»Dobri ljudi umiru prerano, a skotovi žive i po trista godina«, rekao je jedared u Ljubljani, na novinarskoj konferenciji »Profesionalca« povodom, Duško Kovačević.
Umro je Cole. Nema ga više. Smrt dobrog i bliskog čoveka je trenutak kada čak i ja ostajem bez reči. Tada mi se svaka od brižljivo izabranih čini suviše patetičnom ili neubedljivom i bledom, a pokušaji rečenica od njih sklopljeni ostaju nedovršeni do te mere da im ni tri tačke ne pomažu.
Zato ono što sledi nije baš tako kao što bih želela, ni sasvim tako kao što osećam, ali bolje od toga sada ne mogu.
Ako je za verovati filmovima, čoveku se pred smrt odvrti ceo život pred očima. Ili bar onaj njegov deo čije ponovno, ubrzano gledanje je smrt spremna da pričeka. Ne znam da li je to samo pusta priča izmišljena zaradi apsolviranja značaja glavnog filmskog junaka koji neće dočekati hepiend ili tu ipak ima nečeg, jer kada umre neko ko mi je bio blizak i drag, i meni se pred očima vrti kolaž nepovezanih slika. To bi trebalo da je poslednji pozdrav, uvod u sećanje, a u stvari mi se čini da je nešto sasvim drugo – odbijanje da se prihvati smrt. Tako kratka reč bez samoglasnika, tvrda da ne bi u sebe slučajno pustila ni trun sumnje. Reč kojoj od svih interpunkcijskih znakova najbolje stoji tačka, uprkos svom neprihvatanju njene konačnosti. Uzaludna je uteha da čovek živi i dalje kroz svoja dela. Nema ga više. To je ono što je tako teško razumeti, a kamoli prihvatiti.
I onda tekstovi koji to prate i koji tako zvanično zvuče. U kojima nema onog ljudskog dela čoveka, onog koji je bio najmanje vidljiv, ali koji ga je najviše činio tako neponovljivim i jedinstvenim bićem na ovom šarenišu od sveta. Jedinim među milijardama.
Jutros me je pozvao moj kum. Coletov dobar prijatelj. Rekao mi da je Cole umro. Iznenada. Reči su se teško probijale u zonu razumljivog. Ometala ih je i prehlada koja me gazi već par dana. Činilo mi se da ne čujem dobro. Cole? Kako? Pa, juče smo pričali... Te tri tačke mi se vrte ceo dan. Iseckani komadići razgovora, boja i događaja. Mirisi i zvuci. Parčići priča.
Moj kum je Coleta zlih devedesetih prozvao »Knjaz od Šumadije«. Bila je to njihova mala šifra. Prijateljska i saboračka lozinka. Kum je dolazio kod nas u goste i svaki put, ponuđen i počašćen je odmah zvao Coleta da mu kaže, preda mnom: »Poštovanje čestiti Knjaže, tu sam kod tvoje Šumadinke...« Cole je uvek kroz smeh slao pozdrave. Znali smo jedno za drugo, imali smo i puno zajedničkih prijatelja, ali upoznali smo se tek na blogu. Prepoznao me je čim sam mu se obratila lozinkom.
A, onda se četiri godine slagala krpara razgovora i viđanja. Priča o svemu i svačemu, od prošlih vremena do istresanja novih. Za te četiri godine smo nadoknadili sve godine nepoznavanja. Cole je bio jedan od ljudi koje sam poznavala kratko, ali onih ljudi za koje imaš osećaj da ih poznaješ ceo život, da nije bilo vremena kada se niste znali.
Kolaž scena koji bi trebalo da budu poslednji pozdrav, a u stvari su odbijanje da se prihvati da nekog nema više.
Čupavi Coletovi šuškavci i lak šumadijski naglasak koji sam od sebe sevne u urbanom, kragujevačkom dijalektu.
Leto i šara vinove hladovine na tremu pred kućom. Gocina pita od jabuka sa koje su se dizali oblačići prah šećera i ostajali nam po nosevima, prstima, Coletu po bradi... i trava koja miriše na sveže pokošeno. Psi koji po njoj jurcaju i Cole koji, uprkos mojoj zabrani, nudi Princezi prvo od kučića koje će budući pasji roditelji dobiti. Princeza se kikoće kao da je neko golica po trbi i ispod oka baca plave poglede na nas. Cole minira bez milosti: »Nećete valjda zabraniti detetu da uzme poklonjeno kučence?« Žmu se meškolji sa neozbiljno belim prah šećernim brkovima i zagrcnjava pitom. Cole se satanski smeje u vanilastom oblaku.
