O mračnim uticajima sekti, klanova, tajnih centara moći i različitih interesnih i lobi grupa unutar korpusa nečega što se, makar donedavno, kolokvijalno nazivalo srpskom kulturom (misli se, naravno, na kulturu u Srbiji) sporadično se govori već decenijama. Naravno, lavež retkih principijelnih pasa nepregledne karavane korupcije, nepotizama i laži ni na koji način ne može da zaustavi. Oni koji se osmele da pričaju brzo bivaju onemogućeni ili ućutkani (kupljeni, plaćeni ili zastrašeni, svejedno) na različite, manje ili više sofisticirane, načine... Od Broza do danas metodi su manje-više nepromenjeni: sirovi, despotski, orijentalni... Isti su (im), dakako, i ciljevi: da se neposlušni (nepodobni – u svakom slučaju razni "elementi") izbrišu sa scene, ili makar unutar iste marginalizuju do te mere da se njihov profesionalni i javni uticaj svede na najmanju moguću meru. Sredstva koja za to stoje na raspolaganju su: (in)direktan ekonomski pritisak, medijska blokada a, naravno, ukoliko postane neophodna, nije isključena ni neogoljena prinuda i (ekonomski, fizički ili psihički) teror.
Ono na šta se obično prvo pomisli kada se govori o ovim mračnjacima (1) jeste nacionalistička i ratnohuškačka klika koja je vlastitu javnu vidljivost materijalizovala tokom 90-ih. O toj kliki se manje-više sve zna te ju je, shodno navedenom, prilično lako dijagnostikovati i prepoznati. Međutim, ukoliko je neko eventualno pomislio da su tzv. demokratski mračnjaci u bilo čemu bolji ― isti se grdno prevario. Dok se o komunističkim ili pak mračnjacima 90-ih danas uglavnom može javno govoriti ― o ovim novim, tzv. demokratskim mračnjacima govori se u pola glasa, šapatom, sa strahom ili dozom autocenzure koja uveliko prevazilazi čak i onu iz doba komunizma. Iako je problem manje-više isti: bilo da je reč o pozorištu, filmu, (vizuelnoj) umetnosti ili književnosti, svejedno, uvek se s lakoćom identifikuju iste grupe (ili grupice) interesno povezanih lica koja se vuku (ili guraju, svejedno) ― iz filma u film, iz predstave u predstavu, iz festivala u festival, sa izložbe na izložbu, iz žirija u žiri, iz komisije u komisiju, iz projekta u projekat, iz medija u (isti taj ili neki drugi) medij, ... Na najbrutalnije (ili najsofisticiranije, svejedno) načine sprečavajući bilo koga da se ovako osvojenim (ili tzv. oslobođenim, svejedno) te(rit)orijama (tačnije: kasama, institucijama, žirijima, redakcijama, i ostalim guzicama) čak i približi.
Mogućnosti alternativnog delovanja i artikulisanja alternative ovim kulturnim despotima skoro da ne postoje. Oni hrabri i istinski nezavisni ubrzo bivaju ućutkani: ubijeni, zastrašeni, pripitomljeni ili kupljeni. Slučajevi Vujasinović, Ćuruvija ili Đinđić ― baš kao i bilateralni korisnici njihovih, u ovom trenutku čini se uzaludnih žrtvi ― potvrđuju da kultura spletki, intriga i laži ne samo da nije demontirana, već nije čak ni načeta. No, tema ovog teksta ipak je kultura, pa se vraćam(o) na istu.
Umesto obećane demontaže sistema obmana i laži u kojoj smo živeli do 2000 ― u sferi kulture postpetooktobarske vlasti danas se ponašaju isto kao i oni zbog kojih je 5.oktobar bio izveden. Nespremnošću da se otpočne proces lustracije koji bi podrazumevao i otvaranje dosijea tajnih službi, tj. razotkrivanje mreže i metoda njenih saradnika iz redova tzv. inteligencije ― tzv. demokratske elite omogućile su da preživeli, manje-više reformisani i umiveni, mračnjaci 90-ih nesmetano nastave tamo gde su u vreme vlade Zorana Đinđića privremeno i prividno bili stopirani. Takođe, paralelno s postojećim udbaško-miloševićevskim, stvorene su i nove "strukture" ― perfidne i opasne jednako koliko i one za koje se naivno verovalo da silaze sa scene. Princip je, što bi rekla pesma, ostao isti ― sve su ostalo nijanse.
