Matursko veče mi je izazivalo odbojnost. Nije se uklapalo u moj životni stav. Nije ni u moj stil, u farmerke sa zakrpama (Po ugledu na one Neil Youngove sa omota ploče After the Gold Rush). O tome sam imao dijalog sa Borisom u Dobračinoj uluci. Hodali smo uzbrdo i ja sam formulisao svoju ideju obogaćujući je u hodu mislima o socijalnoj pravdi i tvrdeći da tu proslavu treba bojkotovati jer «ne mogu svi učenici da sebi priušte matursko odelo». On se slagao sa mnom, ali je tvrdio da bi to ipak bila šteta propustiti.
Ja sam ostao pri ideji o bojkotu, nisam se prijavio za Veče, niti sam platio ono što je trebalo.
Dan pre tog događaja stajao sam u svojoj ulici sa Mišom, on je stanovao dve ulice dalje, moja generacija, arhitektonska škola Vojislav Ilić. Roditelji su mu već neko vreme bili u Americi, a on je planirao takođe da ode čim završi srednju školu. Sam je živeo u kući. Bilo je dovoljno popeti se na ogradu od cigala, sa nje je već bilo lako kroz prozor ući u njegovu sobu. Tog leta ovu prečicu često smo praktikovali. Ponovio sam mu razloge svog bojkota maturske proslave. Ispričao mi je da je Šole spavao kod njega noćas, u povratku sa svoje maturske večeri svratio je kod njega, ušao kroz prozor i zaspao.
- Pokrio se nekim sakoom koji je doneo. Jutros kad je otišao, ostavio ga je kod mene.
- Odakle Šoletu sako?
- Ne znam - rekao je Miša. - Super je sako, oker žut od engleskog tvida, malo je džep pocepan i ima par fleka, ali je super.
Otišli smo kod njega da ga vidimo. Sako je stvarno bio izuzetan. Džep nije bio pocepan, već samo oparan, to je moglo da se sredi. Fleke su bile od motornog ulja i nisu mogle da se izvuku ni sapunom. Ali, konstatovali smo, nisu bile preterano upadljive.
Tako sam ja ipak otišao na matursko veče odeven u žuti sako od engleskog tvida, mašnu Mišinog ćaleta koja je sa od vajkada vezanim čvorom bila zaboravljena u šifonjeru i moje wrangler farmerke.
Nisam se tamo dugo zadržao, ali to je već druga priča.
Maturski ispit bio je uzrok mog do tada najvećeg životnog straha. «Borov model atoma» bila je tema mog maturskog rada iz fizike, a grupu predmeta koju sam izabrao činile su još i matematika i nacrtna geometrija. Rad sam pisao u Narodnoj biblioteci. Jedno deset dana za redom sam pred kraj 4. razreda iz raznih knjiga vadio delove koji su odgovarali mojoj temi. Imao sam svoju klupu u biblioteci, svoje knjige koje su se kad bih završio odlagale u moj pretinac čekajući da sutra nastavim. Ispisao sam gomilu hartije koju sam odnosio kući u beloj adidas torbi. Pred kraj godine neko mi je dao rad nekog iz prethodnih generacija. «Borov model atoma» zvao se taj gotov dokument. Pobacao sam papire iz adidas torbe.
Kada se školska godina završila imali smo mesec dana da se spremimo za maturski. Meni je tada u slepoočnicama bubnjalo od same pomisli na ispit. Složio sam sve neophodne knjige na sto i počeo da učim. Ustajao bih u 8 ujutru, učio bih neprekidno do kasno u noć, malo bih odspavao pa opet. Ponekad bi kod mene ulazio Miša. Čudio se šta mi je. Sedeo bi par minuta slušajući Wishbone Ash, Argus, sa mog gramofona marke Tosca. Ja sam nastavljao da učim, neumorno, dan za danom. Šole, 11 beogradska, takođe je svraćao i čudeći se ubrzo odlazio. Kada je osvanuo dan maturskog ispita znao sam sve.
Pismeni iz srpskog radili smo dva sata. Tema je bila «Šta sanjam i šta mi se događa». Pokušavao da iscedim nešto što bi imalo bilo kakve veze sa temom. Nije mi išlo. Ništa nisam sanjao, bar ništa vredno spomena. A od stvari koje su mi se događale, malo toga sam mogao da podelim sa komisijom. Bez obzira na to, napisao sam nekoliko rutinskih poetski nadahnutih rečenica koje nisu značile ništa ali su bile prijatne za uho.
Sve ostalo, ispiti, odbrana rada, sve je to prošlo brzo i bez iznenađenja. Kada smo dobijali diplome moj razredni je rekao šta je imao, pozdravio se sa svima i krenuo iz učionice, a onda je zastao.
- Umalo da zaboravim, - promrmljao je. - Ti si Krstiću izabran za najboljeg učenika mature, ali nisam stigao da ti napišem sertifikat. A i šta će ti to?
I otišao je.
Leto sam proveo mirno, jer sam bio spreman za prijemni na arhitekturi koju sam izabrao da studiram.
Rano ujutro, onog dana kada je trebalo odneti dokumente na izabrani fakultet majka me je pitala gde idem.
- Da odnesem papire na Arhitektonski.
- Baš lepo! - rekla je. - Mada sam ja više volela da studiraš medicinu.
Izašao sam iz kuće i hodao svojom ulicom razmišljajući o budućnosti. Pokušavao sam da se setim razloga zbog kojih želim da studiram arhitekturu i razloga zbog kojih ne želim da studiram medicinu.
Na uglu sam umesto levo na trolejbus 11, koji bi me odveo do dvadeset četvorke, koja bi me odvezla pred Arhitektonski fakultet, skrenuo desno na autobus 13 kojim sam otišao direktno do Medicinskog.
Zbog ove iznenadne promene plana pala je u vodu čitava ideja mog maturskog ispita jer je prijemni na medicini sadržao polaganje testova iz hemije, biologije i fizike. Tako da sam krajem tog leta ponovio čitavu proceduru neprekidnog dvadestodnevnog učenja prva dva pomenuta predmeta, i sve one samurajske poteze koje disciplinuju mladog čoveka vodeći ga ka životu koji samo što nije počeo.