Jutro u Badnjevcu. Kakvo jutro... rana zora, prerana. Sinoć sam stigla i odmah se prijavila Knjazu. Ne, ne mogu da dođem do Kragujevca, moji bi da budem sa njima. Doći će Cole kod mene. U Badnjevac. Na jutarnju kafu. Za mene čak i seosko jutro ne počinje pre osam. Mislila sam da to važi i za gradskog Knjaza. Ujutru u Badnjevcu sa prvim zračkom sunca počinju ornitološka horska takmičenja. Uprkos hladovini rose se, u bestidno plavom nebu bez oblačka, sluti dnevna žega. U ime svih zvučnih i mirisnih stimulanasa sam čak i ja ustala oko sedam i obučena u posteljinu, prateći kafeni miris potražila, bauljajući tetkinu letnju kujnu. Osećajući se baš vrednom što sam u vertikali tako rano. Pri pogledu na unutrašnjost iste razbudila sam se u trenutku. U kujni za stolom jedne kraće noge poduprtim, pokrivenim kockastom mušemom, sa mojim tetkom i tečom sedeo je – Cole. U rano jutro sabajlistično. Pili su već drugu kafu. Kaže tetka: »Mi ustali oko šest i vidimo neki čovek se mota oko tarabe. Kad ono tebe traži...«
Prva promocija knjige koju sam u životu svom održala bila je u Kragujevcu. Cole je rekao da tako treba. Prva promocija prve knjige mora da bude u rodnom gradu. »Ajd' sad da ti vidimo ljubav.« I to zimsko veče, dok sam čekala početak promocije, Cole je trčkao do sale gradske biblioteke i nazad, da proveri ima li publike, stižu li... »Ima ih dosta, pola tvoji Badnjevčani i ostatak normalni...« Na promociji je nestao. Otišao da utišava galamdžije u hodniku. »Na šta to liči, deru se po stepenicama...išao sam da im kažem, ne može to tako, ovo je biblioteka, nije kafana...«
Cole je pravio Šumadija Press. Slao mi je logoe, ideje, pitao za savete, muvao se po vascele dane naokolo, tražio novac i podršku za njegovu šumadijsku priču. Skajp se rušio od naših razgovora. I onda je krenulo. Prvo probno. Knjaz mi je svaki dan slao linkove, tražio da tražim greške, »reci šta ne valja«. Ujutru su me za dobro jutro čekala tri njegova naranžasta skajp poziva. Priča o regionalnom, »nije samo Beograd važan«, o tome da treba i šire...sve dok nisam shvatila ;) i priupitala ga da li da mu pomognem najbolje što znam – pisanjem. »Nisam smeo da te pitam, hteo sam, treba...ali nemam para, ne mogu da te platim...« Srce mi se skupilo. Para...nikada mi posao nisu nudili oni koji imaju para. Što sam ja shvatala kao kompliment. Tako sam počela da radim i za Šumadija Press. Lokal patriotski, od srca. Za druga. Za Knjaza od Šumadije. Za to u šta je verovao. A i zato da mogu da mu kratim živce zovući ga »Šefe«.
