Milan Nikolić
Ok, važno je da krenemo redom. U okvirima tako raskošne dramaturgije kakvu je večeras priredila PRVA televizija (šta god ovo ime značilo), trebalo bi se nekako snaći. A, meni bar, nije jednostavno. Kada zaronite u taj okean sreće, ne znate gde biste i šta biste pre. Sletanje aviona Turkish airlineasa, kako su nas revnosno i profesionalno obaveštavali novinari (zapravo čitava posada reportera ne računajući voditelje u studiju) iz kojeg su nasmejanih lica izašli Šeherezada i Onur, odnosno Berguzar i Halit - najavljeno je gotovo kao prizemljenje prvih vanzemaljaca koji su poslali poruku da su dobro raspoloženi i da donose radost u Srbiju! A, ovih dvoje, doneli su upravo to!
Za spektakularno aranžiranje sreće pobrinula se PRVA. Adrenalin je, sve do ulaska ovo dvoje božanstava ljubavi, održavan je na najvišem nivou, napetost (saspens), taj bitni element antičke drame, režiran je po uzoru na samu seriju. U prevodu, bajkovito i trivijalno. Mnogo nepotrebnih reči (sleteli su, izlaze, ulaze, blicevi, onesvešćeni ljudi, dvoje već u kolima hitne pomoći zbog preteranog uzbuđenja, samo je nedostajalo direktno uključenje Nade Macure, ali polako, noć je još mlada, a ovi dvoje su još uvek tu) i sve to praćeno podvriskivanjem voditeljke i sveopštom gungulom u studiju i na ulicama. Kada će doći? Kada će konačno ući u studio? A u studiju, kao PREDGRUPA, tri ličnosti iz javnog života, dakako, baš po meri vrednosti ove serije: Danica Maksimović, dobra glumica, ali i prva nesrećna heroina po receptu latinoameričkih sapunica, u traljavoj izvedbi blaženopočivše BK; Andrija Milošević, Pinkovo komično čedo u prevodu - "uvek Banjo, nikad Hamlet"; Nataša Bekvalac , pevačica, zvezda tabloida, supruga i majka i sve to "zbog da jedeš govna".
Be afraid, be very afraid...Kreću analize, pametovanja i sinteze. "Šta su ti reke drugarice kada su čule gde ideš?" - klikće voditeljka, glamuroznija od same Berguzar, koja, btw, još nije stigla. "Blago tebi", odgovora Nataša kao iz topa. Publika u transu. "Serija nudi prikaz izuzetne, divne patrijarhalne porodice u kojoj se zna red", nostalgična je Danica. "Lepota privlači različite energije, i pozitivnu i negativnu", filozofira Nataša, jer, eto, "ona to najbolje zna". Uostalom, šta bi ovakve serije, bez obzira na zemlju porekla, Brazil, Venecuelu, Meksiko ili Tursku, uopšte značile bez "prepoznavanja", identifikacije, razumevanja bola i patnji. Za to vreme, Šeherezada se služi po srpskim običajima - slatko i voda, koje joj serviraju devojke u narodnim nošnjama. Dobro je, zamislite da su izneli hleb i so. Kakav veličanstveni kulturološki "ulet", gotovo edukativan po glumački par. Ovo nije puki šoubiznis, ovo je i kultura! Nedostajao je samo ministar Bradić. Ceo segment se završava brzim anketiranjem publike, zaokruženo izjavom sredovečne žene koja tvrdi da se "što kažu klinci baš primila na seriju". Andrija sve vreme doprinosi svojim gegovima, ali njegovi skečevi ostaju u drugom planu u odnosu na ljubav, idolatriju, obožavanje.
Kreće posednja epizoda. Da bi se pisalo o ovakvim serijama, one se ne moraju gledati od početka do kraja. Najbolja stvar je što se može uključiti bilo kad. Iz velikog finala, shvatio sam sledeće:
-pobeda porodičnih vrednosti, porodica ostaje nukleus, jezgro društva -motiv koji stvara sjajan most između mnogih. Recimo, organizacije "Dveri" i naravoučenija turske sage.
-povratak bludnog sina, oproštaj roditelja i katarza kroz pomirenje, ali i vaspitne mere ("nećeš više uživati blagodeti porodičnog bogatstva, nego ćeš raditi za skromnu platu, rentirati stan i imati zdravstveno osiguranje, topli obrok i markicu za prevoz" - DOSLOVNO!) Pa, i nije tako loše u odnosu na uslove za rad u Srbiji 2010.
-drugi, zabludeli rođak, budući mlađi, odlazi na služenje VOJNOG ROKA. Ja verujem da su Pelević i Palma bili ponosni dok su gledali. Slutim njihove suze radosnice. Samo je nedostajalo da se u seriji čuje neka srpska vojnička. To mogu njih dvojica da umontiraju i puste u Skupštini. Gde ćeš bolji argument za slom liberarnih snaga i zagrevanja duše narodne u direktnom prenosu? Uostalom, ko nam je, istorijski i kulturološki blizak, ako nisu Turci. (Latinska Amerika takođe jeste, jer i ona najvećim delom pripada Trećem svetu)
-napetost do ludila: hoće li se pomiriti svi koji se vole ili neće? U skladu s tim, predstavlja se i patnja dece, koja su pogođena razdorom između roditelja. Socijalni i psihološki elementi. I, NARAVNO -Happyend! Ali, srećan, ne tužan. Tradicionalne vrednosti pobeđuju, Danica Maksimović nazdravlja.
