi bolje bilo da nije - da je nisam pročitao zadržao bih dobro mišljenje o autoru.
Knjiga je razrada teksta iz Politike (11.03.2010.). Dok taj članak iznosi istu osnovnu tezu kao i knjiga da je neoosmanizam ideološki amalgam islamizma, turkizma i osmanskog imperijalizma, za razliku od knjige ne spušta se na nivo pamfleta i valjanja teorija zavere.
O tezi i tvrdnji da je taj ideološki amalgam neodvojivi deo "islamizma" vladajuće partije mogla bi se lomiti koplja. Pre svega bih voleo da mi se ukaže na taj "islamizam" i pokažu njegovi rezultati posle 8 (osam) godina vlasti (i skoro dvotrećinske većine u parlamentu) "islamista" - koji to zakon, regulativa ili bilo šta što je u domenu vlade reflektuje politički islam? To što im žene nose marame na glavama ih čini islamistima? Ajde da se ne zajebavamo oko koda oblačenja u 21. veku. Osim toga, u članku je očigledna protivrečnost - Može se osnovano konstatovati da je neoosmanizam, bez obzira na sve pojavne (i prividne) oblike i retorička meandriranja turske spoljne politike tokom poslednjih nekoliko decenija, njena dubinska, danas sve izraženija konstanta. Ako sam dobro shvatio rečenicu da je neoosmanizam konstanta turske spoljne politike to je jedna od dve stvari u čemu smo prof Tanasković i ja saglasni (videti 14. i 15. pasus mog četvrtog teksta na ovom blogu napisanog davnog avgusta 2008.) U knjizi je ta protivrečnost ispeglana time što se početak "islamizacije" turskog društva stavljeno na početak pedesetih godina prošlog veka, pa je i Adnan Menderes, prvi demokratski izabran premijer (vođa demokratske partije) opisan kao neko ko je šurovao sa islamistima.
Druga stvar oko koje smo saglasni je da je Alija Izetbegović bio Ajman Al Zavahiri u kravati (pročitati Islamsku deklaraciju). [Uzgred, uvek me je fasciniralo to licemerje turskih "sekularista" prema narečenom - da je Izetbegović kojim slučajem bio Turčin i napisao ono što je napisao (vidi str. 12 pomenute deklaracije) čamio bi u ćeliji čiji ključ bi bio negde na dnu Bosfora, a ovako su mu oprostili čak i to da je jedini čovek koji je prilikom zvanične posete Ankari (1991.) sjebao državni protokol ne posetivši Ataturkov mauzolej]*
Sve ostalo u tom pamfletu od stotinak stranica (108) je predstavljalo štivo meni izuzetno teško za čitanje, jer je bilo kao da slušam nekog zadrtog člana CHP-a (Cumhuriyet Halk Partisi - republikanske narodne partije, osnivač partije otac nacije) i beskrajnog niza teorija zavere tipa radikalni islam ante portas. Tu ploču slušam već deset godina, a kako napisah u gorelinkovanom mom četvrtom tekstu na ovom blogu niko mi još nije složio iole koherentnu priču o toj tajnoj agendi "islamista" na vlasti. To ne sprečava novog precednika CHP-a da je ponavlja ad nauseam.
Najteže od svega pada čitanje cherry picked istorije koja je pisana tako da se izbegne određivanje prema istorijskim događajima. Dok ne štedi etikete za "islamiste" i "bratovštinu" Tanasković se dobro čuva da ne da ocenu o nekim od najtraumatičnijih događaja ovog društva. To bi bilo kao kad bi neko pisao novu srpsku istoriju, a da se nijednom rečju ne odredi prema, recimo, ubistvu Đinđića.
Doduše, kasnije se jasno vidi zašto je to tako i gde je srce prof Tanaskoviću. Pišući (str. 67-68), o tada predstojećem, a sada prošlom, referendumu o ustavnim promenama u Turskoj Tanasković piše da se sistematski umanjuje moć Armije i ona se pokušava staviti pod civilnu kontrolu. Ako bi Ustav bio promenjen na način na koji priželjkuju islamistički krugovi, iz njega bi bili uklonjeni zaštitni mehanizmi koji omogućavaju vojsci da, kao ustavni garant očuvanja laičkog poretka, po potrebi interveniše kad proceni da je on ozbiljno ugrožen (boldovanje moje). Ne znam čoveka, ali meni to vonja na svojevrsni rasizam - u svim normalnim zemljama je vojska pod civilnom kontrolom, ali eto u Turskoj je to nešto nepoželjno.
A stav da će vreme pokazati da "demokratizacija diktirana zapadnim standardima u muslimanskim državama pre ili kasnije na vlast zakonito dovodi (pro)islamističke partije..." približava profa Tanaskovića Danijelu Pajpsu i njegovoj ideji o Anti-Islamskom Institutu koji bi se bavio praćenjem legalnih akcija islamista jer "in the long term ... the legal activities of Islamists pose as much or even a greater set of challenges than the illegal ones."
O svemu navedenom se još može i polemisati, međutim, ono što je mene najviše razočaralo kod autora ovog pamfleta (osim činjenice da je štivo pamflet) je izvesno intelektualno nepoštenje. Ono počinje sa tom selektivnom i "ravnom" istorijom, a nastavlja se tokom cele knjige "sitnicama" od kojih su mi za oko zapale dve. Tanasković, koji sasvim sigurno vlada turskim zilion puta bolje od mene, verovatno u želji da Ataturkove principe prikaže prihvatljivijim danas, pribegava blagom zbunu (koristim reč "zbun" umesto engleske misleading) kada prevodi jedan od tih principa (halkcılık) kao "narodnjaštvo", a drugi (devletçilik) kao "državnost". Naime, radi se o populizmu i etatizmu.
