Autor: Rodoljub Šabić
Danas su zaposleni u XII beogradskoj gimnaziji održali protest ispred zgrade svoje škole. Ova reakcija uznemirenih ljudi čiji povod je prebijanje jedne njihove koleginice od strane dvojice maskiranih mladića, trebalo bi da bude ozbiljno upozorenje na činjenicu da fenomen nasilja u našim školama poprima dimenzije pred kojima je neodgovorno zatvarati oči.
Slučaj profesorke geografije koju su prošlog ponedeljka ispred škole prebili maskirani napadači, samo je jedan u nizu sličnih događaja ove godine. U toku ove godine još jedan profesor je teško povređen a nekoliko njih je „prošlo" sa lakšim telesnim povredama. Najbrutalniji napadi bili su u martu kada je pretučen jedan profesor medicinske škole i u septembru, kada se isto dogodilo trudnoj profesorki srpskog jezika. Ostao je zapamćen, jer je dobio dosta publiciteta, i slučaj kada je nezadovoljan ocenom jedan učenik prvog razreda srednje tehničke škole išamarao 60-godišnju profesorku hemije pred celim razredom, a neki đaci su događaj „ovekovečili" snimajući ga kamerom sa mobilnog telefona.
Publicitet inače dobijaju samo najekstremniji slučajevi. Kažu da, dok ne dođe do fizičkog napada, učenici svakodnevno viču na profesore, prete im, vređaju ih, psuju, pljuju i omolovažavaju.
„Ući u učiniocu u trogodišnjim školama postalo je toliko napeto da profesori piju lekove za smirenje, a posle časa traže šećer i vodu kao da su bili na najtežem fizičkom poslu. Zbog toga napadi nisu iznenađenje. Mislim da ne postoji nastavnik koji u toku jedne školske godine nije doživeo napad fizički ili verbalni od učenika ili roditelja. Zbog toga veliki broj nastavnika žmureći daje ocenu, na lepe oči, ne želeći da ga neko udara ili vređa" - verovali ili ne, ovo su reči predsednika Foruma srednjih stručnih škola Srbije.
Imamo li, na globalnom, relevantnom nivou dovoljno informacija o stanju u našim školama? Ili informacija imamo dovoljno, ali neodgovorno zatvaramo oči pred činjenicom da je u našim školama nasilje evidentno prisutno i čak rastuće.
A sa nasiljem je, imali smo na žalost mnogo primera da se uverimo, kao sa onim „duhom iz boce". Kad izađe, brzo se širi a u bocu jako teško vraća. Zato je zaista informacija od prvorazrednog javnog značaja odgovor na pitanje - Hoće li država povodom rastućeg nasilja u školama konačno preduzeti nešto, energično i bez odlaganja. Ne mislim, naravno, na već prisutne samozavaravajuće ideje tipa - „u Krivičnom zakoniku napad na profesora treba predvideti kao napad na službeno lice". Sa takvim idejama smo se već sreli kod novinara, poštara, radnika u Hitnoj pomoći... I one nam ne mogu doneti ništa, osim perspektive da postanemo država u kojoj većina stanovnika, u KZ, ima status „službenog lica".
Ono što nam treba je odgovorna, kontinuirana reakcija koja podrazumeva mnoštvo kombinovanih mera, i oštrijih sankcija i preventivnih, edukativnih i ekonomskih mera. Nije je lako definisati, još manje primeniti, ali svakako jeste neopohodno. Zato bi prava, vredna vest bila to da se s tim bar započelo.
Izostane li takva reakcija i ubuduće to će značiti da se mirimo sa stanjem u kome vesti kao ona koja je bila povod za protest profesora XII beogradske gimnazije zapravo i nisu nikakve vesti, već nešto „obično" i „svakodnevno", i u kome bi, na sramotu svih nas, „prava vest" eventualno moglo biti to da se na naslovnim stranicama pojavi informacija o tome da je grupa likova sa „fantomkama" (MUP sumnja na samoorganiziovane profesore ....) bejzbol palicama pretukla nekog „opasnog" srednjoškolca.