Berguzar i Halit konačno stižu. Predgrupa je isprašena napolje. Gledaju sa publikom u studiju poslednje scene završne epizode i...plaču. Ponovo sve preživljavaju. Slane suze se lepe za slatko na Šeherezadinim usnama. Ona se oblizuje, ali, ovi "kupujmo domaće" baš dobro zagustili. Najstrašniji deo ove žalosne, a ipak spektakularne drame - počinje. Ređaju se svi mogući vidovi propasti u foliji ogavnog kiča: šta sve na pijaci nosi ime "Šeherezada" od limuna do majica sa printom, za koliko dece su učiteljice imale razumevanja i pustile ih sa nastave da dočekaju Šeherezadu, koliko učiteljica (ovo nije prikazano) se takođe tiskalo na nekoj deonici Onurovog putešestvija kroz Beograd, koliko njih je kupilo vibrator sačinjen po Onurovoj meri (i ovo je prećutano), koliko albuma sa sličicama iz serije je prodato, koliko devojaka se ošišalo i ofarbalo kao Šeherezada, da li izvesna Marija zaista liči na nju....
Vidite, i najžalosnije drame podrazumevaju gradaciju ili klimaks,vrh
unac radnje. Iz mog ugla to je bilo dovođenje roditeljskog para sa dve petomesečne bebe u studio. Bebe se zovu Onur i Šeherezada, što je opet bolje nego Brus Li ili Kasandra, ali je suštinski isto. Mnogo toga je suštinski isto. Mama je pomno pratila seriju i neprestano pričala o glavnim likovima. Samim tim, odlučeno je da se deca, kad ta dva imena već nonstop odzvanjaju i dnevnom sobom i špajizom, tako nazovu. Tata je, kako reče voditeljka - "liberalan" pa se složio. Najneverovatnije u ovoj sceni je bila reakcija same glumice. Umesto da u skladu sa kič atmosferom i ukazanom joj čašću zaklikće od radosti, ona je rekla: "Malo mi je krivo što su bebe budne u ovo doba, pitam se da li su sretne što su ovde, a ne u krevecu."Nisu srećne sigurno. Niko ne može biti srećan gledajući ovu tragikomediju prelivenu šećernim sirupom i štrasom, koja nas vraća davnoj 1997.godini, poznatoj po trajanju stodnevnog Studentskog protesta zbog krađe na lokalnim izborima i dolasku Kasandre u Beograd. Bila je to verifikacija duhovnog stanja jednog naroda, zaglavljenog u "raljama života", između pobune i blagosiljanja, Miloševića i Kasandre. Bez obzira na to ko je od njih dvoje u tom trenutku bio više voljen. Ikonografija je bila siromašnija, ali je sadržina bila ista: izbor za dvojnicu Koraime Tores koja je igrala Kasandru, plač i onesvešćivanje na aerodromu, na koji je tada retko šta sletalo, nalepnice za uskršnja jaja sa njenim likom, ostatak "aksesorajza" da ne pominjemo. I ona je, kao i Berguzar (voli kućne poslove i odlično kuva) večeras predstavljena kao žena-anđeo, savršenstvo bez mane, uzor po svim parametrima.
Kada diskutujemo o tome da li su se devedesete vratile možda nije pogrešno reći da one nikada nisu ni odlazile, da su sve vreme bile tu. Finansije nam mogu biti bolje ili lošije, ali diskontinuiteta sa jednim nakaznim kulturnim modelom - nema! On je i dalje živ i vitalan, dobio je samo glamurozno pakovanje - skuplje haljine, crvene tepihe i limuzine. Uvijen u taj celofan postaje još odurniji, jer se, na svojevrstan način monumentalizuje i cementira. Nešto kao revival minimaksovskog humora u izvedbi Ivana Ivanovića, koji je takođe na par minuta bio deo ludila i saja. Pa kako bez glavnog džokera televizije? I sve to baš na onoj koja se zove PRVA. Posle ovakvog uspeha u "lajvu", te celokupnoj ceremoniji i organizaciji, možda stvarno nekima i postane - PRVA. Noćas je stekla kredit za to. Delta city je svoj kredibilitet "overio" ogranizacijom kolektivnog gledanja. U društvu se više raduje i jače plače. Ne znam dali je bilo popusta za robu i aperitive,
Na kraju, tek da znate, Berguzar i Halit su iz Zagreba poneli šljivovicu, što je izazvalo podsmeh na PRVOJ i usklik voditeljke da je "naša bolja!". Nema tu nikakve ironije. Svi animoziteti između Srba i Hrvata počivaju isključivo na višku sličnosti. Iz Srbije će, kako su rekli, poneti samo osmehe. Ne moraju naročito da se trude. Kad odlete, već sutra, osmeha više neće biti. Do neke nove Kasandre ili Šeherezade.