A što se Erdogana [sic!] tiče, on ne samo da je 1998. bio prinuđen da napusti gradonačelnički položaj već mu je čak bilo suđeno zbog "podsticanja na versku mržnju", tako da je proveo četiri meseca u zatvoru. Inkriminisano delo je javno recitovanje stihova iz pesme Vojnička molitva (1913) Zije Gekalpa [Ziya Gökalp], ideologa i pesnika, jednog od utemeljivača (pan)turkizma u vreme balkanskih ratova. Erdogan [sic!] se na suđenju branio neosporivim pesnikovim autoritetom, ali se kasnije pokazalo da verzija pesme koju je on izgovorio u Siirtu (12.12.1997) ne odgovara originalu, jer joj je iz nepoznatih razloga dodati početni stihovi koji su bili najproblematičniji: "Minareti su naši bajoneti, a kupole naši šlemovi, džamije naše kasarne, a vernici naši vojnici. Ova božja vojska čeka moju veru. Alah je najveći! Alah je najveći!" (v. M Bardakçı, "Siir böyle montajlamışlar", Hürrıyet, 22.9.2002).
Eeeeee sad... napisati da se Erdoan na suđenju branio neosporivim pesnikovim autoritetom i pozvati se na članak Murata Bardakčija iz Hurijeta, a ne pomenuti da u tom članku Murat piše da su advokati odbrane na suđenju pokazali da je verzija pesme koju je recitovao njihov branjenik štampana 1994. u knjizi Türk ve Türklük u izdanju Instituta za turske standarde (ma šta mu to bilo), je... hmmm, isto kao prevođenje halkcılık-a kao "narodnjaštva" i devletçilik-a kao "državnosti".
Pisati knjigu o današnjoj Turskoj, a pomenuti Ergenekon 1 (jedan) jedini (us)put i isključivo kao politički slučaj "hapšenja navodnih kemalističkih ultranacionalista, među kojima su neki visoki oficiri turske armije" je hmmm...
No, izvori govore mnogo. Što se tiče turske štampe izvori su nam isti, samo ih (valjda) različito čitamo, ali se D.T. avaj poziva i na domaće srpske, između ostalih na Vojislava Lalića od Tanjuga i neke osobe koje pišu za Pečat. Lalić je ili obaveštajno probušen ili nepopravljivo glup ili zlonameran ili sva tri ili kombinacija bilo koja dva. Osobe iz Pečata ne znam, ali ne mogu reći da me zanima štampana stvar kojoj je glodur Vučelić.
Na kraju, posle svih tih lepo upakovanih plašenja prof Tanasković "spušta loptu" i piše: Neosmanizam nije, sam po sebi, ni dobar ni loš. Iz aspekta istorijske logike i "utilitarne etike" (S. Stojanović), moglo bi se čak reći i da je legitiman. Preporučljivo je kad se o njemu govori i piše izbegavati pozitivne ili negativne vrednosne sudove, a pogotovo predrasude. Podjednako nepreporučljivo je i izbegavati suočavanje sa činjenicom njegovog postojanja i "politički korektno" ga prepuštati predelima ignorantskog prećutkivanja ili saučesničkog podrazumevanja. Najopasnije je, ipak, neznanje na koje niko više danas nema pravo. Jer, sutra može biti kasno za učenje.
Pa super. Sve se slažemo oko vrednosnih sudova i predrasuda (eto treće stvari), ali pre svega upravo u ime toga se treba kloniti etiketa i loaded termina za pragmatično sprovođenje tzv. nacionalnog interesa.
-----------------------------------------
* Ahmedinedžadu je to pošlo za rukom (2008.), ali tako što je državna poseta obavljena u Istanbulu. Tanasković i to zamera "islamistima", dok se meni čini manje licemerno.
**********************************
Beleške na margini
Pre malo više od godinu dana sam dobio skoro pa ponudu da pišem za neki časopis, međutim to se izjalovilo te dobih odgovor "Ovi su već dogovorili da Darko Tanasković piše kolumnu." Na to sam odgovorio: "Darko je nesporno odličan poznavalac, jedino što ne znam da li kao bivši diplomata (pa i profesor) možda ovde ima previše poznanstava sa samo jednom političkom opcijom, a premalo sa drugom.
Naime, to sad pričam napamet, jer ne znam da li je i šta pisao u poslednje vreme o Turskoj, koja se dosta promenila za ovih 9 godina koliko sam ovde. Iz iskustva znam da ljudi sa strane lako padaju na naraciju onog naizgled vesternizovanog sloja društva koji je bio na vlasti do 2002. U tome i jeste najveći problem sa izveštavanjem o Turskoj. Na primer, ne znam (ne pratim baš jako domaću štampu) da li je dopisnik Tanjuga još uvek Lalić (Vojislav), ali taj čovek je baš svašta umeo napiše i blago rečeno pogrešno predstavi (do toga da sam se ponekad pitao da li se radi o zlonamernosti, Beta i FoNet nisu daleko, ali su za nijansu bolji)."
Posle čitanja ovog štiva još čvršće stojim iza svake napisane reči, to moje "napamet" je bio čisti gut feeling.
***
Juče nam se malkice promenio život. Lomeći neke suve grane u bašči Fu je posekla desnu podlakticu onako baš gadno. Odvezao sam je kod doce na šivenje (sedam kopči), 15-tak minuta po povratku kući nezgodno sam stao na neki kamen pao i povredio skočni zglob leve noge. Sve se to desilo za jedan sat (onaj između 18 i 19 časova). Taj trenutni invaliditet je omogućio ovaj tekst, koji se u meni kuva od kada sam pročitao to štivo (inače bih verovatno postavljao daščani pod u kući).