“Videti stvarnost gradilišta i način na koji mu radnici pristupaju – to je za mene oduvek bilo krajnje dirljivo. Zgrada se podiže zahvaljujući njihovom neposrednom radu, pod njihovim direktnim nadzorom. Gradilište pripada njima. Zgrada pripada njima. Oni su zapravo ti koji ju stvaraju. Oni su u stvari pravi heroji.”
Santiago Calatrava Valls u dokumentarnom filmu “EXTREME ENGINEERING - UNDER CONSTRUCTION” govori o “herojstvu” građevinskih radnika - izvođača radova prilikom realizacije njegovog projekta oblakodera “Turning Torso” u Malmeu (Švedska).
BAC DE RODA BRIDGE (3/x)
(1984-1987) Barcelona
- Año, hurry up, por favor! It’s only a el tonto puente (stupid bridge)!– uzviknuo je Pedro sa igrališta ispod mosta.
Već je gubio strpljenje. A napravila sam tek pedesetak snimaka.Udaljila sam se nekih stotinu metara od njega da u celini fotografišem ovo prvo veliko delo španskog arhitekte i inženjera Santjaga Kalatrave koje se pružalo predamnom. Celokupni projektantski tim na čelu sa Kalatravom dobio je 1987. godine uglednu arhitektonsku nagradu FAD, koja je tada po prvi put u svojoj istoriji dodeljena za jedno inženjersko ostvarenje i to za objekat niskogradnje kakav je Bac de Roda, ovaj prelepi beli most, atraktivne čelične konstrukcije sastavljene od dva identična parabolična luka, raspona 45 i dužine 128 metara. Razume se, lako je Pedru, za njega je to samo još jedan most u nizu mnogih drugih – on živi ovde, ne uzbuđuje se preterano oko vrhunske arhitekture i sličnih ‘uobičajenih’ stvari jer ih praktično viđa svaki dan. Čak mi je jednom prilikom priznao da je nekoliko dana po svečanom otvaranju nebodera “Torre Agbar” francuskog arhitekte Jeana Nouvela, sa pijanim kolegama arhitektama po noći kamenicama gađao staklene brisoleje na fasadi “Vibratora” kako su u šali zbog falusoidnog izgleda prozvali tu, trenutno najvišu zgradu u Barseloni. Napuštajući lokaciju, ipak se okrenuh i još jednom pritisnuh okidač na svom fotoaparatu marke Sony model Digital Still Camera S60:
- Did you call me last night? – upitala sam ga dok smo užurbano krenuli prema najbližoj stanici metroa.
- No Año, last night I was veeeery busy, if you know what I mean. Naravno da sam znala na šta je mislio. Raširio je ruke i pokazao mi dužinu nečijeg, vrlo verovatno da ni on sam ne zna čijeg, penisa:
- El bonito, largo, grande negro Tonto! Veintidós centimetros, mia querida Serbia!!! Hoole! (Pretty, long, big black Fool! 22 centimeters, my dear Serbia!) – raširio je obe šake ispred svojih prepona i par puta zanjihao butinama slikovito pokazujući analni seks s leđa.
- Siento fuertes dolores (I feel great deal of pain)in my ass! Even now! – nasmejao se. Pedro je gay i promiskuitetan je - vrlo često menja svoje partnere. Pre par meseci putovala sam metroom na ETSAB i jedan nabildani dugokosi mladić u uskoj sivomaslinastoj potkošulji sa tamnim naočarima, seo je na sedište do mene i započeo nekakvu nebuloznu priču kombinujući čas engleski čas španski. Naravno, nisam mu uzvratila, samo sam ćutala i zurila u prozor, u svoj odraz na njemu i u natpis “Salida de emergencia”. Preklinjala sam u sebi što nisam ponela svoj mp3 player ili bilo kakvu knjigu da čitam - samo da ne moram da ga slušam. Jedva sam dočekala svoju stanicu „Zona Universitària”i napustila voz. Međutim, odmah za mnom izašao je i on. Na izlazu iz metroa čekirala sam kartu na automatu i pre nego što sam zašla za ćoše i pristupila stepeništu za izlaz - osvrnula sam se i ugledala ga. Spretno je preskočio celi red automata i tako prošao ne plativši. Uplašila sam se i pružila korak ali on me uporno pratio sve do fakulteta i tek na vratima, na samom ulazu u školu, našavši se među gomilom studenata skupila sam hrabrosti, odlučno se okrenula i napala ga:
- Are you crazy?! Why the hell are you following me?! – bila sam besna, uznemirena i preplašena.
