Pre tri nedelje sam prolazeći Knez Mihajlovom imala priliku da vidim izložbu "Post scriptum", umetnika i rektora Univerziteta umetnosti Čedomira Vasića u galeriji KCB (izložba je vec završena, medjutim tema ove izložbe će za nas uvek ostati "večna"). Umetnik je izložio konceptualni rad u mediju lentikularne tehnike, odnosno specifične štampe koja produkuje flip sign efekat.
Kako to izgleda?
Sećate li se "koreanskih razglednica" sa kojih su nam namigivale kosooke lepotice? E pa, autor izložbe koristi istu tehniku, ali u mnogo "značajnije" i daleko ambicioznije svrhe. On se bavi reinterpretacijom slika velikih srpskih majstora, Paje Jovanovića (Seoba Srba, 1896), Uroša Predića (Hercegovački begunci, 1889. i Kosovka devojka,1919). Da zabuna bude veća, on koristi i reprodukcije velikog španskog slikara Diego Velasquez-a (Opsada Brede), kao i američkog slikara Emanuel Leutze-a (Džordž Vašington prelazi Delevar). Ulaziti u razloge autorovog izbora dela svetskih majstora zahtevalo bi kompleksniju analizu, koja se za ovu priliku može svesti na jedno pitanje: da li se autor identifikuje sa Velasquez-ovom patriotskom ekstazom kolonijalne opsade Brede ili sa glorifikacijom patriotskog antikolonijalizma Emanuel Leutze-a?
Medjutim, mene pre svega interesuje onaj veći deo izložbe koji se odnosi na dela posvećena mitsko-istorijskim trenucima predmoderne istorije Srba: seoba Srba, hercegovački zbeg, kosovski boj itd.
Autor je svoj konceptualni rad zasnovao na korišćenju ovog istorijsjko-umetničkog materijala, tako što je u photo-shop programu obrisao sve aktere ovih istorijskih dogadjaja, te su nakon "brisanja" ostali samo napušteni pejzaži, koje autor naziva "mitskim".
E sad, koristeci u štampi onu istu tehniku zahvaljujući kojoj namiguju lepotice sa koreanskih razglednica, autor je posetiocima izložbe priuštio specijalno šok-iznenadjenje: krećući se pored izloženih radova, vi u jednom trenutku vidite sliku Uroša Predića, srpsku vojsku u borbi, a onda u sledećem koraku najednom nema vojske, nigde Srba, nigde konja, vojne opreme, samo pust pejzaž! Srbi su nestali, zauvek, u ovom slučaju čak i ...istorijski.
Ako zanemarimo da je tehnički kvalitet ovih radova krajnje problematičan: klobuci vazduha, loše diferencirana razlika izmedju dve slike koje se smenjuju, kao i činjenica da su dimenzije radova veće od tehničkih mogućnosti lentikularne teh. štampe, te je svaki rad morao da bude sastavljen iz dva dela - što grubo negira tehničku mogućnost medija, koji bi trebao da bude sastavni deo koncepta... dakle ako zanemarite aljkavost "mitskog pejzaža", pitate se naravno šta autor hoce da kaze, šta nam poručuje? Na kakvo razmišljanje nas navodi ova izložba?
Ni u jednoj od svojih izjava vezanih za ovu izložbu autor ne pominje "dnevno-političke trivijalnosti". Naprotiv, kada govori o aktualnosti, on uglavnom pominje računare i njihovu magičnu sposobnost da produkuju lažnu sliku koja postaje stvarnost, govori o ukidanju, brisanju i kraju istorije. Medjutim, ja mislim da se iza svakog postmodernističkog bekstva u metafiziku, ipak krije mala, banalna, dnevno-politička "kalkulacija".
Čedomir Vasić nam govori o mitskom, "večnom pejzažu". On pokušava da nas ubedi da ne govori o svakidašnjici. Medjutim tajming njegove izložbe i politički kontekst "više od autonimije, manje od nezavisnosti", je neizbežan, te je u svakom slucaju, hteo to autor ili ne, konstitutivni deo ove "metafizičke poruke". Očigledno je i da ovaj opustošeni "mitski pejzaž" sakriva aktualne misli i osećanja autora - što je potpuno u duhu državne politike, a samim tim i jedina dozvoljena mera stvari za sve nas!
Da li izlozba "Post scriptum" govori o tome da kada Kosovo nije srpska državna teritorija, ostaje samo pust pejzaž?
Da li Kosovski Albanci za autora ovog rada ne postoje, da li su nevidljivi, prozirni ili ih on samo ne uvazava?
Da li su Srbi koji su ostali na Kosovu postali deo "večnog pejzaža" i da li su samim tim već sada žrtvovani?
P.P.S.
U septembru sam poslednji put bila u Prištini. Pripremala sam izložbu i otvaranje u Centru za savremenu umetnost Stacion koji vode umetnik Albert Heta i arhitekta Vala Osmani. Radili smo po ceo dan, a u podne smo išli kratko na rucak u Tiffany, izvrstan restoran u centru grada. Pred veče smo pili espresso, koji što se mene tiče nije nigde bolji nego u Prištini. Uveče bi na putu do kuće prolazili kroz bučne ulice pune kafea na otvorenom, svraćali na nekoliko mesta, uvek prepunih. Tih dana u gradu nije bilo struje, ali su svi kafei, restorani, bioskopi, galerije, pozorište, muzeji bili otvoreni, jer je svako koristio svoj nezavisni izvor struje. Tih dana se ceo grad pretvorio u veliki, bučni generator! Dakle u Prištni s jedne strane nije lako živeti, uslovi nisu sjajni, ali je to u svakom slucaju živ, visoko urbanizovan "pejzaž"...