Letos sam ga videla poslednji put. Vrućina je topila Kragujevac, iako je bilo tek pre podne. Bilo bi bolje da smo se našli na svežijem, badnjevačkom terenu, ali... Cole mi je govorio da sam veštica i da to potvrđuje i činjenica da Kragujevcu nisam prišla otkako je Verko, na njegov ulaz, zabo krst. A, ni redakciju nisam videla, kako mogu da radim godinu dana za firmu, a da je i ne vidim...Dobro...Sačekao nas je ponosan kao petao i prošetao redakcijom Šumadija Pressa – »Da vidiš gde radiš«. Posle smo sedeli u crvenoj sparini pred nekom poslastičarnicom, kafe su dogrevale vrućinu, pričali o svemu i svačemu...o deci koja rastu bez pitanja, o mojoj knjizi, o Coletovom trudu da Šumadija Press opstane i radi...na to je Coletu ova jesen i prošla – na traženju načina i para koje bi pomogle da Šumadija Press ostane u životu, jer već toliko ljudi je čita...usput mi je prebacivao da sam mu dužna, da svi imaju moj intervju, samo Šumadija Press nema...naravno da nema, jer mi je Knjaz dao zadatak još pre godinu dana da uradim intervju sama sa sobom...što meni nikako nije išlo, prosto rečeno nisam znala šta da se pitam. Stigao je sajam knjiga i Cole u formi glodura je uložio još veće primedbe zbog mog ometanja aktuelnosti Šumadija Pressa. Kompromis je postignut kada sam se ponudila kao predmet vežbe nekom od mladih novinara. Konačno je odrađen. A, tada je Cole zabio trojku. Intervju sa mnom, u kulturnoj sekciji Šumadija Pressa je, zahvaljujući Coletovoj mašti i sklonosti šumadijskoj varijanti humora, nosio naslov: »Gusarska carica iz Badnjevca«. Kad se nisam šlogirala...ceo srez se sjatio da čita. Cole se preko skajpa kikotao danima. Onako komšijski.
Kao što je komšijski se pozabavio i mojom lozom. I utvrdio da samo što nismo rođaci. Ali da sam (»preko onih donjih Cvetkovića, od kojih se tvoja prababa udala u Milenkoviće, što imaju kuću preko pruge u Gracu, dokle ti je tetka stigla kad je krenula u Kragujevac da rodi, e kod Cvetkovića što je jedan od njih poznati ginekolog«), ispala rod Coletove komšinice i drugarice još iz škole. Uz naglasak da bih te Cvetkoviće morala da znam, jer jedini u tom kraju rastu u košarkaške visine, »prosto da znaš na kog ti dete izraslo dva metra, od vas dvoje onolickih«.
I tako ceo dan... krpara sećanja.
Zbog čega sve teže verujem da ga više nema.
A, ostala sam mu dužna priču o Šumadiji. Za Šumadija Press. »Evo sama izaberi temu, šta god hoćeš. O Šumadiji. Al' daj onu tvoju slabu stranu, romantičarsku, da se zaroza redakcija kad stigne priča, da ne poveruju da tu žive.« Ni knjigu nisam stigla da mu dam. Nije hteo poštom. »Hoću od tebe da dobijem, na noge da mi doneseš, jesam li Knjaz ili nisam...nego, je l' se sećaš ti onog Petrovića iz Badnjevca, što ima kuću s one strane Lepenice? Veliki čovek, naučnik, radio u nemačkom Krupu...ja mu pričam o tebi, a on kaže da bi jako voleo da te upozna, seća te se kad si bila mala, kaže da zna tvoje, tvoja baka mu bila učiteljica, sve najbolje o njoj priča, kaže: »Divna žena, fina, prava gospođa«, a ja ga pitam da li je siguran da je to ta ili unuka samo ič ne liči na nju, hahahaha...«
Sahrane Cole nije podnosio.
»Prijatelji su mi potrebni dok sam živ, a posle mi je i tako svejedno. Na moju sahranu nemoj da dolaziš, ni u crno da se oblačiš, nemoj slučajno da plačeš«, rekao mi je Cole jedared kad smo vršili presek tema od sejanja jare pšenice, preko poslednjih političkih tračeva, do svakodnevnih običaja i rituala. Rekla sam mu da to ne dolazi u obzir, da me baš briga, da ću doći i plakati u prvom redu, najglasnije...al' ako ja umrem pre, nemoj slučajno da nije došao, i nemoj slučajno da mi ne prolije prvi gutljaj iz čašice na rođačkom, tužnom skupu... »'Ajd doći ću ti kad si baš navalila, al' da obećaš da se nećeš vampiriti, ja sam u godinama, ne mogu da vitlam po grobljima sa kočevima. Al' ako ti kod mene budeš dolazila, ponesi metlu, da znaju ljudi s kim imaju posla«. Tu negde smo se dogovorili, s tim da uz metlu nosim i obavezni stručak suvog bosiljka, zamotan u četvrtinku novinskog lista. Kad bi čovek znao gde mu se vezuje čvor...
Poslednji pozdrav Knjaže od Šumadije.
Edit: Cole će biti sahranjen u četvrtak, 16. decembra, u 12 sati u Kragujevcu.