- Take it easy, por favor, señorita, I also study here. Discúlpeme, lo siento, I thought you recognized me. Calm down por favor. – odgovorio mi je na tom svom polu-španskom polu-engleskom. Zvučao kao da žvaće kamenčiće. Međutim, meni u tom trenutku nije nimalo bio smešan. Nisam imala pojma ko je on, nema govora o tome da sam ga videla na predavanjima, u metrou sam ga prvi put videla u životu i u toj sivomaslinastoj potkošulji izgledao je kao običan razbojnik. Ponovo me je zamolio da se smirim i objasnio mi da su mu kolege rekle da sam iz Beograda i da ćemo tokom ovog semestra poslediplomskih studija zajedno slušati nekoliko kurseva. Čudio se kako ga do sada nisam primetila na predavanjima. Posle sam se i ja čudila jer je bio veoma upadljiv zbog duge kose, lepuškastog lica, razvijen, mišićav, zgodan. Ali ja sam bila tu prvenstveno zbog zgrada a ne zbog nekih napaljenih studenata. Uostalom, jedan takav me je već čekao tamo kod kuće, u Srbiji. Vrlo brzo smo se zbližili kroz saradnju na projektima, bio je veoma kreativan, zabavan, izuzetno pametan i duhovit. Danas smo prema prethodnom dogovoru obilazili neka značajnija arhitektonska ostvarenja u Katalonskoj prestonici izgrađena povodom Letnjih olimpijskih igara 1992. Obećao mi je da će mi pokazati i Hospital del Mar, obnovljenu i redizajniranu staru bolnicu Hospital de Infecciosos arhitekte Josepa Plantade iz 1925. smeštenu u blizini Olimpijskog sela, u kojoj je pre nekoliko godina njegov poznati zemljak i imenjak Almodovar snimao izvesne kadrove svog, trinaestog po redu, dugometražnog igranog filma “Todo sobre mi madre” nagrađenog 1999. godine Oskarom za najbolji inostrani film.
(Ko tvrdi da je trinaest nesretan broj? Eto Almodovaru je „doneo“ internacionalno priznanje.) -
- Somebody called me... I hung up the phone but no one answered. I thought it might be you., dodala sam.
- Maybe it was wrong number?
- I really doubt so. He or she called several times... Ten times... I think., više ni sama nisam bila sigurna.
- ¡Dios mio! ¿Diez veces? (Oh my God! Ten times?) And you really thougth it was me? How nice of you, mia querida Serbia , but I don’t do things such as this. Pošto neke španske kolege nisu mogle da mi pravilno izgovore ime, ja sam im predložila da me oslovljavaju sa “Año” (špan. Godina) jer je ta reč zvučala gotovo identično mom imenu, samo me je femkasti Pedro iz nekog razloga zvao “Mia querida Serbia” (Moja draga Srbijo) što mi je, moram priznati, bilo simpatično. Zaista nisam imala pojma odakle mu to ali redovno bi se raznežila kada bih iz usta jednog katalonca čula tako nešto. Bilo kako bilo, on je bio jedan od retkih koji je posedovao moj broj fiksnog telefona u iznajmljenom stanu u kojem sam boravila i sasvim sam logično pomislila da me je on zvao. Izašli smo na stanici Vila Olímpica i laganijim tempom uputili se prema plaži. Čim smo stupili pod ogromnu nadstrešnicu u prostrani vestibil bolnice sačinjenen od mnogobrojnih vitkih čeličnih stubova, namenjen odmoru pacijenata i njihovih pratilaca, iz torbice sam izvadila svoj digitalac i nastavila nemilosrdno fotografisanje:
Prestala sam na trenutak da bih na svom mobitelu (marke Nokia model 6030) otvorila poruku koja mi je upravo stigla iz Beograda. Jovan. Izgleda da se setio. Uostalom, dobro zna da mu ne bih oprostila da nije. Pročitala sam:
Anja, sretan ti rodjendan! Ljubavi, ostavio sam ti prichu na Cherevicanovom blogu! ;)
Nikola A. Svilar (Audio Zgrada)
nikolasvilar@hotmail.com
ETSAB – skraćenica za “Escuela Técnica Superior de Arquitectura de Barcelona” - Arhitektonski fakultet u Barseloni koji se nalazi na Av. De la Diagonal, br. 649.
DODATAK: dijalozi (3/x) na srpskom jeziku:
- Anja molim te požuri! To je samo glupi most!
- Da li si me ti zvao sinoć?
- Ne, sinoć sam bio veeeoma zauzet, ako znaš na šta mislim.
- Lepi, dugački, veliki crni Glupan! Dvadeset i dva centimetra, moja draga Srbijo! Ole!
- Osećam jake bolove u dupetu! Čak i sada!
- Da li si ti normalan? Zašto me do đavola pratiš?!
- Polako gospođice, molim vas, i ja studiram ovde. Oprostite, molim vas smirite se, mislio sam da ste me prepoznali.
- Neko me je zvao, podigla sam slušalicu ali niko se nije javljao. Pomislila sam možda da si ti...
- Možda je bio pogrešan broj?
- Sumnjam. Neko je zvao nekoliko puta. Deset puta. Mislim.
- Moj Bože! Deset puta? I ti si stvarno mislila da sam ja. Baš lepo od tebe, moja draga Srbijo, ali ja ne radim takve stvari.