Kao sasma mali ziveo sam u Njujorku. Slabo i da se secam tih dana, nisam isao u osnovnu skolu, ali u obdaniste jesam. Ostalo mi je u iskricavom secanju da smo svaki cas pravili US zastave, pisali tadasnjem predsedniku sta zelimo (ja sam mu trazio da mi dozvoli da povedem vaspitacicu za Beograd), ali je uvek na neki nacin bilo reci o Americi, americkim vrednostima zivota i drzave i njihovom nacinu zivota.
Bilo je toga dosta na (u to vreme) crno-beloj televiziji. Zatim se Jovino sluzbovanje zavrsilo, vratismo se u Beograd, i kad se stasalo za skolu, primilo me u pionire, pa su bili praznici, 29. Novembar, 4. Juli, a i ostali revolucionarni dani. Beograd za 20 oktobar, pa vojne parade. Islo se cak i na generalne probe, cupkalo se do posle ponoci u Bulevaru Revolucije.
Postojao je tada Jugoslovenski patriotizam. Srpski patriotizam nije smeo da postoji. Takvo bilo vreme. Rekao bih, drzava je drzala do sebe.Jeste bila komunistacka-socijalisticka, ali ... Bilo je filmova, bilo je svega i svacega, bilo je tu patriotskog kica, komunisticke propagande, ali imam utisak da nas je ucilo da volimo Jugoslaviju,(a uz to je obavezno isla i ljubav prema najvecem sinu naroda i narodnosti)
Deca su isla u skolu, islo se u izvidjace, bilo je po skolama hiljadu i jedan sekcija, a bogami nisam izbegao ni Radnu akciju 67 i 68 kod Zagreba.
I onda je devedesetih dosla druga vrsta patriotizma. Rekao bih ekspanzionistickog, agresivnog, pocelo se ubijati, klati, otimati, paliti i zariti. Umesto Jugoslovenskog patriotizma, krenuli su lokalni, oni koji su do tada malte ne bili zabranjeni.
Takav lokalni Srpski patriotizam mi se smucio. Ogadio mi je grad, mesto u kome zivim. Postajao sam vremenom mozda i zbog toga, Yugonostalgicar, ili ti kao covek bez zemlje, drzave.
Verujem da nisam bio jedni, koji se tako osecao. Ali, kako vratiti , ili stvoriti nov, nemojte me pogresno shvatiti, normalan patriotizam u Srbiji. Kako ponovo stvoriti patriotizam koji ne ubija u ime visih ciljeva, patriotizam koji je tolerantan, patriotizam koji nije slepa zaljubljenost u nebesku Srbiju i nebeskog vodju, vec osecanje pripadanosti ovozemaljskoj Srbiji.
Koliko decu ucimo o Srbiji (nadam se da ih ne ucimo kao sto su mene ucili da je Jugoslavija najbogatija zemlja sa svim i svacim), kakvu predstavu nove generacije imaju o Srbiji. Da li smo se svi pretvorili u "reality show", i da jednostavno poimanje i percepcija Srbije je "use, nase i podase" po splavovima, restoranima. Da li smo samo patriote kad igra Djokovic (BTW vidim da se najbolji vaterpolista sveta pita, a zasto se teniserima extra placa kad igraju za Srbiju, a njima ne), da li smo patriote kad treba da uvazimo necije drugacije misljenje, da li su nam devedesete godine toliko ogadile Srbiju, da cak i ono malo postovanja koje zasluzuje, mi joj ne dajemo.
Koliko je Srbija, kao drzava, samu sebe zaboravila.
Ali, da bi se doslo do novog patriotizma, i postovanja drzave, drzava mora to i da zasluzi. Drzava mora da pocne da brine o gradjanima, da bi joj gradjani vratili. Partije dolaze, odlaze i prolaze. Mediji prolaze, odlaze, gase se.Politicari bivaju, i odlaze. Drzava (dok ne smisle nesto bolje) ostaje. Nisu drzava ni partije, ni tajkuni, ni monopolisti, ni (dodaj po potrebi), ni politicari. "Drzava to sam ja" - vise ne pije vodu
Koliko znamo o Srbiji, koliko znamo o 15 februaru, koliko je drzava ucinila da saznamo o njenoj istoriji, o Dositeju, prvim srpskim novinama, prvom srpskom tramvaju, aeroplanu. Pre neki dan je bila godisnjica Edvarda Rusijana, malte ne ni slovca o tom coveku.
Da nije bilo filma "Montevideo bog te video" nacija ne bi ni znalo o Mosi, Tirketu. Pa nije Srbija samo Seka, Ceca, farma, 48 sati svadba,Grand parada.Ako je to drzava Srbija, ostacu ipak Yugonostalgicar.
Tesko je nesto voleti ako se to nesto ne poznaje. I ako to nesto ne prica zanimljivo i moderno o sebi.