Potraga za onim što nas čini ljudima

Gledam dokumentarac u kome Harlan Lane, uvaženi profesor psihologije odlazi u Francusku i pokazuje nam tačno mesto gde je dečak Viktor stajao, kada se neki tamo upravitelj Nacionalnog instituta za Gluve uplašio prizora pred očima i pozvao mladog i perspektivnog učitelja, Jean Marc Gaspard Itard-a.

HARLAN LANE: OK. We're at the National Institute for the Deaf, and it happened right here. The gardener from Rodez brings the wild boy right through here into the courtyard, and I guess they were expected. And the director, the Abbe Sicard, comes out, and, come on, they would meet about here. Sicard comes out, and what does he see? Not a nice little bourgeois deaf kid in the school uniform, his new pupil, but a raging, spitting, snarling, filthy savage, defecating where he is, urinating where he is, biting, covered with scars, long hair, wadded, yellow teeth, long fingernails, a savage. Sicard had never seen anything like that in his life. So, he backs off. What's he going to do? Idea. He's just hired a young physician from the military hospital up the street, a fellow by the name of Jean-Marc Itard. So he calls, "Itard! Itard!"

Razmišljam: zašto je baš bitno da znamo da je baš na tom mestu stajao, da je tu i urinirao i da je umro u toj i toj kući. Dok posmatram kako Harlan Lane korača pored stolova na kojima su uredno postavljeni skeleti raznih životinja i pričajući o vremenu kada je pronadjen (?) Viktor, pokušava da dâ čuveni odgovor na još čuvenije pitanje: šta nas to razlikuje od životinja, u meni lagano ključa nešto i hvatam sebe da čučim na stolici.

HARLAN LANE: Victor walked into the middle of a raging debate. His timing was incredible. The question was, what makes us human? What separates man from the beasts? Is it human appearance? Well, anthropological expeditions were returning with a wide variety of races, and Parisians were not so clear on human appearance. Is it walking upright? But orangutans walked upright. Is it language? First reports were that Victor had no language. Then again, perhaps he could learn some. In any case, philosophers, anatomists, and their ilk were convinced that careful study of Victor could finally answer the question, what is it that makes us human?

Pokušavam da zamislim tog dečaka koga su uhvatili kao životinju, jer je njima ličio na životinju; njegovo, ožiljcima zasuto telo, životinjski pogled i sve ono što bi nekog navelo da ustukne, promišljajući da to što vidi i nije čovek.

Ali, ne polazi mi za rukom.

Slušam kako naučnici govore o zabranjenom eksperimentu i pokušavam da ih zamislim kako su zamišljeni nad moralnom kočnicom i kako bi je rado pustili.

Kad bi smeli.

Zamišljam kako su zadovoljni što je postojao dečak kao Viktor i devojčica koju su nazvali Genie.

Osećam potmuli bes dok ih slušam kako govore da su od nje imali mnogo naučiti.
Bes, jer i Viktor i Genie su završili na isti način.

Videvši da Viktor ne napreduje, Itard ga je napustio. Baš kao što su i Genie napustili kada više nije bilo novca za finansiranje istraživanja.

I tu negde sam ja našla sponu sa pitanjem koje muči naučnike - šta je to biti čovek. Za razliku od njih, ja ne verujem da su ova napuštena deca prilika da ugledamo pravu prirodu čoveka. Jer, kako videti pravu prirodu onoga ko je socijalno biće, ukoliko mu oduzmemo ono što ga genetski čini onakvim kakav jeste?

Da uprostim i banalizujem - da li ćemo upoznati pravu prirodu vuka ukoliko ga uklonimo iz njegovog prirodnog staništa i smestimo naprimer medju mrave?

With Victor, Parisians had a chance to see human nature stripped of society and culture. This was a situation no one would set out to create on purpose. It was, therefore, referred to as "the forbidden experiment." The scientists in Paris quickly summoned Victor from the south of France. Although Victor could hear, they brought him to this school, the National Institute for the Deaf.

Feral Children (fera - divlja životinja), ili - divlja deca, su deca koja su u ranom dobu izolovana od društva i kao takva nemaju interakciju sa ljudima, ne doživljavaju ljubav i brigu, dodir i podršku, igru i učenje. Dalje se kaže da su neka divlja deca izolovana od strane njihovih roditelja. (Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da je za razvoj ljudskog mozga iskustvo od presudne važnosti, onda je ono što se dešava sa tom decom sasvim očekivano.)

