Volim da popijem svoju čašu vina pre večere, baš volim. U onom periodu vremena dok je spremam, u mojoj maloj kuhinji, u ritmu koji često zahteva da iz kuhinje izađem, odem do dnevne sobe i kompjutera ili kauča gde nešto čitam, ili popričam malo sa detetom. Ponekad nosim svoju čašu iz jedne prostorije u drugu, nekad je ostavim u jednoj pa kasnije premestim u onu drugu. Svaki korak je poseban, kao da putujem oko sveta i na svakom od njih me sačeka neko čudo. Ne znam kako sam od toga mogla da napravim ritual ali on se sam napravio. I ispunjava me radošću. Ima sve to veze sa pripremanjem hrane. Ne volim da kuvam ali pripremanje hrane je metamorfoza, magija i atavizam, sve u jednom, kao blago podsećanje da sam živa, na primer. I radujem se, da mogu, da spremim hranu, da imam kome, i da to slavim čašom vina. Postoji i drugi deo, i on se vezao za nešto drugo. Uživam dok sam gladna. I da sam gladna. Znam da će zadovoljenje doći, ali ne žurim. Toliko je to zadovoljstvo veliko da mislim da bih mogla celu filozofiju života - moju, naravno, samo moju - da iscedim iz jedne kriške limuna. Može i onaj slučaj zveri pred sigurnim plenom. Samo je sve malo personifikovano. Uzbudljivo je, htela sam da kažem, biti u mojoj koži kad se nađem u tom raspoloženju.
U hrani nekad uživam, nekad ne.
Kad izlazim, slična stvar. Najuzbudljiviji mi je deo pred izlazak. Na spremanje potrošim najmanje vremena. Ne razmišljam o samom izlasku, ni o osobi sa kojom izlazim, ni o čemu nemam očekivanja (osim onih bazičnih da svet neće pući baš kad sam ja izašla u grad). Moje vreme pre izlaska je u stvari izlazak. Euforija pospe malo magične prašine po meni i bude mi jako l e p o. Polugola ili posve gola sedim, ustajem, skačem, ili otvorim vrata terase i naslonim se na okvir pa gledam u grad. Kad bi me neko pitao sa susednih terasa šta to radim, ja bih imala spremno objašnjenje - izlazim - i oni bi samo klimnuli glavom: pa da, tako su i mislili. Ali me niko nikada nije pitao. Pustim neku finu muziku pre toga. I pustim je glasno. Ponekad popijem čašu vina koju nisam pre večere jer nisam ni večerala. Obavezno se i često nasmejem jer radi se o istoj stvari oko koje vrtim svoju filozofiju - onu istu moju i o mom zivotu. Glad, naravno. Opet je u pitanju glad. Retko kada nešto i pojedem - ne mogu jer sam previše uzbuđena. Ali to je normalno. Ne ide jedna pa druga pa treća - niz gladi - ne, dovoljna je jedna glad. Neka bude da se zove Istinska.
U izlasku nekad uživam, nekad ne.