Najbolja drugarica i ja razmišljamo o tome da se tatuviramo. Molim da se ovaj glagol ne smatra pogrešnim i da ga lektori ostave na miru, jer je hibrid zasnovan na izvornoj reči »tatu«, nad kojom tapiju imaju Samuanci. Samua se traži bar tri dana na globusu, čak iako je isti u formi stone lampe. Inače, već godinama se ne može naći globus koji se ne uključuje u struju i ne svetli. Zbog toga će mnoga deca nakon učenja geografije na njima dobiti potpuno pogrešnu predstavu, ne samo o našoj planeti, već i svemiru. Zaprepastiće se kad shvate da Majka Zemlja ne pali na dugme i ne menja joj se sijalica, a još veći šok ih čeka kad shvate da u vasioni nema utičnica.
Gde sam ono stala...da, gore navedeni glagol je moj plod ukrštanja srpskog i bratskog samuanskog pravopisa. Na njegovu neophodnost ukazuje i ubedljivost statistike, koja potvrđuje da se masovno promenila izreka da život piše romane, a ljudi čitaju stripove. Jeste da je novo doba dovelo do još većeg ignorisanja romana napisanih od strane života, ali je ugrozilo i čitanost stripova. Ljudi su batalili i čitanje stripova. Sada ih crtaju po sebi, zbog čega je čitanje postalo otežano. Nosaču stripa neelastičnost ljudskog tela, koje nije planirano za zmijska umotavanja, onemogućava da čita samog sebe, a ostali to mogu da urade samo u prolazu, takoreći da prelete. Povlasticu pažljivijeg čitanja imaju samo osobe intimne sa predmetom štampe. Odnosno tatua.
Tatuviranje je doduše poznato kroz istoriju i širom stone lampe, pa tako i u delovima geografije koju mi naseljavamo. Svaki povratnik iz JNA je iz navedene donosio, pre svega, gomilu anegdota kojima će do kraja života uveseljavati zaspalu žensku publiku (dok muški deo slušalaštva samo čeka zarez u priči pa da se ubaci sa svojom samo njemu smešnom vojničkom dogodovštinom). Pored njih, služenje u nestaloj vojnoj pojavi bilo je i prilika da na sebi iscrta svoje čežnje i potisnute želje. Naročito jer je crtanje srca po zidovima kasarni i tenkovima očito bilo strogo zabranjeno. Ništa manje od crtanja bračnih partnerki ili bar onih od kojih su očekivali pisma kao znak čekajuće vernosti. Zbog toga su žvrljali po sebi koliko god im je mašta radila, a da ne bi zaboravili kada su stekli udavne anegdote, na tatue su dodavali datume i naziv vojske u kojoj su se radnje dešavale. Tako su obezbeđivali pobedu nad predstojećom potencijalnom senilnošću, koju su dočekivali spremno – kao živi rokovnici.
Pored vojnika, slabosti ka tatuviranju nisu odolevali ni šoferi i to do mere koja im je garantovala da budu sinonimi žvrljanja po sebi. Da bi obezbedili mogućnost čitanja iscrtanih poruka po sebi, šoferi su uveli i svoj modni stil – kretali su se u donjoj, bezrukavnoj majici. Zahvaljujući njima pomenuta je dobila i preciznije ime, izašavši tako iz kategorije donjeg veša, šoferka. Upravo šoferke su pomagale većoj transparentnosti iscrtanih poruka, uprkos prevojima kože, dlakama i uzbrdicama mišića ili masnih naslaga. Posebno mile su šoferima zmije obmotane oko noževa, verovatno tupih inače bi sa crteža već pootpadale u kobasičarskim kolutovima. Doduše, ostaje otvoreno pitanje da li su šoferi samo kolektivni obožavaoci ovih gmizavaca ili vole da ih nosaju po sebi zaradi sećanja na svoje bolje polovine. Pored zmijoljubaca, veliki broj vozača drumskih galija voli da svuda sa sobom nosi predmet svojih seksualnih želja, u vidu mastiljave osobe suprotnog pola, obavezno gole da ne bi ni slučajno, ni namerno došlo do zabune.
Uz šofere i vojnike, tatuviranje je bilo slikoviti način prenošenja poruka i za deo muškog roda sklon nasilnoj komunikaciji. Moguće je da se ova sekcija populacije odlučivala za samooslikavanje i zbog viška telesne površine koju je nečim prosto trebalo ispuniti.
Ipak, najpoznatiji nosioci stripova po sebi su bili gusari. Valjda zbog uterivanja strave objektima svog rada. Kako su usta imali vazda puna escajga bilo im je teško da dižu dreku, zato su predmeti njihove akcije mogli da na njima, na brzinu, pročitaju sve što nisu imali priliku da čuju u okviru poslovne ponude zvane pljačka. Gusari jes da nisu baš živeli u našim krajevima, ali su se zato gurali po pričama i filmovima, u kojima bez tatuvaže prosto ne bi imali šta da traže. Gusar bez tatua je kao ćelavac sa kosom.
Međutim, vremena su se promenila i nagon ka pisanju i crtanju po sebi se proširio diljem ljudskog roda. Shodno rodnoj ravnopravnosti su po sebi počele da crtaju i žene. Masovno. Naročito one koje još uvek ne moraju da kupuju skupe kreme protiv bora. Zbog čega je sada teže naći neocrtanu devojku od one koja na sebi, za sve one koji ne gube vreme na čitanje, nema nacrtanu poruku. Sem poruka, moderno je i pisanje imena trenutne životne ljubavi, datuma kada je ušla u posed ili godišnjice legalizovanja emotivne svojine. Što je dosta praktično jer se time izbegava zaboravljanje godišnjica, ali i garantuje podsećanje druge strane svaki put kad natrči na taj deo kože. Da ne bude zabune.
Al' ima tu jedan problemčić, zbog kog Najbolja Drugarica i ja nikako da se odlučimo da se damo iscrtati. Babe. Naime, Najbolja Drugarica tvrdi da zahvaljujući maniji tatuviranja stižu strašna vremena, u kojima će babe biti još manje od onoga što je do skoro njihov pojam sadržao. Babe će biti i tatuvirane. Zamislite babu koja sva ižvrljana šeta unuče po parku...ili babu koja zavrće rukav da umesi kolač, a ispod mastiljav leptir smežuran grđe no u herbarijumu. Baba sa dedinim imenom na proširenoj veni? To je ono što nas muči. Jeste da nas dve ne nameravamo da budemo babe bar još 157 godina, ali još manje bi da budemo babe s Kariba.