Genie je provela skoro trinaest godina zatvorena u zamračenoj sobi, zavezana za noša-stolicu (potty chair). Kada je nisu zaboravljali, stavljali bi je u krevetac u specijalan džak koji joj je otac sašio i vezivali. Njen otac inače nije voleo buku, devojčicu je držao zatvorenu i drvenim štapom i režanjem je učio da ne treba da priča. Sinu i ženi je zabranio da komuniciraju sa njom.

Lišena dodira, nežnosti i ljubavi, ova devojčica izlazi na svetlost dana 4. Novembra 1970, kada su se ona i njena majka pojavile u centru za socijalni rad, gde je njena majka imala nameru potražiti pomoć za slepe.

At first, people could hardly believe that Genie was thirteen years old. While she seemed to understand a few words, the only words she could say were, "stopit" and "nomore." She had a strange bunny-like walk-she held her hands up in front of her like paws and moved in a halting way. She could not chew solid food and could hardly swallow. She spat constantly. She sniffed. She was not toilet-trained and could not focus her eyes beyond 12 feet. She weighed 59 pounds and was 54 inches tall. (26 kg / 137 cm)

Naučnici, lekari i israživači su se odmah bacili u akciju. Da li je retardirana od rodjenja? Da li ne govori samo zato što je zlostavljana? Da li će se dokazati teza o prozoru za učenje jezika? Da li će neki od njih postati poznati? Ko će od njih uspeti da postane druga Annie Sullivan?
Dok su se oni tako dogovarali i svadjali, vreme je prolazilo. Timovi su se razdruživali, pa su neki od njih podstakli majku da podnese tužbu zbog eksperimentisanja.

(Like Victor's, Genie's case had not ended well, and now there was a modern American twist to her story: a lawsuit. The lawsuit, filed by Genie's mother, charged the Genie team with excessive and outrageous testing.)

Jedan od naslova koji sam pronašla kaže - Genie, a scientific tragedy. Tragedija ove priče je upravo u pitanju koje se postavlja. I zaista, šta je to što nas razlikuje od životinja? Da li smo isključivo mi jedini pretplaćeni na emocije, ili su i one pretplaćene na... nešto? Da li su ljudi koji su se bavili ovim slučajem zaista nešto naučili?

(Osim činjenica da ova deca ne osećaju hladnoću, ne umeju da hodaju, vole da skladište stvari, ne umeju da vokalizuju bes, pa se s'toga samo-povredjuju, da vole da su napolju, da ne vole kuvanu hranu, da pljuju i grebu? I da li je zaista za ovu priču od neprocenjive važnosti to da li je Genie rodjena retardirana, ili je nedostatak stimulansa, hrane, ljubavi, dodira i svega onoga što naš svakodnevni život čini takvim, presudno uticao na njen razvoj? Ili je možda najvažnija stvar to da je bila lišena ljudskog dodira i ljubavi i svega onoga što naš svakodnevni život čini onakvim kakav jeste?

Over the next couple of years, some scientists concluded that Genie was not mentally retarded, even though she was still unable to master language. She was brilliant at nonverbal communication. Sometimes she would be so frustrated at not being able to say what she wanted that she would grab a pencil and paper and in a few strokes, illustrate fairly complex ideas and even feelings. She scored the highest recorded score ever on tests that measure a person's ability to make sense out of chaos and to see patterns. Her abilities to understand and to think logically were also strong. She had a perfect score on an adult-level test that measured spatial abilities. One test required that she use a set of colored sticks to recreate a complicated structure from memory. She was not only able to build the structure perfectly, she built it with sticks of the exact same color as the first structure! Despite all this, Genie remained unable to master the basics of language.

Genie je, uprkos zlostavljanju uspela da pronadje način i komunicira sa svetom oko sebe. Uživala je da dodiruje stvari vrhovima prstiju. Ljudi su bili opčinjeni njome i dešavalo se da kao da je umela da neverbalno dopre do njih. Uprkos činjenici da nikada nije savladala gramatičku strukturu jezika i time potrvdila da postoji window of opportunity za učenje maternjeg jezika, za mene je Genie pokazatelj da ima nešto veliko u čoveku, nešto što je uvek s' onu stranu, nešto što radi: uprkos. Samo mu je potrebna pomoć.