Ono što se nekada nazivalo regrutovanjem danas je draftovanje, ono što je u nacionalističkoj histeriji imperativno nalagano kao ujedinjenje danas se prepoznaje kao umrežavanje... Ipak, zanemarimo li pomenute terminološke nijanse, prividnu razliku uočavamo i u činjenici da su neposlušni, umesto u zatvorima i na crnim cenzorskim listama kao u doba komunizma, danas osuđeni na tavorenje na ekonomskoj i medijskoj margini, kao i na podjednako tamnim, kvazidemokratskim crnim listama. Ovi novi, tzv. demokratski mračnjaci ne bore se, kao što bi se možda moglo pretpostaviti, protiv mračnjaka devedestih. Naprotiv ― pošto jedni drugima ne pretstavljaju ozbiljniju konkurenciju, na sličan način na koji su to učinile političke partije, i novi mračnjaci iz sfere kulture sa mračnjacima 90-ih imaju iste, kolegijalnokorektne odnose. Ok, s vremena na vreme malo se napadaju po novinama ― ipak, izuzmemo li naizgled politički prihvatljivu retoriku ovih drugih, tzv. naših ― suština njihovih nazovi napadanja jeste puko utvrđivanje pozicija i ima isključivo unutrašnjekoheziona svojstva. Takođe, po modelu preslikanom iz sfere politike, i u kulturi se pokušava ustanoviti sličan princip manjeg zla po sistemu: jeste, i mi smo podjednako nedemokratični, tačno je da smo kulturni etatisti najgore vrste ― ali: ne želite valjda da (vam) se vrate aveti naše, nekad zajedničke, tzv. gore prošlosti?
Ko su, dakle, ljudi koji se nalaze na meti novoformiranih tzv. demokratskih kulturnih sekti, klanova i interesnih grupa? Pa naravno ― svi koji se nalaze izvan interesnih grupa. Posebna pažnja, osionost i besprizornost rezervisana je, dakako, za obrazovane, inteligentne, informisane, sposobne, principijelne, nekorumpirane, kreativne ― jednom rečju: većinu koja bi, danas-sutra, imala svako pravo da ugrozi njihova feudalna (institucijska) uporišta. Dakle, ostavimo li po strani kvaziantitotalitarnu, kvazievropejsku, kvazimultikulturalnu, kvazirodnoravnopravnu, etc, ... retoriku dolazimo do činjenice u odbrani monopola u kulturi po konkursnim komisijama, različitim žirijima, direktorskim i uredničkim funkcijama, brojnim ministarstvima, sekretarijatima i ostalim mestima na kojima se raspodeljuju uticaji, novac i moć ponovo sede jedna te ista, interesno povezana lica. Konačni ishod je taj da umesto jedne UDBE ― danas imamo još najmanje 3, umesto jednog Oca nacije ― sada imamo nekoliko pretendenata na ovo, usled trenutne konfuzije, privremeno upražnjeni presto...
Suština i svrha postojanja klanova sastoji se u onemogućavanju zdrave konkurencije ― tačnije u brutalnom i besprizornom sprečavanju uspostavljanja bilo kakvih principa ili kriterijuma, sve zarad nastavka nesmetanog cirkulisanja privilegija i moći unutar jednako začaranog kruga povezanih lica sa sve ljubavnicama, rođacima, pobratimima, kumovima i ostalim hostesama.
Ovi klanovi svoje trabante imaju u apsolutno svim političkim strankama, imaju svoje direktore institucija s gotovo neograničenim ovlašćenjima, imaju svoje kritičare, vlastite medije tako da se i svim ostalima, posebno mladima koji tek stupaju na (kulturnu) scenu sa najviših mesta nedvosmisleno poručuje: ili se priklonite ― ili ćete biti uklonjeni!
Posledice nesposobnosti i nespremnosti srpskog društva (tzv.nedostatka političke volje) da se sa ovakvim pojavama obračuna, ili se od istih makar deklarativno i simbolično ogradi, jesu katastrofalne. Upravo otuda što se kulturom na mnogo centralizovaniji i perfidniji način nego u vreme SFRJ i Broza, danas privilegovano bavi uzak krug interesno povezanih lica, upravo zato što se delovanjem istih onemogućava i sputava svaka alternativa ― svuda okolo ovih, za sada nedodirivih, ostrva tzv. demokratičnosti, tzv. evropejstva, i ostalih tzv. ljudskoparavaških varijacija istih (uz časne izuzetke, naravno), na kulturnoj i javnoj sceni današnjice imamo orijentalno-despotsku baruštinu, mulj, talog, neprosvećeno blato, neopevani ološ i ostale Farme...
Na ovde opisani način u današnjoj Srbiji funkcioniše apsolutno sve: i ekonomija, i politika, i privreda, i sport, i novinarstvo, i kultura,... Stoga bi, umesto iščuđavanja zbog stvari koje su nas kao društvo snašle ― poput, recimo, vapaja ministra Ljajića na temu nenormalne situacije da u ovoj zemlji ljudi više veruju Farmi nego bilo kom političaru ― vlast bi morala, makar deklarativno, pokušati da razmisli o vlastitom udelu u kreiranju monstruma koji tako proždrljivo preti da proguta i poslednja utočišta moralnosti, normalnosti i principijelnosti u ovoj zemlji.
Napomena
1) Pod mračnjacima se, naravno, ne podrazumevaju isključivo ljudi koji deluju iz mraka. Termin se, prevashodno, odnosi na mračnjaštvo odnoseće na metode kojima se navedeni u svom delovanju služe. Što se pak samog mraka tiče on je, u međuvremenu, shodno duhu vremena, postao apsolutno transparentan ― mračnjaci o kojima je ovde reč itekako su pod reflektorima. Svakodnevno. Svakodecenijski. Oni su (već) vekovima tu... pored nas...
Prethodni tekst na istu temu:
TEŠKO JE ŽIVETI I RADITI U DRUŠTVU BEZ NADE