Genie je, na žalost nije dobila. Vraćena je majci, koja, naravno nije bila sposobna da se o njoj stara, pa su je seljakali po hraniteljskim porodicama, u kojima je trpela dalje zlostavljanje. Izmedju ostalog, dobijala je batine zbog povraćanja, pa izvesno vreme uopšte nije otvarala usta. Da li treba da nas začudi to što je prestala da govori?

In one of these homes she was again abused-this time punished for vomiting. Genie responded by not opening her mouth for several months. Genie began to deteriorate both physically and mentally. Genie's mother moved and placed Genie in a home for retarded adults. Genie is said to still live in a home for retarded adults.

Za mene je Genie još jedna u nizu zaboravljene dece, koje smo imali hrabrosti čak da nazovemo divljim. U toj igri sa dobro savladanom gramatičkom strukturom jezika, nismo zaboravili da upotrebimo jako koristan i odlično eksploatisan pasiv: jer onda ne moramo da imenujemo subjekat. Tako su ova deca u fokusu kao divlja, a ne kao zlostavljana, zaboravljena, napuštena, usamljena i prepuštena, kao u ovom slučaju, na milost i nemilost ljudima (uključujući i njenu majku koja je oslobodjena optužbi za zlostavljanje, pa je čak bila u mogućnosti da odlučuje o njenoj sudbini), koji su negde, usred civilizacije, zamišljeni nad sudbinom istinskih korena čovekove suštine, zaboravili to i da budu.

What do we take away from this really sad story? Look, there's an ethical dilemma in this kind of research. If you want to do rigorous science, then Genie's interests are going to come second some of the time. If you only care about helping Genie, then you wouldn't do a lot of the scientific research. So, what are you going to do? To make matters worse, the two roles, scientist and therapist, were combined in one person, in her case. So, I think future generations are going to study Genie's case, as we've been studying Victor's, not only for what it can teach us about human development, but also for what it can teach us about the rewards and the risks of conducting "the forbidden experiment."

Usudjujem se na kraju da postavim pitanje:
A da li je možda bilo moguće da pomažući Genie dobijemo podatke od neprocenjive vrednosti za nauku?

Ja verujem da je i te kako bilo moguće, ali da, s'obzirom da to nikada nije ni bila opcija, niko to pitanje nije ni postavio.

Zato je ova priča još jedna u nizu koja potvrdjuje da uprkos ambisu koji je zakucan izmedju L'Enfant sauvage i Un Savant sauvage, izmedju njih u suštini ne postoji ta kvalitativna razlika koja nas odredjuje i za kojom mnogi (bezuspešno) tragaju. Ova dva, naizgled suprotstavljena sveta su dokaz da civilizovani, lepo vaspitani, učeni, ispeglani, ljudi od stila, vredni, radnici, vozači i čistači, učitelji i prodavci i ini, mogu da urade ništa.

Iako mogu da zamislim situaciju u kojoj neko drži svoju porodicu u mentalnom zatočeništvu, ipak ne mogu a da se ne zapitam - zašto je ova žena čekala toliko dugo, pre nego li je rešila da izadje iz kuće? Kada je otišla da zatraži pomoć, nije se obratila u ime devojčice, već u svoje ime: tražeći socijalnu radnicu koja se bavi slepim i slabovidim osobama. Ne mogu, a da se ne zapitam kako je moguće da nekog držite u sobi više od deceniju i da se niko ne zapita šta je sa tim detetom koje ne izlazi iz kuće, jer ovde nije u pitanju zvučno izolovani podrum: već prozori oblepljeni novinama. Iako je dete sistematski zastrašivano do te mere da je prestalo da se oglašava, sigurno je neko morao da čuje njenog oca kako reži ili viče.

Dok posmatram kako se, iz dana u dan moje dete razvija, dok otkrivam kakve nas spone vezuju dok moj muž i ja brinemo za njega, dok se sve više uplićemo u kompleksno emotivno klupko u kome postajete jedna nova osoba i učite svakodnevno, ne mogu a da se ne zapitam:

Da li je moguće da su svi ti naučnici uspeli da zanemare još jednu komponentu koju nam jezik nudi: mogućnost stapanja onog iznutra sa onim izvana. Onaj momenat kada posegnemo za svetom oko nas, jer nam je potreban i jer smo i mi njemu potrebni?
Genie nije savladala gramatiku, ali zato ljudi oko nje nisu savladali veštinu u kojoj se postaje čovek.

Možda su zato stalno u potrazi za ljudskošću...

Secret of the Wild Child
part 1, part 2, part 3, part 4  part 5, part 6